In memoriam: Stažija Čolić

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

«Pregolema muka
ljudska
prerasta
obzorje.

Penje se
k nebu.»

Marica Mostarac-Štokić

14 je sati, 19. siječnja 2010. godine.
Svijeća preda mnom izgara dok na se na novom dubičkome groblju pokapa naša draga ujna STAŽIJA ČOLIĆ iz Novoga Sela-Balegovca.
Tužna sam, jer mi moje gripozno stanje omete da se pridružim svojoj braći i sestri, koji jutros pohitaše u Posavinu odati zadnju počast ženi, koja je cijeli život bila ukorijenjena u svoju roditeljicu Posavinu i koju je, nakratko, napustila samo zato što ju drugi na to prisliše.

S praga svoje kuće iz Čolić-Bubalovića sokaka promatrala je ispucane bajere Bosne i samu rijeku Bosnu s kojom se sprijateljila i s kojom je čitav svoj vijek proživjela.
Razgovarah s ujnom pred Božić. Bila je posjetu sinu jedincu u Sesvetskome Kraljevcu. Govorila mi je da joj je kod sina i snahe jako lijepo, da uživa s njihovom djecom, ali ipak završila da nije nigdje «ko u svojoj avliji».

Vratila se u svoju avliju, svoj sokak, svojoj prijateljici rijeci Bosni i vrlo brzo potražila vječni počinak kod svojeg, prije dvije godine, preminulog supruga Mirka.
Uvijek vrlo marna i prva na njivi, vrtu, u štali i na livadi s marvom s izuzetim darom za pjesmu i veselje.Voljela je kolo, a norodna nošnja koju je nosila i njen lijepi izgled bili su izuzetan sklad koji se duboko usijecao u pamćenje.

Kao dijete sam se često mučila izreći njeno ime. Naime «u našoj strani», tj. oba Hasića nisam nikada čula da nekoga tako zovu.
Naše Staze, Staže, Stažije, Stošije tj. Anastazije mogli bismo prevesti zanimljivim nazivom Uskrsnica ili Vazmenka (Vazam-Uskrs). Jer, od grč. anastasis-anastaza dobivamo prevedenicu oživljavanje ili uskrsnuće. Koje li simbolike u trenutku kada se u sprovodnim obredima nad mrtvim tijelom ujne Stažije najviše spominje riječ USKRNUĆE MRTVIH!

A prije četiri dana, kada su žitelji starodrevnoga grada Zadra proslavljali svoju zaštitnicu svetu Stošiju, razgovarasmo o ujni. Tada nije bilo naznaka kraja njenoga ovozemnoga puta.
Njena nebeska zaštitnica,ugledna rimska patricijka, mučenica iz Dioklecijanovog doba, koju spališe na lomači zbog pomaganja zatočenim kršćanima, vjerujemo, priredila joj je mjesto u nebeskoj slavi.

Jer, zaslužila ga je ispovijedajući svoju vjeru u zgodno i nezgodno vrijeme, žuljevitih ruku zarađujući kruh svoj sadašnji. Nije bilo lako biti « i muško i žensko» u kući, kao i mnogim našim majkama, dok su supruzi pečalbarili po njemačkim gradilištima.

Čuvarica ognjišta i običaja odgajala je svoga jedinca kako je najbolje znala.

A veselje na dan njegova vjenčanja, koje je pomutila zlokobna slutnja rata, (prva žrtva , ugašeni život mladog Josipa Jovića), svi smo dobro zapamtili.

Ujni je veliku radost uz sina i unuke pričinjavala njena snaha Nada, Garevljanka (čija je majka Hasićanka Popić-ka).

Draga ujna:

«Jedna svijeća
noćas
izgara
za tebe.
Plamen je
Tvoj put
do neba
I Tvoj križ
Do Boga.
Plamen
I naše misli.»

( M.M. Štokić «Tvoj put do neba»)

Naše su misli S TOBOM na dubičkom groblju, s Tvojim dragim sinom Šimom, snahom Nadom, unučadi i svim Tvojim bližnjima i dragima.
Počivala u miru Božjem u svojoj posavskoj grudi koju si toliko ljubila!
Tvoja Ruža Lujina, s «baja Markom» , Marijom, Katom, Matom, Josipom, Ivanom i Ivankom, Tvojim «Asićanima»

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?