Prijatelju od prijatelja

U spomen na Zdenku Meščića (1967 – 2004.g)

Piše: Ivica Popić Ćivo

Bliži se blagdan Svih svetih i Dušni dan. U te dane prisjećamo se svojih najmilijih koje je s ovoga svijeta naš dobri Otac pozvao k sebi. Roditelji, familija, prijatelji, poznanici...koliko dragih ljudi više nema...

No, iako više nisu s nama, naši najmiliji ostaju nam u vječnom sjećanju, nosimo ih u srcu, trajno i neizbrisivo. I kako život teče, kako čovek biva stariji, sve češće se prisjeća lijepih trenutaka provedenih zajedno...

Ne znam što me potaknulo da napišem ovaj tekst. Ne mogu objasniti, nekako je krenulo samo od sebe, iz duše. Sjećanja jednostavno naviru. Kad čovjek pogleda svoj život unazad, sjeti se mnogih stvari, sjeti se mnogih lijepih, ali i tužnih trenutaka. Sjeti se mnogih prijatelja i trenutaka provedenih s njima. U životu čovjek susretne mnogo ljudi i stekne mnogo prijatelja. Ja sam imao tu sreću, u životu sam stekao puno prijatelja. S mnogima od njih se i dan-danas sastanem, na zajedničku radost i moju i njihovu. Sjednemo, popijemo, popričamo, razmijenimo koju...

Mnogi dragi ljudi su još uvijek tu, s nama i uz nas, a neki nas nažalost prerano napuste, preminu, jednostavno nestanu iz naših života. Nestanu tjelesno, ali ne i uspomene na njih...

Nažalost, tek kad nekoga izgubiš vidiš koliko ti je značio u životu. U mom srcu živi neizbrisivo sjećanje na pokojnog oca, kojeg sam naprosto obožavao (vjerovatno kao i sva druga djeca svog roditelja). Obožavao sam njegovu smirenost, pravu riječ na pravom mjestu u pravom trenutku. Vrijedan, pošten kao i mnogi drugi Hasićani tih generacija. Iako su prošle mnoge godine, sjećanje na njega još uvijek je bolno. Svake godine, kad mi mogućnosti dozvole, odem na Hasićko groblje zapalim mu svijeću, pomolim se...

Još jedan veliki čovjek zauzima posebno mjesto u mom srcu. Njegov lik zauvijek će ostati u mom srcu i mislima.

Zdenko Meščić (1967. – 2004.g)

Moj prijatelj Zdenko. Otišao je prije trinaest godina, te tužne 2004. godine, u najljepšem životnom dobu, u 37. godini života. Otišao je nenadano, vratio se Onom koji nam ga je "posudio"...
Ali Zdenko još uvijek živi. Živi u mom srcu.... u sjećanjima, u nezaboravu...

Imao sam čast i privilegiju biti mu prijatelj. Ako se netko mogao nazvati prijateljem to je bio On. Od prvih dana naših života, svaki trenutak, od onih najmanjih do onih najvećih, provodili smo zajedno. Dijelili smo i dobro i zlo, i sreću i nesreću, i radost i tugu... Bili smo nerazdvojni, uvijek i svugdje zajedno. Često su nas drugi pitali kad vide jednog bez drugog - a gdje je onaj drugi? 

Uvijek veseo, miran, staložen, uvijek je dočekao svakoga sa osmijehom, pozdravom, od najmlađeg do najstarijeg. Uvijek je našao vremena da se, što kažu naši ljudi, ispriča sa svakim. Za svakog je imao toplu, ljudsku riječ. Vesela i topla mlada duša, puna životne radosti i razumijevanja za druge...

Toliko lijepih, nezaboravnih trenutaka, provedenih zajedno...

Zdenko već dugo nije među nama. I nakon toliko godina, uvijek isto pitanje: Zašto baš ON? I još sto i jedno pitanje bez odgovora...

Ali čovjek živi onoliko koliko ga se želimo sjećati.

Ovim se tekstom i slikama prisjećam tog divnog čovjeka, mog velikog prijatelja Zdenke.

Zdenko, hvala Ti što si mi bio prijatelj. S ponosom čuvam uspomenu na Tebe. Počivaj u miru Božjem!

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?