LUKA SARIĆ – LUKAČA

23. kolovoza 1937. - 9. srpnja 2017.

Skroman, jednostavan, radišan mladić, naš Luka zvani Lukača, oduševljavao je nas djecu u Sarića sokaku. Imao je bicikl, koji smo zvali točak, a nije bila mala stvar provozati se tim prometnim sredstvom našom prašnjavom cestom. Luka ne samo da nas je povezao, često i po troje djece i „sprijed i ozad“, već nam dao da i sami oprobamo, uz njegovu pomoć, sami voziti. Pazio je da ne padnemo, osobito mi curice, kojima je bilo teško voziti tzv. „muški točak“. Bile smo ili malene ili nespretne, ali on je šaleći se htio svima dokazati da mogu voziti i da nitko nije nesposoban to naučiti. Ulijevao je povjerenje i stvarno smo stjecali uvjerenje da možemo savladati tu, nama tada toliko dragu i nužnu, vještinu. Dok drugi nisu dali dirnuti u njihovo božanstvo „točak“, Luka nije bio sebičan i gledao samo svoj interes.

Prolazeći našim sokakom pješke ili na biciklu, kupajući se u tada bistrom Žendragu ispod Andrića kuća, uvijek je pjevušio naše narodne pjesme, glasno „ da i gluhi čuju“ pozdravljajući svoje susjede i rodbinu.

Rođen u predratnoj staroj Jugoslaviji rano ostaje bez majke. Majka mu je bila Ruža Pejić, naša Hasićanka, sestra Pave „Druje“ i Janje ud. Sarić (majka Matina). Za njega se brine otac Blaž i baka Jela, a kasnije maćeha Mara. Dobrodušan, kakav je bio, rado je prihvatio svoju maćehu Balegovčanku, koja će mu roditi sestru Jelu. I ona je bila mlada udovica bez djece, čiji je muž ubijen završetkom 2. svjetskog rata od novih „osloboditelja“.

Žene iz sokaka su često zadirkivale Luku da je vrijeme da se ženi, a on je uvijek s osmijehom odgovarao: “Kada mi Bog pošalje onu pravu, jašta, bit će svadba i sve ću vas pozvati!“.

I došla je. Iz Kladara. Lijepa i uvijek vesela Mara Šoljić.

1964. g. početkom kolovoza upriličena je velika svadba u velikoj avliji djeda Blaža ispred novoizgrađene kuće tik uz među s dvorištem djed' Joze Andrića. Drugi dio avlije se čuvao jer je „plac“ za možebitnu novu Lukinu kuću, danas-sutra, nikad se ne zna koliko će doći na svijet Lukinog i Marinog potomstva.

Na svadbu sam išla i ja kao curica, prvi puta u životu i zato se živo sjećam mladenaca i svadbenih obreda i običaja. Cijela naša obitelj je bila uključena u pripremanje svadbene svečanosti, jer smo bili u izuzetno dobrim odnosima i rodbinskim i onim ljudskim, prijateljskim.

Luka i Mara izgradiše svoju kuću, doniješe na svijet dvije kćerke: Ružicu i Vjekoslavu, te dva sina Blaža i Zlatka.

Proslaviše s njima i s destero unučadi svoj zlatni pir.

Do rata je Luka sa svojom obitelji živio skromno i spokojno, složno sa svojim sumještanima u našem Hasiću. A onda je vihor rata odnio i njega i njih po svijetu. Luka je s obitelji došao k sinu Blažu u Zagreb, a onda se nastanjuje u Lupoglavu kod Dugog Sela.

Smiren, kao i uvijek, Luka, uz svoju uvijek otimistički raspoloženu suprugu, unatoč brojnim i teškim zdravstvenim nedaćama, svoj život posvećuje isključivo molitvi. Veli strina Mara: „Ni on sam ne zna koliko krunica izmoli na dan!“. Ona svjedoči da je njihov život bio ispunjen skladom, a da su zajedno vojevali bitke koje je život donosio. Nekada materajalni gubitnici, ali uvijek moralni pobjednici!

Njihovo bogatstvo su njihova djeca i unučad, koju je Luka neizmjerno volio; razumijevanje i ljubav koju su dijelili u obitelji.

Moj otac, kada je bio za uskrsne blagdane kod mene, čuo se s Lukom, ispričali su se o svemu. Nikada se Luka nije ni na što tužio. A i to je bitno obilježje dobrih ljudi. Sve je predavao u Božje ruke.

Nazvah danas, 10. srpnja, oko podne strinu Maru. Izrazih sućut. Ostala sam pozitivno iznenađena njenom dubokom vjerom u ponovni susret s pokojnim Lukom. Puna vjere ona gleda na ovaj privremeni rastanak sa svojim suprugom koji će biti sutra pokopan u 16 sati. Vječni mu pokoj u krilu Onoga kojem ćemo svi prispjeti!

Strini Mari, rodicama Vjekoslavi i Ružici, rođacima Blažu i Zlatku te njihovim obiteljima, a osobito Lukinoj unučadi, setri Jeli, iskrenu sućut u ljubavi Onoga koji liječi slomljena srca izražava njihova Ruža Marka Peranova s tatom Markom , svojom užom i širom obitelji.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?