Manda Vučković-Ambrožić rođ. Ivkić

Ovaj svijet je zamijenila boljim baš u ovim danima kada se posebno sjećamo naših dragih pokojnika naša strin' Manda Vučković-Jozikeni(i)ca.

Poznavala sam ju od djetinjstva, ali većih bližih kontakata nisam imala. Pa ipak, rado se sjećam da su ona i moja pokojna majka često razgovarale, onako „priko tarabe“, osobito kada bi majka dolazila u posjet strin' Luji Ambrožić i njezinoj Ivki. Strin' Manda bi kao susjeda uvijek našla koju minutu da „promijeni koju pametnu“, da progovori o svakodnevnim problemima, ali i lijepim momentima koje su imale žene našega kraja.

Inače, nije bila žena od „velikih priča, nije ogovarala, nije prepričavala ono što se kod drugih loše zbilo, već smjerno „gledala svoj poso“, skrbeći za svoju obitelj samozatajno poput mnogih naših hasićkih majki.

Pred Dušni dan posjetih strinu Ivanku Ambrenicu. U razgovoru mi reče: „ Eto, Ružo moja, sve nas je manje. Ode mi i Manda u Petrinju. Nije mogla više biti sama. Nije baš dobro sa zdravljem.“

Ne prođe od tog razgovora ni tri tjedna, a strina Manda nas ostavi.

“Ako zajedno s Kristom umrijesmo s njime ćemo i živjeti!“ (2. Tim. 2,11)

S tom vjerom u uskrsnuće ovaj život je naša strina Manda zamijenila vječnim.

Zahvalni smo Bogu za svaki trag dobra što je ostavila svojim životom, u kojem su bila teška i turbulentna ratna vremena, u našem dragom Hasiću.

Njezinoj obitelji naša iskrena sućut, a Bog, Otac svake utjehe, neka otare svaku suzu s lica onih kojima je strina Manda značila mnogo u njihovim životima!

Ruža Marka Peranova

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?