Moje sjećanje na "čič' Antuna" Sarića

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

U siromašnih prednost ima čovjek,

U bogatih prednost imaju stvari!

Phil Bosmans

Rođen na sv. Antuna 13. lipnja 1923.g. u Gornjem Hasiću

Preminuo u San Franciscu 8. veljače 2010. g.

Posljednji ispraćaj će biti u utorak, 2. ožujka na šamačkome katoličkom groblju

Dragi naš striče, ili kako smo Te tada mi djeca zvali “čič’ Antune”!

Naš susret nisam ovako zamišljala. Naši razgovori su tekli u drugačijem smjeru. Nešto prije mjesec dana razgovarali smo dugo telefonski, Ti u svojem domu u Opatiji, ja u Zagrebu. Dogovorili smo se svakako susresti “čim snjegovi okopne”. I kada sam dogovorila u obitelji posjet i upravo Ti htjela javiti dan dolaska stigla je ova tužna vijest.

Umro si kod svoga sina Zlatka u Americi, u San Franciscu. Kobni prijelaz preko ceste u gradu u kojem si toliko živio i u kojem ćeš počinuti, koštao Te je života. Svu ljubav pružala Ti je tvoja vjerna već 6 desetljeća, supruga Ružica i Tvoj sinovi Perica i Zlatko s obiteljima. No, Bog je htio preseliti Te k sebi, a Njegovoj volji, ma kako nam teško bilo, mi vjernici se ne opiremo.

Svoj si život dragi “čič’ Antune” ugledao u našem Sarića sokaku kao najstarije dijete Nike i Marice Sarić, prelijepe Garevljanke, na koju si i sam dosta nalikovao. Naše kuće i dvorišta, kao i sve što se u njima događalo, “gledale su” jedna u drugu. Dobri susjedi i rodbina!

Tvoj otac, naš djed Niko, bio je čest gost u kući mojega djeda Perana, a baka Marica je drugovala s mojom bakom Ružom. Nismo imali telefona da se najavljujemo jedni drugima. Nije ni trebalo. Moglo se doći uvijek, u svako doba, vrata su jedne i druge kuće bila svima uvijek otvorena.

Tvoj otac je bio živa povijest i rado sam negdje u zapećku slušala njegove životne priče, njegovu tugu za izgubljenom Ti braćom u Drugome svjetskome ratu.

Tebe, dragi čiča Antune i Tvoju suprugu, dragu našu strinu Ružicu, uklesala sam čvrsto u svoje dječje sjećanje. Ponosila sam se svojim vršnjakom rođakom Pericom, koji nas nije nikada kao gradsko dijete gledao s visoka. Dapače!

Baka Marica je često znala reći “Doći će moji Šamčani”, a mi djeca bi se brzo uredili da se pred vama pokažemo uredni I lijepo obučeni u svoj svojoj sirotinji. Nama je bila čast biti u vašemu društvu. Imao si lijep način ophođenja, ton govora umirujući, uvijek bi nas nečemu lijepom naučio zajedno sa strinom Ružicom.

Naša pokojna majka vas je doživljavala uvijek kao svoje najbliže. Zvala vas je zapravo bratom i sestrom “brac’ Antun” i “sek’ Ružica”. Upravo na njenom sprovodu rekoste mi “Mi smo je ovim putem (prolazeći kroz Dubicu) doveli (prvi puta je ona i prošla tim putem), mi je evo ovim putem ispraćamo na zadnji počinak.” Mislili su na njezinu svadbu i prvi dolazak u naš Hasić.

Potekavši iz našega Čandžića kraja, nikada ga nisi zaboravio. Godinama si gradio svoju karijeru visokokvalificiranog obućara u šamačkome poduzeću. A trebalo je biti pravi umjetnik u izradbi lijepih i udubnih sandala i cipela. Djevojke iz okolnih sela su govrile “Ako ćeš prave škripane sandale obuti kada se budeš kitila, naruči kod Ante djed Nike iz Sarića kraja”. To govori kakav si bio umjetnik i kako si Ti cijenio svoju struku a i oni koji su nosili Tvoje proizvode.

Oženjen ženom, za ono vrijeme vrlo školovanom, ugodne vanjštine iz bogate, poznate i priznate kuće Jure Bošnjaka, Slatinjankom Ružicom, brzo si uspostavljao pozitivne kontakte u sredini u koju si otišao iz svoga Hasića. Ubrzo ste obogatili Sarića rod s jednom dragom osobom iz Bošnjakove kuće, svima nam dobro poznatu po svojoj srdačnosti i toplini, Ankicu udatu za Peju Sarića.

Oboje ste bili usklađeni u činjenju dobra prenoseći to na svoje sinove Pericu i Zlatka. Na žalost, vaša radost, kćerka Antonija ne doživjevši ni 2 mjeseca otišla je pripraviti Ti Mjesto gdje ste se sigurno već susreli.

Svoju težnju za pomaganjem ljudima iskazali ste bezbroj puta. Nastojali ste to prenijeti i na svoje sinove. U svojoj samozatajnosti nisu javnosti objavljivali svoja dobra djela, ali ono štoo se ne da sakriti I što će ostati trajni spomen je pomoć u obnovi sakralnih objekata porušenih u nesretnom zadnjem ratu, koji ni Tebi dragi čič’ Antune nije dozvolio da svoje dane u mirovini provedeš u miru sa svojom vjernom družicom u svojem zavičaju.

Ne mogu se rastati od Tebe, makar je ovo samo privremeni materijalni rastanak, a da Ti ne kažem koliko sam uz Tebe, kada smo se susreli u Šamcu, bila ponosnija i sigurnija pred svojim škloskim drugaricama. Uvijek si iz svoje radnje izašao nasmiješen, obrisavši ruke o pregaču, izvukao bi lisnicu i podario mi “koju banku” za “kiflu” ili “šećerlamu”.

Hvala Ti na tim, na oko, sitnicama, ali za mene tada je to bilo ogromno. Sada znam ono što si Ti tada dobro znao:

“Usrećivati ljude

San je sretnih ljudi”

I dok nas iz rajskih dveri pratiš na ovozemnome putu u društvu svojih dragih roditelja, kćerkice Ti Antonije, Tvoja četiri prerano preminula brata, iskazujemo toplu ljudsku sućut Tvojoj neutješnoj supruzi Ružici, sinovima Perici i Zlatku, Tvojim snahama iunučadi, tužnoj sestri Anđi s obitelji i svima onima kojima je Tvoj odlazak prouzročio bol.

I naš otac, Tvoj rođak Marko iz Austrije mi reče “Napiši da je bio čovjek na svom mjestu!”

Opraštajući se s Tobom shvaćam da je život velika tajna, a smrt još veća u nadi ponovnoga susreta u Kristovom kraljevstvu.

Tvoja Ruža Marka Peranova sa svojom obitelji i Sarića rodom

Umorio si se

Hiteći prema Dobroti

Noseći mir i svjetlo

Ljudima koje Ti je Bog

Podario na putu Života

Sada odmori u tišini

Svoje p o s a v s k e zemlje

Koju si toliko ljubio!

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?