† Ambra Nedić (1928.- 2013.), član FSR-a iz župe H. Tišina

Piše: Fra Joso Oršolić

Draga Jelo, Marka i Franica, Đura, Ilja i Janjo, Slavko, Ivice, Vero i ostala unučadi i praunučadi, draga rodbino, prijatelji i svi ožalošćeni, dragi vjernici, braćo i sestre!

Danas, na svetkovinu Rana sv. Franje, se opraštamo od čovjeka koji je zaslužio iskreno poštovanje i zahvalnost, vjerujem sviju nas. Ambra Nedić je rođen u Tolisi 1928. godine. Oženio se Jelom Jelečević iz Novog Sela(1946.). Teško je živio na novoselskim poljima. Odlazio je i u inozemstvo kako bi popravio svoj standard. No, brzo se vratio u Novo Selo i nastavio uobičajen i mukotrpni posao majstora, zidajući i popravljajući kuće po selu i okolici. Tako je bilo devedesetih godina i sa građenjem filijalne crkve na groblju. Među prvima se uključio i bio jedan od glavnih majstora.

Kada je rat počeo, nije mu bilo teško samo progonjenje i stradanje sela, pa i vlastitog doma. Možda je od svega bilo najteže kada je vidio da je crkva, koja je tek bila pod krovom, potpuno sa zemljom sravnjena. U Novo selo se vratio među prvim povratnicima, i u kratkom roku osposobio obiteljsku kuću za stanovanje. Vratili su se samo oni stariji, sa stalnom željom da se vrate i mladi, što se kasnije i dogodilo. Sada su Ambrini, najbrojnija obitelj u cijeloj župi, sa devet članova koji stalno žive pod jednim krovom.

Po dolasku u župu Tišinu među prvim župljanima upoznao sam Ambru Nedića i njegovu obitelj. Nakon što se počelo s obnovom crkvenih objekata, župna crkva i filijala u Gornjem Hasiću, u razgovoru je brzo došlo pitanje: „A kada će se obnavljati crkva u Novom Selu?“ Moj je odgovor bio: „Kada raskrčite, očistite ove ruševine, odmah ćemo je obnavljat.“ Možda sam se i šalio, ali Ambra i Đura, njegov brat, se nisu šalili. Zdušno su u vrlo kratkom vremenu uklonili sve što nije valjalo i praktično sam njihovim trudom, bio pred neizbježnom situacijom obnove, odnosno ponovne gradnje. Ambra je samo znao reći: „Samo da vidim da se ponovno obnavlja i za mene je to dosta!“ Rekao sam mu: „Ne samo da ćeš vidjeti početak nego i potpuno uređenje i još ćeš ti dugo dolaziti u ovu crkvu.“ U nekoliko navrata kad god bi se razbolio, znao je reći: „Gotovo je fra Joso, mora se putovat!“ Poslije kad bi ozdravio, uvijek bi mu rekao:“Izgleda da si se predomislio. Nema to ić' kad ti hoćeš.“ Samo bi se blago nasmijao i rekao: „Tako je, još nije bilo vrijeme!“

Međutim, prije dvadesetak dana (1.9.2013., nedjelja) kad smo ovdje po podne sjedili, svima nam je bilo jasno kako se životna svijeća našeg djeda Ambre pomalo gasi. To je vrlo brzo i bilo. Netom poslije otišao je u bolnicu da se ne bi iz nje nikada vratio; do današnjeg dana kada se evo opraštamo od čovjeka kojega pamtim: kao iskrenog vjernika i prijatelja. Čovjeka koji je volio svoje mjesto, živio za dan obnove i povratka, za dan blagoslova crkve, ali i za ovaj dan oproštenja i sućuti, jer je znao da će i ovaj dan svakako doći.

Ponekad bi rekao: „Ne žurim ja nikuda, ali godine su i sve se teže krećem, sve sam slabiji!“

Prije par dana smo slavili patron naše Provincije: Uzvišenje sv. Križa. Naš je Ambra, hrabro nosio svoj križ i kroz životne poteškoće i iskušenja donio do svoga groba. Umro je na svetkovinu Gospe Zalosne, 15. Rujna 2013. Nikada ga nisam vidio ljuta ili da je nešto prigovarao. Imao je pitanja i tražio odgovore, ali je uvijek bio, makar i star, slab i nemoćan, uvijek je bio spreman na suradnju i pomoć.

Kad je bio blagoslov filijane crkve, ovdje u Novom Selu, ja ga zovem i dajem mu zahvalnicu i stavljam na njega otarak-peškir čunčaš, a njemu neugodno, pa me pita: „Pa, fra Joso, zašto baš meni, nisam ja to zaslužio!“ Rekao sam mu:“Šuti moj Ambra, ti si ovo više zaslužio od bilo koga. Da ti nisi bio za to da se crkva pravi, i ona prije rata i ova poslije rata, nikada se ne bi ni napravila!“ Ambra je skoro cijeli život bio i član Trećeg franjevačkog reda sv. Franje, član FSR-a.

I još bi se mnogo toga lijepoga moglo reći o našem Ambri kojega sam iskreno volio i cijenio kao i svoje roditelje, jer mi svećenici kad ostanemo bez svojih rođenih roditelja, onda su nam svi očevi poput rođenih očeva!

I na kraju, kolikogod nam bilo teško tješimo se riječima sv. Pisma, kako je 'Bog svojim miljenicima pripremio ono što ljudsko oko nije vidjelo i što ljudsko uho nije čulo'. S vjerom u Njegovo oproštenje i milosrđe, preporučimo i našeg pokojnika dobroti i ljubavi Božjoj. Neka mu Gospodin oprosti sve što možda nije bilo dobro za ovozemaljskog života, a svako učinjeno dobro nagradi svojom vječnom ljubavlju i mirom!

Iskrena sućut svima ožalošćenima, u ime cijele naše franjevačke zajednice, nas ovdje sabranih svećenika i fratara, časnih sestara, kao i svih Vas koji ste se došli oprostiti od ovoga dobrog čovjeka i iskrenog vjernika koji je živio s nama, strpljivo podnosio životne terete, a za kojega sada zajedno s Vama molim i preporučujem Božjoj ljubavi i milosrđu.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?