Manda Stanić, rođ. Sarić (13.8.1926.-24.8.2007.)

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Svidjelo se Bogu, Ocu našemu pozvati k sebi našu dragu majku, sestru, baku, tetu, svekrvu...Mandu Stanić rođ. Sarić.
Tu vijest saznadoh ovoga jutra, na blagdan sv. Bartolomeja od svoje drage rodice Ljubice Božić rođ. Stanić iz Australije. Dok se Ljubica bori osigurati zrakpolovnu kartu da stigne majci na sprovod, ja razmišljam o tetki Mandi.
Ta skromna jednostavna žena, imala je vrlo trnovit životni put. Ostala je rano bez majke Marice (rodom Vojskovljanke). Smrt mlade sestre joj Kaje, nestanak u ratu brata Marka, pa smrt brata Ive survavaju se na njena leđa. Sve u duhu vjere strpljivo podnosi i čeliči se. Tu snagu prenosi i na svoju djecu: Maru, Antiku, Miju i Ljubicu koju, sa svojim pokojnim suprugom Matom, odgaja u Kristovom nauku i ljudskom poštenju. Izbjeglički život podnosi već naučena nositi se s nedaćama života kao i suprugovu nedavnu smrt.
Posjetih je ovog Uskrsa sa svojim ocem Markom u Petrinji gdje je živjela sa sinom Antikom i snahom Marom. Susret dvoje rođaka već u godinama bio je ganutljiv. Tetka Manda bistra i razborita svega se sjećala. Šteta što ne imadoh više vremena za dulje razgovore.
Ubrzo po povratku u Brazil saznajem da je slomila ruku. Ipak oporavljala se.
Cuh se s njom na svetu Magdalenu za njezin imendan.
Obradovala se pozivu. Pitala me kada ćemo popiti brazilsku kavu. Vjerovala sam da će se ta želja ostvariti.
Nad mrtvim si Lazarom suze lio Gospodine; otari i suze djece, braće (Ante i Franje) i sestre (Ivke) tetke Mande i svih njenih koje za njom tuguju.

Tebi pokoj u slavi nebeskoj a svim Tvojim dragima duboka sućut.

Tvoji Sarići

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?