Sućut Mari Tufeković, rođ. Antunović

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Draga Maro,
obraćam Ti se, nakon četvrt vijeka otkada se zadnji puta vidjesmo, ovim pismom sućuti da otarem makar jednu suzu s Tvojega lica.
Pročitah o smrti Tvoje sestre Ane, odnosno drugi mi pojasniše da je riječ o Tvojoj sestri, jer teško bih se dosjetila da je ona umrla.
O njoj, ne znam puno, ali znam što Tebi, Tvojoj sestri Kajici i ostalim u obitelji, njenoj djeci posebno, znači njen odlazak s ovoga svijeta.
Po onome malo što sam čula o pokojnici shvaćam da je njen život bio prava kalvarija. Bog joj dao da uživa u kraljevstvu nebeskome jer je ovdje toliko podnijela. Neka njena žrtva bude primjer i nama!
Tebi draga Maro, moja školska kolegice, izražavam najdublju sućut. Na sreću, ne znam što znači izgubiti sestru, ali mogu itekako s Tobom dijeliti Tvoju bol.
Život nas je udaljio, ali si mi uvijek u svim mojim sjećanjima ostala draga prijateljica i osoba vrijedna poštovanja.
Sjećaš li se još naših igara u Tvojoj kući? To su mi bili tako dragi izleti. Iz Sarića kraja, poslije škole, doći u Srebriće nije bilo malo. A ja sam dolazila Tvojoj i mojoj «rodbini» u kuću babe Anke Srebrića (djedove sestre, koja je dugo uzeta ležala). Njena kuća je bila tik uz Tvoju.
Njena kći Mara i unuka Ana su se uvijek radovale kada su vidjele da s Tobom dolazim iz škole k Tebi i njima ujedno.
Uvijek se s radošću sjećam Tvoje majke, tete, oca... Bili su to izuzetno vrijedni i gostoprimivi ljudi.
Tebe i Tvoje sestre Kajice, napose.
Prije skoro četvrt stoljeća sretosmo se u hasićkom autobusu. Bila sam u posjetu roditeljima. Naš mali sin se bio razbolio. Angina. Odmah si prišla zauzeto i brižno djetetu, ponudila pomoć, a tek onda me prepoznala. Susret je bio ganutljiv do suza.
Bili bi smo se sada prepoznale?
Ipak, važno je to da živimo u srcima jedni drugih. I da, onda kada je najteže znamo da postojimo pa makar, da parafraziram pjesnika Olinka Delorka,
«preko naših srca prošle su tišine.
Oluje su dugo kidale i bile
Krošnje našeg granja,
Ali mu ipak nisu iščupali žile.»
S iskrenom sućuti i pozdravom ljubavi pozdravlja Te Tvoja Ruža djed Perana iz vrletne i daleke Brazilije

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?