Dubičko zubato sunce, 29. siječnja 2011.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

« U četvrtak u 13 sati»- ponavljao je moj suprug nekome na telefon.
Pričekala sam da završi razgovor da bih saznala o komu se radi. Naime, u posljednje je vrijeme, otkada smo se vratili u domovinu, već puno puta bilo sličnih mojih i njegovih ponavljanja. I suprugova rodbina u Sinju i moja u Posavini ili iz Posavine rasijana Hrvatskom, mnogi naši prijatelji «padaju kao snoplje», rekao bi moj djed.

Znala sam čim se ponavlja dan i sat da nije ništa dobro. Za svadbe, promocije, krstitke, prve svete pričesti, sakramenat sv. krizme, mlade mise, srebrene i zlatne jubileje, dolaske dragih iz dalekoga svijeta, predstavljanje značajnih kulturnih događaja, izložbe.... dobivamo pozivnice. Jedino za sahrane i posljednja putovanja naših dragih pozivnica nema. U ovome slučaju nije bilo ni moguće slutnje da će se tako nešto dogoditi.

Naglo, dok je supruga mu Stana rođ. Brezonjić iz Balegovca, bila kod sina Ante i snahe Drage u Zagrebu na proslavi rođendana unuka Matije, koji je ponosno nosi djedovo ime, umro je naglo u svojoj kući u 70.g. života MATIJE JAZVIĆ iz Gornje Dubice, točnije s Papučlije.

Dvojbe nije bilo, trebalo se brzo spremiti i krenuti. Ujutro me sin Marko dovozi na dogovoreno mjesto, presjedam u bratova kola. Krećemo s pomoću Božjom. Brat Josip se, uvijek uz sve brojne obveze koje ima, spreman žrtvovati za svoje i svoju Posavinu. Rijetki su takvi!

Dan tmuran, autocesta poluprazna, ali zato zgodno vrijeme za razgovor. Ipak, uvijek pazim da vozača ne zamaram mučnim temama. Ali ne možemo ne spomenuti neke drage osobe koje žive u blizini puta kojim prolazimo. Slavonsko brodsko područje puno je naših poznatih, prijatelja i rodbine. Vraćamo u život i one od kojih ovi spominjani potekoše, sjećanja naviru kao bujica. Dopunjujemo se brat i ja. On je mlađi, za neke detalje prvi puta čuje, neke ponavljamo.

Granica, Bosanski Brod, cesta uz Savu u skladu s opisanim vremenom. Put ionako uzak, sužen je nabacanim snijegom sa strane. Redaju se sela Brusnica Velika i Mala, dosta uređeni Svilaj, skrećemo u Novi Grad, a onda na toliko «japurama» (jamama) prošaranu cestu za Donju Dubicu i Osječak. Prolazimo pokraj Borote s uvijek mučnim osjećajima i sjećanjima na II.svjetski rat.

Prvo se idemo pokloniti onoj koja nas stalno čeka i prati, pokojnoj majci. Gornji sloj snijega smrznut, traži osobitu pažnju. Ali, brat je tu, kao uvijek u našim životima, štit i sigurnost. «Ne boj se, držim Te»!-odzvanjaju njegove riječi. Znam to dobro i da ne kaže, uvijek i sada!

Smiješak s majčine slike na spomeniku kao da nam govori da je s nama, uvijek i svugdje. Neprestano je govorila o «bratskoj i sestrinskoj ljubavi» među nama, osjećam da je sretna kada «vidi« kako se brat i ja dopunjujemo.

Poljubac majčinoj slici na smrznutom mramoru, molitva, cvijeće i svijeće te povratak u kola u šutnji i svatko u svojem razmišljanju stižemo na Papučliju. Susrećemo našu rodbinu, neke rođakinje nisam vidjela dvadesetak godina, život nas rasuo svijetom. Stiže i naš brat Mato sa suprugom Vesnom iz Piškorevaca.

U kući žalosti sve se odvija po našim starinskim običajima. Pokojnik je izložen u dnevnom boravku svoje kuće. Lijes je otvoren. Supruga, sin, snaha, unuk, sestra, njegovi bratići i sestrićke oko lijesa. Nabraje se. Da podsjetim. Nabrajanje je izraz za naricanje, kojim se glasno oplakuje pokojnika. To ne čine plaćene žene kao u nekim krajevima, nego najbliža rodbina ovdje supruga, snaha, sestra, koje iznose svoju bol i tugu za pokojnikom. Vrlo rijetko «nabrajaju» muškarci. Osobno sam čula samo par puta sinove koji su naricali za rano preminulom majkom, unuka, koji je kukao za bakom, mladog supruga za suprugom preminulom u porodu, brata za sestrom....

Ulazimo, škropimo pokojnika svetom vodom s dubokim naklonom i znakom križa,, prilazimo najbližima izražavajući sućut. Naš dolazak kao da je bližnjima bio povod za žešći plač i nabrajanje. Teško nam je, kroz glavu prolazi tisuću strelovitih misli o ovozemnom i onozemnom životu, o pokojniku, njegovj obitelji....

A ovaj pokojnik, naš Matija imao je težak život. Iz onoga rata je izašo kao siroče bez oca, majka ih je poštenim i vrlo trudnim životom odgojila.

Sjećam se Matije kada se ženio mojom rođakinjom. Prštio je veselošću, šalom i voljom da od života koji mu je Bog podario učini maksimalno. Valjda je, između ostalog, i za to otišao u Njemačku. Godinama je radio, izgrađivao i sa svojom suprugom i kasnije doraslim sinom Antom stekao zavidno domaćinstvo.

Kamo god je pošao dobro je znao što je i tko je. Kada su mnogi kalkulirali sa svojom pripadnošću narodu iz kojega je potekao on je ostajao čvrst i nepokolebiv. Nije dvojio vratiti se na svoje spaljeno ognjište, početi sve iznova i urediti sve kako je i bilo. Vrlo vrijedan čovjek, uvijek razmišljajući unaprijed, trudio se oplemeniti svaku voćku u svojem bogatom voćnjaku, iskoristiti svaki plod zemlje i pretvoriti ga u ekološki dragocjen proizvod. Pratio je sve, bio je tužan zbog mnogo čega što se događalo u njegovoj sredini.
Kao domaćin uvijek gostoljubiv. Dočekan i ispitan. Moja obitelj je kod njega i rođakinje Stane uvijek odsjedala.

«Kuća u cvijeću» - govorili smo.

«Kakav mir i tišina», isticao je moj sin, a kakvo tek srce i dobrodošlica domaćina.

Na žalost, dragi Matije, Tebe neće biti kada dodjemo ponovno kod Tvoje i naše Stane. Nećeš biti fizički u svojoj «avliji», ali biti ćeš s nama u duhu u svakome kutku. Ti ćeš počivati na starome dubičkome groblju uz svoje pokojne Jazviće, ostale Dubičane, Tadiće, Barišiće, Ilake...

Na Tvojoj sahrani je bilo je mnoštvo rodbine, prijatelja i poznanika, iako mi se čini da je zubato sunce u 13. sati na dubičkome groblju pojačavalo studen.
Svi koji su došli odati zadnju počast pokojniku pozvani su, po starim običajima, na okrepljenje. Sam si želio da se i to obavlja u Tvojem dvorištu, koje je bilo kadro i po hladnoći pod velikm šatorom primiti oko dvjesto ljudi.

Brat i ja nismo zbog bratovih obaveza na radnome mjestu mogli dulje ostati. Ali, Stanina sestra rođakinja Ana žuri s vrećicom «neka Vam se nađe na putu».
Za nama ostaje lijepo uređena crkva sv. Josipa, a posebnu radost u ovaj tmurni dan unose novoselska (balegovačka) djeca koja idu kućama s nastave. Dakle, ima života!
Uspavani Odžak ostaje za nama.

«Vidiš kapelicu sv. Klare?» - pita me brat.

Da, da, to su izgradili naši Lekići, obitelj sina pokojnog majčinog ujaka iz Novoga Grada. Posebno prizanje za tako lijep postupak ima rođakova žena Švicarka Margarit, koja je tako zavoljela ovaj kraj i naučila naš jezik.

Evo nas na Kadru, obroncima Vučijaka. U meni oživi roman našega Pruđanina Mate Blaževića «Izgubljene bitke». Ništa se promijenilo nije, samo nas je sada puno, puno manje.
A stara planina Vučijak stoji, stoji s uprtim pogledom u daljinu i «gleda» vraćaju li mu se njegova djeca.

I opet isti put, ista tuga, riječi ustupaju mjesto šutnji.

A onda odnekuda davno osjetih isto ono što je prije mnogo, mnogo godina napisala moja sestra odlazeći u nepoznati svijet u kojem je zauvijek i ostala. I ne samo ona nego toliki!

Stojim na st'jeni,
A vjetar bjesni,
Duša se trese,
Dok ponor zjapi.
Svjesnost slabine,
Užas dubine,
strah od visine,
Duša zavapi:
«Isuse, gdje si!»

Podloga slaba,
oslonca nema.
Strepim ,već smrtni
Oblijeva me znoj.
U noći strave,
Ustreptala, sama,
Uz fijuk bure
Vrisak se ote:
«Pomozi, pomozi,
o Isuse moj ! »

Tijelo se nagnu,
koljeno klecnu,
«Spašavaj sebe,
sama što jesi!
Ima li pomoći,
Padaš u ponor?»
Tad nad svemirom
Krik se prolomi;
«O Bože gdje si ?».

Al' u tom trenu,
Umjesto pada,
Osjetih uspon,
Mir, snagu, sreću
Ja začuh nježni
Glas što mi šapće:
« Ne boj se kćeri
pustit te neću !»

Dragi Matije, svi smo se nalazili u sličnim situacijama. Spasila nas je vjera u Onoga kojemu si predao svoju dušu!
Snivaj snom pravednika uz rijeku Bosnu u svojoj Dubici, svojoj Posavini iz koje si uvijek turobnim korakom odlazio, a kojoj si se hodom veselog dječarca uvijek vraćao.
Pamtit ćemo Te do susreta u vječnosti!
Tvoji Šušnjare i Sarići

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?