El Djeza'ir 1993.

Posvećeno radnicima Hidroelektre žrtvama masakra u Alžiru Chiffa-Harbil 14. prosinca 1993. godine-Dan kada sam mislila da više nikada neću vidjeti Hrvatsku ni moju rodnu Posavinu, Hasić napose

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Kolovoz 1993. godine. Sredozemno more vrije u trenutku kada stupamo na afričko tlo. Zrakoplov je ostao na prljavom aerodromu, dok nas naš vozač vozi glavnim alžirskim gradom prema veleposlanstvu. Prvo što primjećujem jest bezbroj različitih džamija “bez minareta”, s modificiranim minaretima ili one pretvorene od katoličkih crkava. BIEN VENUS, napisan rukom tajnice našeg veleposlanstva, kao da nas je barem malo rashladio. Odlazimo u hotel “El Kettani”, na lijepom položaju ali vapi za čistoćom. Djeca vape za Đigom i kupanjem. More istina udara u zidove hotela, ali se o kupanju može samo sanjati. Prljavo je, makar ima kupača. Ujutro vidimo ljude kako žure s punim naramcima. U prvi mah čini se, kao da nose drva. Znamo da je to apsurdno i misliti u ovoj vrućini. Pogledamo malo bolje i vidimo tzv. baguettes (francuski način pečenja dugačkih komada kruha), kojih je uvijek premalo za brojne alžirske obitelji. Osoblje hotela je susretljivo, dok je hotel vrlo loš. Skloni su djeci. Ističu da su Berberi (starosjedioci Sjeverne Afrike predarapskog doba). Ne žele da ih poistovjetim s Arapima, iako su muslimani što se tiče vjere. Ima u njima još i makar tinjajućeg bunta prema davnim osvajačima, Arapima.

Od svih dijelova Alžira: El Biara, Ben Aknouna, Koube; Golfa, Bir Mourad Raisa, Hydre, Bab el Oued, u kojem se nalazi hotel, čini mi se najprljavijim. U ovom hotelu uglavnom odsjedaju ljudi tanjih lisnica (nije devizni), pa je pogodniji od hotela “El Djezair” i “Sofitel”. Tih dana je u ovom hotelu bilo puno gostiju, koji su mi se obraćali sa “bre, komšinice”.

Da prikratimo vrućinu i odmorimo se od napornog učenja francuskog jezika, pošli smo prema crkvi, koja nam se smiješila iz obilja zelenila s obližnjeg brežuljka. Nismo dospjeli do nje. I bolje da nismo! Kad smo se penjali prema “Notre dame d’Afrique” prolaznici su me čudno gledali. Mislila sam da je to zato što sam bila ležernije obučena, dok su neke njihove žene prekrivene šamijama i feredžama i, što je normalno, u dugim haljinama. Shvatila sam kasnije, da sam bila u opasnosti kada su mi se naše službenice čudile kako sam se usudila ići sama, pješice s djecom ne skinuvši sa sebe nakit.

“Notre dame d’Afrique” posjetili smo službeno s diplomatskim zborom na misi zaadušnici za pokojnog belgijskog kralja Baudoina. Iako je ljeto, iako su dopusti, čini mi se da je premalo prisutnih. Više je onih “obojenih” nego Europljana. Dječaci su odmah pred svetištem našli društvo dok smo mi bili na prijemu kod Njegove ekselencije, doajena diplomatskog kora za Europu. Sestre “Bianche”, Talijanke nas osvježavaju. Živo se zanimaju za ratnu zbilju u našoj domovini. Govorimo o Talijanima kao dobrim susjedima, koji pomažu susjedu u nevolji.

Naš vozač Rachid (“Onaj koji vozi pravim putem”), upozorava me da u četvrt Kazbu (kasaba – varošica; stari dio Alžira nekada prelijepa četvrt, u vijeme revolucije devastiran, sad pun sumnjivih stanovnika) ne zalazim. Savjetuje mi da odmah skinem ogrlicu i prstenje. Ogrlicu skidam, ali prstenje jednostavno ne mogu. Do daljnjega vrijedi pravilo: “Ako želiš sačuvati prste, sakrij prstenje!”

Iz hotela odlazimo u rezidencijalnu četvrt zvanu Hydra. Prisjećam se bajke o vodenoj zmiji s osam glava, koju je ubio Heraklo. Četvrt je puna zalanila, čini se najčistija u gradu. Djeca su i predobra, jer nemaju previše izbora za igru, a naše stvari nikako da stignu. Da se barem možemo naspavati. U blizini su tri džamije s nesinkroniziranim mikrofonima, koji nas u 4 ujutro, pa u 5,30 sati bude pozivajući islamske vjernike na molitvu.

U kući je svadba na koju nas pozivaju. I inače srijeda i četvrtak su u cijelom Alžiru poznati po specifičnom svatovskom “jujukanju”. Djeca su zadovoljna. Bitno je da se nešto zbiva. Pomažu kititi kuću i kola. Nude nas nezaobilaznim kuskusom i svadbenim kolačima s bademom. Naravno, separacija. Muški jedu u prizemlju, ženske na katu. Primjećujem puno žena, koje na ogrlicama imaju privjesak ruke (šaka). I sama za svoj imendan od supruga i djece dobivam takav privjesak. Pokušavam otkriti njegovu simboliku. Kažu da se nosi protiv uroka. I stvarno, ako je ruka izraz djelatnosti i moći, izraz dominacije, onda pred njom mora iščeznuti svako zlo.

Često primjećujem u žena žuto obojane tabane. Također protiv uroka. Boja, kao religijski simbol, u podlozi je čovjeka (tabani), a žuta boja je boja zemlje i uvelog lišća. U Islamu boje znače i simboliziraju i mnogo više. Žuto kao boja svjetlosti i zlata, žuto kao i inače boja vjernika simbolizira i mudrost i moć othrvavanja od svakodnevnih zala. Dakle, žuta je boja profilaktična i otud bojenje tom bojom. Uz žutu boju susrećemo i crvenu. Na muslimanski blagdan rođenja Muhamedova, Nadžma je s djevojkama stavljala na ruku crvene točke kanom, koje ovdje ima dosta i nije skupa pa je upotrebljavaju za bojenje tijela i kose. Objašnjavaju mi da je to znak božanske milosti i da ta boja potječe od sunca.

Vrijeme svugdje, pa i u Alžiru, i za nas strance, neumitno teče. Deseci ispisanih razglednica i pisama odavno su poslani prema Hrvatskoj i Europi. Tko zna da li su i da li će stići na pravu adesu? Stigle su i naše stvari i naša kola. Pomalo se sređujemo. Dolaze nam naši Hrvati, radnici u Alžiru. Nije važno što još nema dovoljno stolica. Može se ugodno osjećati kad si među svojima sjedeći i na kovčegu. Djeci je osobit blagdan kad netko naš dođe.

U crkvi su dečki vrlo aktivni. Čak je i alžirski kardinal pohvalio male Hrvate, koji su mu ministrirali. Bilo je to još jedno naše svjedočenje prisutnosti u tom gradu i toj zemlji.

Između talijanske, američke i francuske škole, odlučujemo se za “Lycee francais Ben Aknoun”. Djeca su svaki dan puna različitih doživljaja. Upečatljivo je bilo veselje mlađeg sina kad je došao kući i s vrata radosno viknuo: “Mama, znaš, taknuo sam Fadela (crnac) po kosi. Kako je to strašan osjećaj. Kosa mu je tako čvrsta i gusta!”

Bavim se ozbiljnim razmišljanjima da okupim našu hrvatsku djecu i da im koliko toliko nastavim s hrvatskim jezikom. Čini mi se da bi se, uz Društvo žena diplomata, moglo osnovati i nešto naše, možda ogranak “Hrvatska žena”.

U Francuskom kulturnom centru susrećem ljude sa svih strana svijta: Brazil, Bosna, Poljska, Zimbabve, Argentina, Jordan, Palestina, Turska... Veleposlanik Zimbabvea i ja imamo problema s našom mlađom djecom. Opasno je da nam vide nešto podcrtano crvenom olovkom. Zato molimo profesoricu da nam ispravlja plavom bojom.
Mlađi sim je nepopustljiv. Po pet do šest puta na dan tjera me pisati diktate iz francuskog jezika. Kod starijeg kao majka imam popust. Previdi po koju grešku, što kod mlađeg nije slučaj. U našem kazetofonu u kući je cijeli zoološki vrt: elephant, coquillage (školjka), cachalot noir (ulješura), escargot (puž), tortue (kornjača), souris (miš), chat (mačka), chien (pas)... Markove pjesmice za učenje napamet!

Za odmor nema baš puno vremena. Ipak posjetili smo i pravi zoološki vrt. Izmorili smo se. Marko se naslonio na veliki kaktus. I suze su potekle... polazimo u Zeraldu, varošicu kojih 40 kilometara od Alžira. Dečki izlaze kupiti tenisice. Ostajem u kolima promatrati gradić. Silno me podsjeća na moj Šamac (bosanski) šezdesetih godina. Ulice razrovane i blatne, tarabe istrule, a ljudi tromi spori – nikud im se ne žuri. Zagledavaju u naš auto, koji još nema diplomatske tablice nego stare iz Hrvatske RI 678 B. To ni oni bistriji ne mogu nigdje smjestiti.

Događaj koji se ne smije zaobići, a koji je nažalost u našim medijima zaobiđen, jest Svjetski karate kup od 4. do 6. listopada u Alžiru. Jedan od naših predstavnika je osvojio brončanu medalju. Navijači su uglavnom bili radnici Hidroelektre i par osoba našeg veleposlanstva u Alžiru. Uz nekoliko alžirskih zastava u publici se cijelo vrijeme vijorila hrvatska zastava, koju su donijeli radnici, a sutra im se pridružila još jedna naših dječaka. Frano je presretan. Na rastanku s karatistima plaču i on i Marko, a i karatisti su vidno uzbuđeni. Sutradan prvi posao po dolasku iz škole bio je pisanje pisama vršnjacima osnovne škole u Senju s kompletnim sportskim izvješćem.

Međutim, politička situacija postaje sve napetija. Nesigurna i nestabilna. Uhapšeni su Francuzi, radnici konzulata. Mislim da su to stari računi između “Pieds noirs”, kako zovu Francuze, koji su ovaj grad kolonizirali i njime vladali 130 godina. Planirani izlazak u ribarsko naselje Djemila odgađamo za neko bolje vrijeme. Razočarani dječaci ne znaju još koje im opasnosti vrebaju. Ipak, nije to poravnavanje računa s Francuzima. Program progona stranaca i svih naprednih ljudi je dublji. Japanska i američka ambasada su odavno poslale žene i djecu kućama. Intelektualci i policija ginu svakodnevno. (Samo tijekom 1993. ubijeno je oko 40 intelektualaca.)

Istovremeno se odvija i gospodarsko nasilje (paljenje tvornica, škola, komunalnih ustanova, gradilišta – tu je i naša Hidroelektra, čiji su radnici kasnije svirepo ubijeni). FIS, islamska stranka spasa, koji je na izborima imao većinu, a koju smatraju odgovornom za žrtve, drži da ima legitimitet za preuzimanje vlasti u nestabilnoj državi Alžir. Zvuči paradoksalno, ali iako je islamska stranka, valja reći da joj se pripisuje rušenje 19 džamija i smrt tridesetak imama i drugih vjerskih službenika.

Koncem listopada je zatrovana voda pa su mnoga djeca završila u bolnici, na sreću naši taj dan nisu bili previše žedni.

Kaosu pridonosi i socijalna situacija. Demografski rast nadilazi gospodarske mogućnosti. 40% mladih je nezaposleno. Vanjski dug zemlje je 27 milijardi US$. Cijena nafte pada, a nafta i plin čine 95% alžirskog izvoza.

Stekla sam dojam i prije ove tragedije da Hrvati u Alžiru nisu poželjni. Naravno, uvijek valja razlikovati dobronamjerne od onih drugih. Stalno su nas napadali zbog Bosne, makar je među našim radnicima bilo muslimana Bosanaca, koji su objašnjavali pravo stanje stvari o Bosni i u Bosni.

Sinoć smo bili na ispraćaju naše ekspedicije “AFRIKA 93”. Skeptični smo i ne znamo koliko je to putovanje sada sretno izabrano.

Na predavanjima iz francuskog jezika, broj slušatelja svakodnevno opada. Kolega s predavanja, ambasador, savjetovao mi je da više ne dolazim (taj dan su baš ubili jednu Ruskinju, udatu za Alžirca, majku troje djece, dok je kupovala voće i povrće. Ubio je prodavač kod kojeg je svakodnevno kupovala!). Sve žene polaznice tečaja su otputovale u matične zemlje. Jedino dvije Slovakinje, jedna Bosanka (muslimanka) i ja još smo pohađale nastavu (kriva procjena ili hrabrost?). Mjere sigurnosti su pojačane, ali me silno iritira doslovno prekopavanje po ženskim torbama pri svakom ulasku u Institut.

Svi Sveti! U katedrali “Sacre Coeur” na svetoj misi je samo naše dvoje djece i nešto starijeg svijeta. Biskup, koji predvodi bogoslužje objašnjava da razumije zašto je tako malo vjernika. Misa je na latinskom. To me smiruje i udaljava od grube svakodnevice.

Dušni dan je osvanuo lijep i sunčan. Ljubičaste bugenvileje mame svojom ljepotom. Samo kad bi grad bio čist bilo bi ljepše. Odlazimo na Spomenik revolucije. Uredan prostor s prodavaonicama europske i druge robe. Djeca su izašla iz “kućnog pritvora” i vesele se svemu oko sebe. Prolazimo kod razrušene crkve svete Ane. Zidine sablasno zjape. Preda mnom su slike naših svetišta razrušenih u sadašnjem i bivšim ratovima. U svijest mi dopire negdje i nekad davno pročitano: Na zemlji ima znakova za one čija je vjera čvrsta. Ima ih i u vama. Zar ih ne vidite?

Prolazi mjesec dana od ultimativnog pisma, koje su zarobljenim Francuzima dali otmičari, a u kojem je stajalo da se strancima dade mjesec dana vremena za i iseljenje iz njihove buduće teokratske države. Mnogi to nisu shvatili ozbiljno. I to ih je stajalo života.

Prosinac je. U susjednom vrtu, u zemlji crvenici čovjek sadi krumpir. I Inače, na svježe voće i povrće ne možemo se potužiti, ali je česti nedostatak brašna, šećera, kave, soli. Pripremamo se pomalo i za Božić. Doduše, pravimo i rezervni plan. Za svaki slučaj. Prijatelji iz Barcelone i Pariza zovu da dođemo s djecom za božićne blagdane. Oni tamo bolje znaju situaciju u Alžiru od nas samih. Tim više učvršćujem varijantu alžirskog preživljavanja i trenutku kada mi župnik savjetuje da stavim šamiju na glavi i obučem dugu suknju. Djece u crkvi gotovo i nema. Vjeroučiteljice su napustile zemlju, a božićna dječja sveta misa zakazana za svetu Luciju. Odgađa se iz sigurnosnih razloga.

Zove me gospođica Fabris, profesorica na Lycee française Bem Aknoun as željom da organiziramo Božić za našu katoličku enklavu. Pristajem. Tomu se osobito veseli naša sugrađanka Dragica Martulaš koja već dugo živi u Alžiru. Pozivamo i naše poznanike liječnike alžirce iz Vojne bolnice, koji s unam pokazali puno ljubavi i uslužnosti. Dakako, i naše vjernike iz veleposlanstva, ali i kućevlasnicu muslimanku s obitelji. Naime, i ona je nas pozvala na tipičnu berbersku svadbu svoga sina. Bit će i naši radnici koji za blagdane ostaju u Alžiru.

Nažalost, djeca svakim danom donose uznemirujuća izvješća o rapidnom smanjenju učenika u školi. Njihove kolegice i kolege iz europskih i drugih država mahom odlaze. Odlaze u Zagreb i naši Ante, Jure i Martina. Marko je tužan jer ne zna hoće li um itko ostati za proslavu rođendana 20. prosinca.

A svakim danom vijesti javljaju o pogibiji stranaca i alžirskih snaga redá. Pišem privana pisma na sve strane izvješćujući o trenutnoj situaciji: od veleposlanika do saborskih zastupnika, od akademika do liječnika, biskupa, svećenika, kolega, prijatelja i rodbine. Telefonski pozivi iz Hrvatske su sve češći i zabrinutiji, makar naš tisak malo ili nikako ne izvješćuje o dramatičnoj situaciji u Alžiru. Sestra, izbjeglica iz Bosne, kojaživi u našem stanu, vapi za našim povratkom. Strah ju je zla koje je nju snašlo.

Dogovoreni sastanak as gospođom Sanjom Erceg na Didouche-u otkazujem. Suprug odvozi djecu u školu a zatim odlazi na posao. Telefonski poziv: Sanja: Isprekidano jecajući govori: Dvanaest, dvanaest, dvanaest... naših zaklano na Chiffi! Gdje su ti djeca?

Grč. Zvati veleposlanstvo, ne znam ima li smisla, jer je njihov telefon od jučer u kvaru. Prekinuta, tj. prerezana žica. Simptomatično! Ipak, uporno zovem supruga. Strah me je za djecu. On mi se odnekud javlja. Tješi me, ali neuvjerljivo. Dolazi kućevlasnica s kćerkama. Opći plač. Počinjemo spremati stvari. Ni sama ne znam kako. Telefon neprekidno zvoni. Prvi je zvao župnik Hidre, izažavajući sućut. Zatim naša rodbina i prijatelji iz Hrvatske, Austrije, Njemačke, Francuske, Italije... Kasnije sam saznala da je većina ambasada izrazila sućut pa i tzv. Jugoslavenska, ali Tunis i Maroko, koje je pokrivalo naše veleposlanstvo iz Alžira, nisu to učinili. Kažu da smo na sigurnom, a svaki čas netko može doći u stan i pobiti nas. Naši stanodavci nas uzimaju k sebi. Boje se i sami jednog rođaka njihove nevjeste. Čekamo što će dalje biti. U kasnim satima čuvan od policije dolazi suprug. Ništa ne govori, a i mi ništa ne pitamo. Sve je sumorno. I nebo plače. Pakiram kompjutor. Slučajnim dodirom tastature vidim neke zalutale retke izvješća. “Situacija u Alžiru je preopasna...”

Mnogo crnih slutnji i zaključaka. Završava citatom MAtoša: “Mislim, nažalost, da se u procjeni nisam prevario”. Velika šteta što se nije prevaio. Ishod je poznat. Najveća moguća plaćena cijena. Dvanaest žrtava. Simbolika broja dvanaest prepoznatljiva. Dvanaest apostola. Svi osim Ivana mučenici. Čpvjeku dođe nešto od one ljudske zavisti. Svakodnevno su stradavali stranci: Englez, Talijan, Ruskinja, Francuz... Alžirci: pedijatar, novinar, bivši ministar, komesar policije. Ali dvanaest naših ljudi ritualno je klano odjednom.

Odlazimo. U zrakoplovu Alitalia naši raadnici Ingre i Hidroelektre s osobljem ambasade. Vidno smo u šoku. Tu je i većina profesora talijanske škole u Alžiru. Komentari su različiti. U smislu ostanka stranih veleposlnastava u Alžiru. Da li bi u zemlji u kojoj život stranca nema nikakve vrijednosti. Radnici Agipa su ogorčeni. Spominju njemačku firmu Mercedes, koja je među prvima, mudro, povukla ljude iz Alžirskog pakla. Nažalost, po naših dvanaest lijesova, došao je jučer zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader. Bio je vrlo zabrinut za osoblje ambasade i zauzimao se za zurnu evakuaciju.

U Rimu većina Talijana odlazi. Pozdravljamo se uvjereni da se možda više nikada nećemo vidjeti. U zrakoplovu za Trst objavljuju zakašnjenje. Kompletna kontrola prtljage. Posadu je strah dvaju paketa nejasna podrijetla. Zaključuju da su paketi iz Alžira. Da, bili su od dvojice naših radnika, koji su direktno iz Vojne bolnice odvedeni na avion, koji je odvezao ubijene radnike Hidrolektre za Zagreb.

Djeca su umorna. Vuku tešku granu darovanih im datulja i ne žele je se odreći. Njihov suvenir iz Alžira. Nakon jednog sata krećemo. Pilot nas informira da je u zračnoj luci u Trstu magla. Vidimo cijeli grad, Tršćanski zaljev, ali “Ronchi” nikako. Kružimo bezuspješno, čekajući raspršenje magle. Ipak nakon četrdesetak minuta kruženja odlazimo u Veneciju. Zatim opet autobusima u Trst. Kasni su noćni sati. Spikerica u zračnoj luci poziva preko razglasa mog supruga. Pogled na kola naše registracije i prijatelja Dragu Tomljenovića koji nas tu već dugo čeka, uveliko nas razveseljuje. Krećemo.

Talijanski i slovenski carinici su mahnuli rukom u znak prolaza. Naši nas pak zaustavljaju. Kiša je. Mi umorni, iscrpljeni i pospani. Prijatelj se ljuti što kompliciraju kao da nisu čuli radio i televizijske vijesti. Já pak razmišljam, rat je pa je dobro da nikog u zemlju olako ne puštaju. Ipak, brzo su shvatili da smo prognanici iz Alžira. Žele nam sreću. Putujemo dalje. Rani su jutarnji sati. Na senjskoj rivi tek par osoba.

Sestra nije spavala. Umorna je, ali presretna što nas je dočekala. Odmah nam pokazuje dugi spisak prijatelja i poznanika koji su zvali i zanimali se za nas.

Nedjelja 19. prosinca 1993. dolaze prijatelji, a telefon ne prestaje zvoniti. Ipak, poslije podne žurimo u Crikvenicu na pogreb na najsvirepiji način ubijenom u Alžiru Vladimiru Caru.

“Opraštamo se od čovjeka koji je svojim ponašanjem pronio slavu Cara i Crikvenice. Ako zaželite plakati nad njim, sjetite se, da se heroji slave i za njima žali, ali ne plače. Od svih koji su ga poznavali, čuo sam o njemu kao čovjeku, kao radniku, kao prijatelju samo najbolje riječi. Osobno sam svjedok njegove ljubavi prema rodnoj Crikvenici. To je jedan od rijetkih ljudi, kojeg sam sreo u životu, a koji o nikome nije rekao o nikome jedne loše riječi. A to rade samo dobri i plemeniti.
Veselio se povratku u domovinu. Sa zanosom je govorio kako će dane mirovine provoditi malo u Crikvenici na barci, malo u Sisku... Sa Svojom djecom, sa svojim unucima.
U tragičnoj noći, samo par dana prije povratka u domovinu, primitivizam, krvološtvo i divljaštvo to su mu uskratili. Umjesto u mirovinu otišao je u vječni mir neba i crikveničkog groblja. Mržnji je suprostavio svoj ponos, svoje hrvatstvo. U trenutku dok su svi bili zbunjeni, postavši svijestan da ih nije došla zaštiti alžirska vojska u koju su se ubojice bili preobukli, na pitanje tko je Hrvat, Vladimir je istupio i rekao ‘Je suis Croate!’, svijestan kojom će to cijenom platiti.
‘Je suis Croate’, koji odjekuje u alžirskim brdima, neka se čuje i ovdje i neka Vladimirova smrt i junaštvo iz mira crikveničkog groblja unese ‘nemir hrvatstva’ u Care i Crikvenicu. Neka Ti je laka hrvatska zemlja, Care. Zbog nje si pao i u njoj nađi vječni mir”.

Riječi izrečene na oproštaju s Vladimirom Carom, a koje je izrekao tadašnji politički savjetnik veleposlanstva u Alžiru P. Šušnjara, mogle bi se izreći za svakog od dvanaest mučki ubijenih.

Pošli smo praćeni vrelinom kolovoških dana dok je pokapana draga nam s. Nada, dječja medicinksa sestra senjskog Doma zdravlja.. Vratili smo se u prosincu u vihor senjske bure s tugom u srcu, jer smo došli na pogreb ubijene dvanaestorice u Alžiru.

Kao da je epizoda El’ Djezaira praćena smrću. Život je stalno umiranje. Jedina ipak utjeha ostaje u liturgijskom tekstu: Tuis enim fidelibus, Domine, vita mutatur non tollitur” (Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima.)
Doviđenja Nado; doviđenja Vladimire, Ratko, Zorane, Ante, .... Ne u paklu El’Djezaira.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?