In memoriam: Anto Ambrožić, Mara Sarić, Luka Vučković - Lukan

Sve nas manje ima

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

«Hodajući vremenom i nevremenom
sabirem krhotine
s kojima
ispisujem cjelinu postojanja»

Z. Ribar «Krhotine»

Posljednjih dana tri smrti Hasićana.

Anto Ambrožić

Anto Mike Ambrožića nađe svoje posljednje počivalište u Zagrebu, gdje je dugo godina i živio. Vijest o njegovoj smrti prenese mi strina Ivanka Ambrenica, s kojom se čuh za božićnih blagdana. Reče mi da je taman prije Božića bila na sahrani.
Moja sjećanja na «čič' Antu», kako smo ga zvali, su blijeda.
Ipak, iz memorije nije izbrisano kako je brižno nosio svoju bratićku Ivku k liječniku strepeći za njeno zdravlje. Kako je Ivka nejaka ostala bez oca trudio se učiniti sve da se ne osjeti siroče.
Eto, Ivka ode pred njim, da se sretnu u slavi Svevišnjega.
Sjećam se i njegove svadbe. Kuću, veliku, sa zelenom «irofom», čiji su prozori ponosno gledali na cestu, ukrašavao je naš gluhonijemi Ifa Vučković. Svoju radišnost i svoje ideje ostvarivao je bolje nego mi «s jezikom». Tako je okitio i kuću za svatovsko slavlje. Bio je sretan kada su ga susjedi hvalili, a posebno kada ga je pohvalio mladoženja, koji nije štedio geste ni riječi.

Mara Sarić

Po smrti «čič' Ante», brat Mato iz Piškorevaca («gardijan») javi mi da je u Slavonskome Šamcu umrla naša strina Mara Sarić, poznatija pod nadimkom «Coparenica».
Ona je, naime, bila najprije udata za Marka Pere Sarića, kojega je, na žalost, «progutao» II. svjetski rat.
Strina Mara osta mlada udovica sa svojom malodobnom jedinicom Kajom. Njenom ponovnom udajom, o Kaji se brinuo djed Pero. Rasla je uz mlađe stričeve Antu (Arkešu), Franju (Čiču- naziv je vjerojatno dobio upravo po Kajinom oslovljavanju), te tetu Ivku (Džiju), djecu iz drugoga braka djeda Pere, te rođenoga strica Ivu i tetku Mandu (udatu za Matu Jure Stanić), koja ju je često obilazila oplakujući svojega pokojnog brata.
Strina Mara je posjećivala svoju Kaju, sretna što Kaja napreduje i postaje vrsna švelja, što je uzornog ponošanja, umiljata i svima draga.
Druge djece naša strina nije imala. Kaja joj je bila «očinji vid», govorila je i najveća radost napaćenog života i izgubljene prve ljubavi.
Sretoh strinu Maru prije pet godina na blagdan sv. Ante Padovanskog. Onako na kapiji, «stoćke». Ipak, tuga koja se iz nje prosipala zahtijevala je drugačije ponašanje. Sjeli smo moje sestre i ja, poštujući duboku bol majke koja je izgubila svoju jedinicu, kćerku Kaju. Vapeći Bogu, pitala se mukom očajnice, zašto Bog nije uzeo nju umjesto njenog djeteta.
Tješile smo je, ali sam osjećala kako je to tješenje prazno. Unatoč naporu nisam našla pravih riječi, kao da su i one bježale od tolike tuge.
«Tvoja Kaja je bila anđeo našega sokaka» - procijedila sam tiho.
Tu rečenicu je strina Mara ponovila nekoliko puta, posebno na rastanku brišući okrajkom zaprega suze koje su neprestano tekle.
Ne vidjeh više strinu Maru u fizičkom obliku, ali ju vidim ozarenu u nebeskoj slavi s njenom predragom Kajom.

Luka Vučković - Lukan

Daleko od svojeg Hasića sklopio je umorne oči i predao dušu Onome od koga ju je i primio, dosta mlađi od prethodno spomenutih pokojnika, naš Luka Mike Vučkovića. To ime Luka, službeno je, mi smo ga uglavnom svi, poput njegovih najbližih, zvali Lukan. A onda smo, kao u igri rimovali «Lukan-Cican». (Cican je sin njegova brata Šime).
S njegovim bratom Šimom družio se moj otac, s njegovom ženom Ružicom, koja je na žalost prerano umrla, moja majka, a ja sam išla u školu s njihovom kćerkom Marom (udata za Antiku Stanića).
Tako sam pobliže upoznala i Lukana.
Lukan je bio nešto stariji od mene i Mare.Ostavljao je dojam mirna dječaka. Podsjećao me na svoju sestru Sofiju, a oboje na njihovu majku Ružu.
U kući čiča Mike bilo je dosta čeljadi. Dok su mlađi radili na njivi strina Ruža je marno dospijevala kućanske poslove.
Često sam vidjela Lukana kako pomaže majci i to mi se jako dopalo. Nije se prpošio što je «muško», svojoj majci je bio desna ruka.
Putovi nam se raziđoše.
Od rodice Ljubice Božić čuh da je teško bolestan. Ipak, nisam mislila da će se baš tako brzo preseliti u rajske dveri.
Lukane, snivaj snom pravednika, a Onaj, komu se svidjelo uzeti Te, neka otare suze Tvojim najdražima.

A mi preostali:

«Pružimo si ruke
pa i kroz magle
kad nanesu nas puti...»
Z. Ribar »Pomoć».

16.1.2009.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?