Sućut gđi Mari Ilak Brandić

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Svećenik i pjesnik Izidor Poljak je pjevao:
Neću da moj dani proteku
Mračni u tihu lijuć se r'jeku
Vječnosti.
....
Kud god koračam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti.

Sigurno je, svatko od nas želi pred Gospodina doći s pregrštima dobrih djela i sa snopljem osobnih odricanja koja su usrećila druge.
Svatko čini na način kako to najbolje zna i umije.
Ičitavajući ove stranice, koje evociraju sjećanja na naš zavičaj, često se i ne pitamo koliko stoji truda iza svakog retka. Zahvaljujući onome tko ih uređuje razmišljam bi li ipak te stranice bile takve i u tom obliku da iza njih svojom samozatajnošću ne stoji supruga i majka četvero djece, gđa Mara Ilak Brandić.

Ispisujući ove retke mislim na nju u času kada je naglo morala ispratiti oca Pavu Ilaka na posljednji počinak.
Sahraniše ga kako dolikuje na dubičkome groblju, uz rijeku Bosnu koja ga je svojim hirovima često prekrajala.
Sahraniše ga u groblju njegovih djedova uz davno mu preminulu suprugu Šimicu, i u ratu poginulog sina Jozu.
Nedaleko od župne crkve sv. Josipa, oko koje poljsko cvijeće smiruje suzne oči onih koje razdire bol za dragima, neka Pavo Ilak počiva snom pravednika, otišavši na put kojima je svima poći.
Svim njegovima dragim, posebno gđi Mari neka najveća utjeha bude njihova vjera i nada u susret u vječnosti. Dotle, neka sjećanje na djeda pronose njegovi unuci mali i veliki. brišući suze s majčina lica.

Planite b'jeli ognjevi duše,
K nebu se, srce, popni i gori.
Plamteć izgori.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?