POMIRENJE

Piše: Petar Šušnjara

„I kad bi uvečer toga istoga dana, prvog u tjednu – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus.... i kaže im:

„Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas...

Primite Duha Svetoga. Kojima oprostite grijehe, otpuštaju im se:

Kojima zadržite, zadržani su im.“

Iv. 20, 19.21.23.

Tim riječima Isus je ustanovio sakramenat pomirenja ili ispovijed. Netko će možda postaviti pitanje zašto sada pomirenje, a ne ispovijed kao što je bilo do sada. Vrlo jednostavno. Ispovijediti, znači reći svoje tajne I GRIJEHE nekomu. No, time nije obuhvaćeno sve što se tiče sakramenta.

Osim što ispovijedamo svoje grijehe, potrebno je prije: promisliti što ćemo ispovijediti, pokajati se, zatim se ispovijediti to jest reći svoje grijehe. Slijedi odrješenje i na kraju pokora.

Razlog za sakramenat pomirenja je grijeh.

Što je grijeh? Svijesno, hotimično i odgovorno kršenje Božjeg zakona. Bog nam je dao zapovijedi. Da nam bude lakše shvatiti Isus je to sve stavio u jednu zapovijed, zapovijed ljubavi. "Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge!" (Iv 13,34)

Ništa nije tako naglasio kao zapovijed ljubavi. Razlog je vrlo jednostavan. On, Isus Krist je najveći znak Božje ljubavi prema čovjeku i preko njega nam se Bog objavljuje kao ljubav. Ako ne poštujemo ovu zapovijed, prekidamo odnos s onim tko nam ju je dao! Bog po Isusu! I to je grijeh prema Bogu. Ako nema ljubavi među nama koji smo po krštenju postali djeca Božja, opet griješimo protiv iste zapovijedi, jer je Isus rekao: „.... kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge“! Ima li što jasnije od ovoga? Sve je savršeno jasno, a mi opet griješimo. Ali, jer je Bog Ljubav on nam je uvijek spreman oprostiti. Poput milosrdnog oca! Kako bi došlo do pomirenja, potrebne su dvije strane. Bog nam u sakramentu pruža ruku pomirenja. Na nama je da pružimo svoju i njegovu prihvatimo. Uvijek svijesni da ćemo jednog dana Njemu polagati račun.

Ako sve ovo nije iskreno i odgovorno napravljeno, nema sakramenta. Svećenik je samo onaj koji daje odrješenje u ime Božje, po poslanju Isusovom. Ostalo je sve na onomu tko se ispovijeda. Može se nešto zatajiti, ne reći, ne reći do kraja. Ali onda nema ni pomirenja. Ako nema kajanja, kaže pjesnik Ivan Mažuranić: „Bez kajanja nema oprosnika!“

Ponekad se može čuti: „Što ću se ja njemu ispovijedati. On griješi kao i mi....“ I mnogi slični komentari da bismo opravdali svoj propust za izbjegavanje sakramenta pomirenja s Bogom. Svećenik je onaj koji nije sasvršen, kao što ni u trenutku Isusove Muke i smrti nisu bili ni njegovi apostoli i učenici. Ipak je njima rekao: „Komu vi oprostite....“. Ponavljam! U ime Božje!

Ako se ne izvrši pokora, posebno ako je nekomu nanesena nepravda, otuđena neka vrijednost, ukoliko se to ne ispravi i ne vrati, nema oproštenja ni pomirenja s Bogom. Bog pruža ruku i očekuje ispruženu ruku onog tko traži oprost.

Najkraće: Pomirenje je sakramenat ljubavi Božje prema čovjeku. Bog Otac, Milosrđe, Ljubav poziva nas da budemo nositelji ljubavi. Sveti Pavao nam to rasčlanjuje i govori nam što je ljubav. To je put kojim treba ići da bi došli do Vječne Ljubavi. Da bi sproveli u svoj život treba je često čitati i o njoj razmišljati.

Korizma je posebno milosno vrijeme. Vrijeme kad se treba sabrati. Susresti se sam sa sobom imajući u vidu svoje krštenje u ime Isusovo. Korizma je četrdesetodnevna priprema za susret s Isusovom Mukom, smti i uskrsnućem. Isusov četrdesetdevni boravak u pustinji je završio pobjedom. Naša korizma treba završiti slavljem Uskrsa. Pomireni s Bogom i braćom. U ljubavi, koja nikad ne prestaje!

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki, a tada – licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

Puče moj