NIKADA ZAVRŠENA OŽUJSKA PRIČA

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Kolikogod godina prohujalo, kolikogod se puta izmijenili noć i dan, sunce i kiša nad majčinim grobom u Gornjoj Dubici, ožujak je mjesec kada je majka rođena za ovaj /10. 03. 1929./ i srpanj kada je rođena za onaj svijet /18. 07. 2003./ Ti dani i mjeseci uvijek i iznova bude jake i posebne emocije. Ove godine smo proslavili tatin 87. rođendan. Obljetnica dugog života s obzirom na ono što je sve prošao u tom životu. Dva rata, neimaština, pečelbarenje po bivšoj Jugoslaviji i europskim zemljama (Njemačka i Austrija), nesreće na poslu... Koliko je imao moždanih udara, doduše više manjih, a jedan s upitnim ishodom, mislim da ni liječnici pravo ne znaju.

Od kada smo ga za rođendan posjetili u Austriji, od tada počinju moje posebne ožujske meditacije o pokojnoj majci. Salijeće me stalno jedna osobita slika majke. Naime, nakon dugo vremena majka se otputila u posjet svojoj rodbini preko Bosne. Nama je ostavila sve što treba, a tata je ostao s nama jer mu subota nije bila radna. Majka je obukla svoj „kompletić“ od tamnozelenog štofića – granirka i reklja, žuta vezena šlingana marama i isto takav zapreg. Tu kombinaciju sam jako dobro zapamtila. Shvatit ćete kasnije zašto.

Majka je otišla rano i rekla da će se vratiti prije mraka stradan, u nedjelju. A trebalo je proći Crkvinu i Zasavicu, zasavičke njive prema Bosni, pa skelom prijeći u Balegovac. Srećom majčina i sestrina kuća su bile blizu skele, ali je trebalo još propješačiti do brata Vranje na Cvek i brata Marka u Mrku Adu.

Mi smo se u kući rasporedili uređivati okoliš, jer je u nedjelju tebala biti neka važna utakmica na našem hasićkom igralištu. Čak je dolazio sudac iz nekog drugog grada a ne iz Šamca. Ne bih se zaklela, ali čini mi se da se taj sudac zvao Suad. Dobro sam ga upamtila. Naime, moj je otac želio ići na utakmicu, ali se pitao hoću li moći izaći na kraj s Peravom koja je, tko zna zašto, postala svojeglava. Rekla sam tati da ju samo „uputa“ i da ću je čuvati na Čandžićki bez problema. No, nastao je veliki problem za našu obitelj. U nekom trenutku Perava se izmakla i tata je udario glavom u cementirane temelje nove planirane kuće. Kako je pao više se nije dizao. Prolaznici, navijači, igrači ulazili su u naše dvorište da pomognu. Ali, ništa se nije mijenjalo dok nije došao spomenuti sudac, koji je tati nastojao pomoći disanjem „usta na usta“ tzv. umjetnim disanjam. Sudac nije dvojio što treba činiti. Bio je s još nekim ljudima u nekom poprilično rasklimanom autu. Rekao je samo: „Utakmica će kasniti, dok ovog čovjeka odvezem u Šamac u Dom zdravlja“. Odluka plemenitog čovjeka pomogla je mome ocu vratiti se u život. Nažalost, bio je tada čovjek iz našeg susjedstva, koji je mogao i prije odvesti tatu k liječniku, ali se nije ponudio.

Tatu su iz Šamca poslali u Slavonski Brod, dok sam ja s rođakinjom Ivkom krenula u susret majci, a mlađu braću i sestre prihvatile baka i teta. Prešle smo igralište, prugu i požurile sokakom prema cesti Šamac-Gradačac. Iz daljine. iz pravca Donje Crkvine u već padajućem sumraku, ugledale smo našu nošnju. „Nema sumnje, majka je“ – pomislih. Naslućivala sam njezin zeleni kompletić. Susreli smo se i majka je odmah shvatila da se moralo nešto ružno dogoditi. Plačući sam ispričala majci što se zbilo. Ona me zagrlila i dok su joj suze tekle niz lice rekla: „Ne smijemo plakati i gubiti snagu. Ti si najstarija, ti ćeš mi pomoći. A obadvjema će pomoći milostivi Isus“. Obrisala je suze pripremajući se za ono što je čeka. Borila se, trudila i radila. Novaca nije imala, posudbu nije voljela. Ipak, svatko je znao da će se posuđeno vartiti ili odraditi svojim ručnim radom ili radom na njivi. Tako je bilo u ovom slučaju.

Majka je spremala djeda tati u posjet u Slavonski Brod. Naravno za toliki put nije imala novaca. Danas malo kome izgleda dalek put od Hasića do Slavonskog Broda. Put je isti kao nekad ali promijenile su se okolnosti i mogućnosti. Majka je posudila novac od jednog djedovog rođaka. Bila sam s njom kada ga je zamolila posudbu. Svi su nam govorili da joj neće dati. No, majka je pak govorila da hoće.

Na majčinu zamolbu samo je rekao: „A to Peran ide Marku. Neka ga pozdravi. Vratit ćeš pola kad Marko ozdravi. I molim te snao, nemoj nikome govoriti da sam vam posudio. Ni ti Ružo! Je s' čula?“

Čula, upamtila i sada to pišem. Neka ti djede Pero Sariću laka posavska zemlja! Na tvoje kućište i danas svraćamo kod Tvojeg sina Ante – Arkeše.

Majka je, prije svega uz Božju pomoć i dobrih ljudi, prebrodila i ovu krizu. Sa svojom djecom i velikim našim osloncem djedom Peranom, bakom i tetom dočekala tatu iz bolnice i nastavila borbu života, uvijek se žrtvujući, bez ostatka, za svoju obitelj.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?