ANĐA DRAGIČEVIĆ rođ. SARIĆ (1936. Gornji Hasić – 2017. Donji Kukuruzari)

"U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici! I odveli te u sveti grad, nebeski Jeruzalem.“

Donji Kukuruzari. 27.09.2017. - Danas smo na groblju u Donjim Kukuruzarima pokopali našu dragu tetku Anđu Sarić. Naravno, nama Sarićima bila je tetka, svojoj djeci Mati, Vinku i Pavi majka, Slavici i Ruži svekrva, Željki, Antoniju, Tomislavi i Marini baka, pa i prabaka, Anici Dragičević jetrva. Mnogima prijateljica, susjeda, poznanica, a kako je voditelj sprovoda misnik naglasio, uzorna vjernica koja je redovito, kada god joj je dopuštalo zdravlje, pohađala nedjeljom i srijedom svetu misu. Često ga je molila da ju poveze do njenog prognaničkog odredišta u Velešnji.

A svoj život je počela prije više od 80 g. u našem Sarića sokaku kao jedina kćerka Marice i Nike Sarić među svojom brojnom braćom. Braća joj sva što izginuše, što pomriješe. Vidjesmo se posljednji put na sprovodu brata joj Antuna. Danas su nju došli dostojno ispratiti Antunov sin Perica sa suprugom Ljerkom i sinom Kristijanom, kao i Antonija kćerka brata joj Ivice.

Tetka Anđa je bila rijetko lijepa djevojka, poput svoje majke Garevljanke Marice. Tako je danas također bio na sprovodu i njen rođak iz Garevca, poput nas mnogih koji dođosmo iz Zagreba, Koprivnice (Pero Katić), Garčina (Ruža Meščić kći tetke Cice Dragičević-rođ. Sarić s djecom iz Austrije) brojni naši Hasićani iz susjednih sela, koji dođoše u ovaj kraj kao prognanici iz svoje drage Posavine i više se u nju ne vratiše)...Susretoh puno dragih osoba, koje dođoše iskazati posljednji pozdrav svojoj mještanki. Naravno da ih ne mogu sve nabrojiti. Bio je to popriličan skup koji nije žalio truda ni vremena da iskaže posljednju počast zemnim ostacima tetke Anđe.

Hasićki sokak tetka Anđa je udajom zamijenila Dragičevića sokakom u Donjem Hasiću. Ne tako daleko da ne može k majci doći kada god poželi. Sa, sada također pokojnim suprugom, dobro se slagala, rodivši tri krasna sina.

Napravili su novu kuću izašavši iz Dragičevića sokaka između Katića i Mešića kuća dok su im preko puta bili Meščići.

Kada bih za vrijeme dopusta dolazila kući uvijek me zaustavljala, zvala da malo navratim da porazgovaramo. Najviše ju je zanimalo kako usmjeriti svoju djecu, savjetovati ih.

I kada se činilo da joj je život dao da malo u njemu uživa, došlo je zlo koje je svima u našoj Posavini i šire poremetilo sve planove, sve račune, svu radost, sva očekivanje....Istrgnuti, iščupani, raspamećeni, prestravljeni išli su i Hasićani glavom bez obzira što se dalje moglo ne gledajući jezovitu propast koja se sručila na njihove glave. Tako se i tetka Anđa sa svojima uputila u nepoznato u Baniju. Molila je za sebe, za svoje, da joj Bog podari snagu, da izdrži, da ne poklekne. Poput ostalih naših zemljaka smjestila se na Baniji, živeći i dalje skromno, jednostavno, vjernički.

Čule smo se ponekada telefonski, posjetila sam je par puta dok je brat Mato živio u Kukuruzarima. Uvijek nasmijana, nikada za sebe nije ništa tražila, samo se brinula za svoju djecu. Sretale smo se na sprovodima koje je ona doživljavala kao „Božje davanje“ i prelazak u neki bolji svijet.

U njenom glasu uvijek je treperila neka sigurnost da će Onaj koji nas je stvorio i uveo u ovaj život već sve izvesti na dobro. Jedino jedanput je zastala, malo zašutjela kada sam je nazvala pričajući joj o sinu Vinku koji je tada bio u bolnici. Bila sam mu u posjetu, pa sam je malo htjela razgaliti i razveseliti.

Ona me je priupitala „ Ružo, je l' moj Vinko stvarno bolje?“ Rekla sam joj da jest, a ona je tiho uzdahnula i čini mi se zaplakala.

Kako sam ju kao djevojku zapamtila najbolje govori ova moja crtica, koju sam već objavila, ali za ovu prigodu vrijedi ju ponoviti:

Moja prva zarada

Predvečernji sati s odbljescima zalaska sunca pristigoše i u nas sokak. Mirisi bagrema i pokošene trave miješali su se s mirisima ruža penjačica i ljiljana.

Da je ovo predvečerje nedjeljno, kazuju pometeni sokaci ispred kuća, okopani vrtlačići i očišćeni kanali. Iz kuća se šire mirisi začina kojim domaćice začinjaju možda “pinđiriš” (, možda dinstaju mahune koje će preliti kajmakom ili neko drugo ukusno jelo.. Ni pokljukuše u našem sokaku neće izostati te večeri.

U toj atmosferi se ugodno i ašikuje i raspreda o planovima budućih života, o ljubavi, mladosti, sreći.

Jedne takve večeri zovnula me naša bab’ Marica Sarić, Nikenica. Zamolila me da je nešto “poslušam”. Trebala sam naime malo izdaljeg pratiti njenu kćerku Anđu dok ašikuje s  momkom. Morala sam strogo paziti je li bicikl izmedju njih, jesu li oni preblizu jedno drugog i kako se uopće ponašaju, a tu i tamo proći pokraj njih i “ubardati” (zapamtiti) o čemu govore.

Kako se meni tetke Anđe izabranik sviđao, a voljela sam i tetku Anđu, nisam baš revno pazila kako se to od mene strogo tražilo.

Ipak, trebala sam svako malo izvještavati bab’ Maricu kako se stvari razvijaju.

A kada se počeo hvatati mračak morala sam poći reći tetki Anđi da mora poći kući. Moj budući tetak Galib se samo nasmijao. Shvatio je. Rastali su se. Tetak na biciklu pa kući u Dragičevića kraj, a ja s tetkom Anđom „na raport” bab’ Marici.

Svi smo bili zadovoljni: bab’ Marica,  jer sam joj sve lijepo rekla o njezinoj kćeri, tetka Anđa, jer ju nisam previše “špijunirala” i ja, jer sam za moj trud dobila cijelo jedno jaje. To je bila prva moja zarada. Mislim i dobar rezultat mojeg čuvanja, jer je moja tetka Anđa ubrzo postala Dragičevićka.

Kad god odem u kostajnički kraj, posjetim svoju tetku Anđu makar kratko. Još je čila i sa svojim suprugom hrabro podnosi prognanički život.

A koliko je danas ljudi prisustvovalo njenom sprovodu, pa sv. Misi i karminama, najbolje govori koliko su je ljudi cijenili. Tvoja unuka je tako lijepo čitala čitanje Službe riječi da bi na nju bila i danas ponosna.

Na groblju u Kukuruzarima koje se skoro može nazvati groblje naše tišinske župe najbolje govore prezimena: Andrić, Dragičević, Sarić, Pejić, Stanić, Blatančić, Blažanović, Božić, Vučković......

Njezinoj djeci, snahama, unucima i praunucima iskrena sućut od cjelokupne obitelji njena, 6 godina starijeg, rođaka Marka Sarić Peranova

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?