Mara Šinko rođ. Vučković

Na slici: Mara Šinko (rođ. Vučković) klečina grobutragično preminulog djeverova sina Stipe Šinka. Iznad Mare stoje: Vera Sarić Marčićeva, Marika Šinko (Stipina sestra) i Kata Sarić Markova.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Tetku Maru sam upoznala valjda “kada sam se rodila”. Moja je, naime, majka bila u vrlo dobrim odnosima s pokojnom babom Kajom Ambrožić Marinom, Ambrinom i Mandinom majkom (ne spominjem imena poginulih sinova da ne pogriješim).

Baba Kaja, iako, po seoskim mjerilima iz bogatije kuće, prihvatila je moju majku u ono vrijeme “strankinju” –“otamo, priko Bosne” i bila joj utjeha i dobra savjetnica u životnim problemima. Kada sada razmišljam o tim bolje stojećim kućama i ženama u njima teško vidim razliku između žena iz tih i onih siromašnijih kuća. Teško su radile jedne i druge, rađale puno djece jedne i druge, često prepokorne muževima jedne i druge... Možda su ove bogatije ipak imale više hrane i koji dukat na prsima!

Na početku teksta sam upotrijebila srodstvenu imenicu tetka. Zna se u našem kraju koga se zove tetka, majčinu ili očevu sestru. Sada je to ljepše rečeno teta, ali se razlikuje npr. od tete u vrtiću. Naravno, i mi smo dobro znali koja je tetka “rođena”, koja dalja u rodbinskome smislu, a koja jednostavno tetka ili strina, jer se tako pristojno zvalo sve starije osobe – udate su se zvale strine, neudate tetke, bile ili ne bile rod).

Dakle, tetku Maru i njezinu stariju sestru Mandu (majku Filipa Evića), jednostavno smo tako zvali iz poštovanja prema njima, a prije svega pokojnoj babi Kaji (rođ. Stanić, sestri Jozinoj).

Sjećam se svadbe kada se udavala tetka Manda za Ivu Evića. Baka Kaja je jako plakala. Pitala sam moju majku zašto baka plače, a ona mi odgovorila: “I ja ću tako plakati za tobom kada se budeš udavala!”

“Ne, ne, rekla sam majci, ja se neću udavati, da ti ne plačeš!”

Prvi puta sam bila božićni položaj u kući Ambrožića po smrti babe Kaje. Domaćinstvo je vodila tetka Mara, koju su, ako niste znali, zvali “Srco”. Ja sam to povezala s imenicom srce. Prvi puta sam dobila urešeni sapun u obliku ruže i intenzivnog ružina mirisa, fine mekane soknice, licitarsko srce i lutku... Naravno, bila je tu i nezaobilazna kobasica, ali i nešto novčića.

Bila sam doista vesela kada me tetka Mara ispratila do kapije glavne ceste, jer se njihova stara kuća nalazila dalje od ceste, prema Žendragu. Išla sam ponosno pokraj Vučkovića kuća u naš sokak po zaleđenoj cesti. Djed me čekao na raskršću, bojao se da ne padnem, jer je još bilo mračno.

Svoje darove sam podijelila sa svojim sestricama, a kobasicu dala baki da je “čuva”, jer se na Badnjak nije smjelo jesti meso.

Kasnije se tetka Mara udala za našega rođaka Jozu Šinka. Jozina majka Ruža je kćerka djedovog brata poginulog u 1. svjetskom ratu. Po njegovoj smrti i majčinoj preudaji, djed se brinuo za nju i njenoga brata Matu, koji je pak ubijen u 2. svjetskom ratu. Tako smo postali “pravi rod”. Međutim, uvijek smo je jednako zvali “tetka Mara”.

Od Šinkovih kuća Jozo i tetka Mara su se s obitelji preselili iznad škole, prema Uriji. Do rata su živjeli s djecom tamo, a onda ih je vihor rata otjerao u Osijek.

Često sam za njih čula preko moje sestre Kate (ona je prijateljica s Marikom, sestrom Jozinog brata Nike), preko strine Ivanke Ambranice, njezine zave, njezina nećaka Filipa Evića i drugih.

Prvo je umro Jozo, a onda njihov sin Mato. To je, vjerojatno, dotuklo tetku Maru.

Draga tetka Maro, ti si uvijek cijenila i poštivala našu pokojnu majku!

Hvala ti za to i za sve što si mi pružila u ranom djetinjstvu, od osmjeha do sitnih materijalnih darova.

Neka ti Gospodin u svojoj dobroti dade ono što si poklanjala u životu drugima!

Pokoj ti vječni i počivala u miru Božjem!

Za te moli Ruža Marka Peranova

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?