In memoriam: Mara Sarić, Luca Božić, Ivo Ević

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Miču se crne sjene,
Idu
I šute
...
Na kraju nijemoga sela
Svijeća
Dah cvijeća
Gasne.
Čekaš me – znadem evo
Idem
K Tebi
Sestrice
Smrti.

Ovim riječima je mladi prerano preminuli pjesnik Đuro Sudeta u teškoj bolesti iznosio svoje osjećaje. Poput svetoga Franje smrt naziva sestricom, koja će ga izbaviti zemnih muka.

Ovih dana smo se susretali često sa”sestricom smrti” u našemu Hasiću. O nekima dragim pokojnicima smo pisali, a neki su mi stalno na pameti pa im posvećujemo ovaj osvrt.

Najprije sam saznala da je umrla Mara Sarić rođ.Brandić. Sjećam se nje kao vrlo drage i jednostavne djevojke, koja je zračila mirom i dobrotom. Mi smo je zvali Draga Zekanova po nadimku njena oca, budući su se u nas samo neki ljutili kada bi ih nazvali nadimkom. Da je joj je ime Mara znali su rijetki. Svi smo je zvala Draga, velikim slovom pisano makar je vjerojatno njeno ime došlo od pridjeva draga, malim slovom pisano. Tako su je njeni najbliži prozvali vjerojatno zato jer je bila jedinica među svoja dva brata Matom i Nikom. Za Niku je čula cijela naša javnost, Draginim bratom svirepo ubijenim i pronađenim nedavno u crkvinskoj jami sramote i užasa.

U neka romantična vremena odgovarala bi i pjesma na temu dva brata i sestre jedinice:

„ Nas dva brata dva bora zelena

Vita jela sestrica malena” ,

ali na žalost, u ovo naše možda zvuči suviše turobno.

Često smo viđali Dragu kako ide u posjet svojoj baki u Blažanovića kraj. Na tom kućištu je kasnije sa svojim suprugom Stijepom Peje Sarić i napravila kuću gdje je živjela do rata.

Teška srca, kao i mnogi prognanici, ostavlja sve svoje i nastanjuje se u Hrvatskoj.

Sa svojim suprugom Stijepom proživjela je više od 40 godina skladna života, sretna što je prije svoje rane smrti dočekala vidjeti svoju prvorođenu unučicu.

Umrla je u veljači ove godine, a rođena je 1947. g. Pokop je bio u Slavonskome Brodu.

Stijepu susretoh nakon mnogo, mnogo godina na sprovodu Ante Sarića (Pace) u Karlovcu prošle godine. Spominjao je svoga sina Ivicu koji živi u Zgbu i radi u bolnici Dubrava.

Njima obojici iskrena sućut od obitelji Marka Peranova

***

Niti mjesec dana kasnije idući niz brijeg iz bolnice Sv. Duh kući, na Strmoj cesti ispred škole susretoh našega mještanina Filipa Evića. Čekao je završetak nastave da svoju djecu povede kući.

Reče mi da u toj školi radi Luka (Cina) Mikić, ali da je otišao u Hasić teti Luci na sprovod pa da ga danas neće vidjeti.

Luca Božić, Tufekovićka rođena je 1924.g., prošla je svoj životni put poput mnogih naših mještanki.Boravila je u Varaždinu tijekom rata, a i kasnije kada se nije mogla vratiti u svoju kuću. Svakako su joj zadnja dva desetljeća bila najteža jer je morala prisilno izbivati iz svoga kraja. Ipak vraća se uz nekolicinu naših povratnika u Hasić i živi sa svojom sestrom Anom Mikić, Matenicom.

Iz brojne obitelji Tufeković; braću Miju, Antu i Peju, sestre Katu i Anu, udaje se za Ivu Božića gdje dobiva također brojne djeverove, Đuru, Marijana, Tomu, Antu, zaove Ružu i Katu (udate za braću Matu i Tunju Andrić). Ostaje u svojem Hasiću gradeći novu kuću blizu Stanića.

Svoje djece nije imala, ali je zato ljubav dijelila djeci svojih i muževljevih braće i sestara.

Osobito me ganula obavijest na župnome listiću gdje stoji da je od svojih mještana, po našem starom dobrom kršćanskome običaju, molila oprost od svoje rodbine i sumještana.

Neka joj Gospodin udijeli svoj mir!

***

„Mi smo kao i rodbina” govorila bi majka „mi se palo poštivamo”.

To se odnosilo na kuću djeda Jose Evića. Često je spominjala njegovu kćerku pokojnu Kaju, koja je teško propatila tzv. „obavezu” koju je namentula komunistička vlast. Valjalo je „stvoriti” onoliko pšenice i žita, te ostalih nameta, koliko je toj vlasti trebalo.

Djed Joso je bio dobar čovjek. Ostavši rano udovac svu radost je vidio u svojoj djeci: Kaji, Ivi, Anti (Togo), Tadi i Andriji. Kaja se do svoje smrti samoprijegorno i s puno žara brinula o svojoj braći.

Njihova lijepa žuta kuća na raskršću s prostranim dvorištem odavala je kuću dobrih domaćina.

Pokojni Ivo Ević je bio doista dobričina u pravome smislu te riječi. Takvoga ga sjećam. Trudio je, radio, borio se.

Teško breme života i njega je, kao i njegovog oca snašlo kada mu je takodjer rano, umrla supruga Manda Joze Rokića.

Susreli smo se davno nekoliko puta, uvijek srdačno. Hvala Ivi i njegovoj supruzi za sve dobro što su utkali u naš i njihov Hasić.

Završavajući Sudetinom stihovima:

"Umiru večernje boje

Ruže su bono trudne

Putnici traže konak

Samo su sjene budne”,

vjerujemo da su naši dragi pokojnici odavno našli svoj „konak”, svoj stan koji im je Gospodin odavno pripravio u kraljevstvu svojemu

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?