ANTO BRANDIĆ zvani GAŠO

(1948. - 2018.)

„Jedan je samo Bog

I sve je u njemu skrito.

Ono što smo bili

I ono što ćemo biti.“

S. Blažanović, Jedan, zb. „Na Žendragu“, str. 98.

Rođenja, smrti, svadbe ....teku našim životima. Događaji doslovce dostižu jedan drugoga. Žure. Naši mještani, poput ostalog hrvatskoga življa, (iz)umiru. Svi koji taj problem izumiranja osjećaju srcem vrište Bogu i ljudima upozoravajući da nas je sve manje.

I danas pišemo o jednom našem Hasićaninu ANTI BRANDIĆU koji je promijenio ovaj svijet onim boljim u svojoj 70 g. ovozemnoga života.

I on je kao i ostali stanovnici Hasića i Posavine morao napustiti svoju kuću, svoje rodno selo, a

„Samo jedno mjesto

Na ovome svijetu

Osjetiš kao dom

Gdje ti i srce

I duša prebivaju.“ (cit. Iz gornje pjesme).

U tom jednom mjestu, koje je osjećao jedino kao dom, u našim Kninevima gdje će prebivati za vječnost i duša i srce, naći će svoj konačni spokoj naš Anto.

Kako smo živjeli paralelno sokak do sokaka („Sarića i Brandića sokak“) sjećam se strine Mare Brandić koja je uvijek ponosno vodila „k svetoj misi“ svoje „dječke“ Antu i Miju uredne i dotjerane. Antu prozvaše, ne znam zašto, Gašo pa mu mnogi nisu ni znali pravo ime, što i nije tako čudno. Tako je to u Hasiću bivalo. Znali smo se prije po „primenki“ nego pravom imenu.

Da se podsjetim još nečega iz Antinog života nazvah brata Matu u Piškorevce. On mi dade broj Antinog brata Mije, koji bijaše nedostupan (inače se s Mijom, koji se bori i pomaže življu našeg sela sretoh krajem listopada kod strine Ivanke Ambrenice, ali nije bilo govora o zdravstvenom Antinom stanju).

Znam da su mnogi mještani o pokojniku govorili samo dobro i pohvalno.

Njegovoj supruzi Marici, kćerki Janji, sinovima Ivici i Josipu, bratu Miji i ostaloj rodbini iskrena sućut, a njemu smirenje u vječnom domu Božje ljubavi.

Ruža Marka Peranova

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?