Liturgijska godina

Piše: Petar Šušnjara

Ovih dana se u našim crkvama govori o početku nove liturgijske godine.

Što to zapravo znači?

Kao što građanska godina počinje prvim danom siječnja svake godine, tako liturgijska godina počinje prvom nedjeljom Došašća ili Adventa. Ona nam pokazuje kako se odvijaju litugijska slavlja od početka Došašća do zadnje nedjelje kroz godinu kada slavimo blagdan Krista kralja.

Liturgijska godina je podijeljena u dva glavna ciklusa: božićni, koji obuhvaća vrijeme Došašća, božićno vrijeme do Svijećnice. Uskrsni pak traje od Čiste srijede ili Pepelnice do blagdana Duhova. Ostalo vrijeme naziva se vrijeme kroz godinu. Najvažnije liturgijsko događanje, središnji dio liturgijske godine, jest Trodnevlje Velikog tjedna i Uskrs kao njegova kruna.

U Antičkoj Grčkoj liturgija je bila svaka javna služba u službi građana. Kasnije u V. i IV. stoljeću prije Krista to je bilo godišnje davanje za razne potrebe nametnuto imućnim građanima. Kasnije liturgija, kao služba, pomaže u vjerskim i sportskim manifestacijama.

Jaslice u jednoj crkvi u Brasiliji prije polnoćke. Bez Isusa. Isusa donose u procesiji nakon Evađelja, kad se upale sva svijetla u crkvi

Hrvatska enciklopedija o značenju riječi liturgija piše ovako: „U kršćanstvu liturgija označava javni i službeno odobreni bogoštovni čin, bogoslužje. U ranome kršćanstvu, preuzet iz grčkoga, izraz je značio službu zajednici, odnosno službu Božju za narod, a poslije je postao uobičajeni naziv za javno bogoslužje odobreno od Crkve.“ Danas pak kad se govori o bogoslužju najčešće se misli samo na misu. Vjerojatno takav pristup hoće još više naglasiti kako je misa bitna sastavnica kršćanskog života. Zbog toga se želi, sve više, određene sakramente, uz svećenički red i pričest, koji su od javnog značaja, vezati uz misu kao na pr. krštenje, vjenčanje, potvrda. No, liturgija obuhvaća i ostale bogoslužne čine u koje posebno treba ubrojiti molitve redovničkih zajednica, koje su se po našim mjestima molile posebno u danima Svetog tjedna uz brojno sudjelovanje vjernika.

Čemu ovoliki govor o liturgiji? Ona se u Vjerovanju ne spominje. A nas zanima vjera. Bog! Isus!

Vjerovanje ispovijedamo, a to vjerovanje potvrđujemo svojim činima u zajednici, koju je Krist osnovao. U njegovoj Crkvi zajednici vjernika, svih onih koji su u ime Kristovo, prihvaćajući jedan od temeljnih vjerskih čina, krštenje, (istina najčešće voljom naših roditelja), postali članovi zajednice – Crkve. Ono Vjerovanje, koje su na krštenju roditelji i kumovi pred okupljenom zajednicom izgovorili riječima, u liturgiji prihvaćamo i potvrđujemo. To je vidljivi znak našeg vjerskog opredjeljenja, naše vjere u Boga i njegova Sina Isusa Krista i u Duha Svetoga.

Ovaj mladić ponosno nosi molbu: „Ostani s nama, Gospodine!“ Lk, 24, 29b.

Kako bismo shvatili ovo obrazlaganje možemo ga usporediti sa svakodnevnim životom svakoga od nas. Prema roditeljima, braći, sestrama, prema ljubljenoj osobi osjećamo ljubav. Međutim, to izgovaramo riječima koje su prvi način da iskažemo svoje osjećaje. Kao jačanje te potvrde, koju smo izrekli, koristimo se znacima, obredima poput zagrljaja, poljupca, koje češće ponavljamo kako bismo tu ljubav posvjedočili i dali joj vjerodostojnost. Prometni znaci nas upućuju i čuvaju nam život. Znak koji trebamo poštivati radi nas samih. Slično i u vjerskom životu imamo znakovite obrede koji nam šalju određenu poruku.

U svagdanjem životu činimo znak rukom dodirujući čelo, zatim grudi, pa lijevo i desno rame te ponovno grudi. Pokreti ruke sami za sebe ne znače ništa no, u ovom slučaju su simbol križa i vode nas na Kalvariju, na Isusovo razapinjanje na križ, na njegovu smrt.

U liturgiji se, dakle, susrećemo s ustaljenim gestama, činima i verbalnim obrascima koji izražavaju sveto značenje. Svi čini imaju svoju simboličnu funkciju. Sluga Božji Ivan Merz, o liturgiji govori biranim riječima. Tako u njegovim spisima nalazimo ove riiječi: Liturgija nas vodi do ljepote unutarnjega Božjeg života. Njene molitve, kretnje i melodije projekcija su neba na zemlju.“ U jednom od slijedećih tekstova dodaje: „Liturgija ima posebnu moć da djeluje na ljude i da ih dovodi k spoznanju vjere.“ Govoreći pak o najvažnijem liturgijskom činu - misi kaže: „Ako je, dakle, u sv. misi prisutan sam Tvorac svjetova, nestvoreni Bog, to je razumljivo da je prisustvovanje misi vrlo važan čin, da je napokon život s liturgijom, koja nam donosi razne faze iz života Bogo-Čovjeka, bitni život.“

Liturgijsku godinu treba dakle shvatiti kao put Isusovog života, od njegova navještenja da će doći kao Spasitelj do njegova Uskrsnuća. To je razlog zašto vjernik treba ići na misu. Da se susreće s Bogom i da se s Njim nahrani u svetoj pričesti. Taj susret je najveće bogatstvo koje možemo živjeti svaki put kada slavimo sv. misu. Ali, ne samo da smo prisutni, nego da stvarno sudjelujemo kao članovi zajednice Kristove Crkve. Zapravo bi se moglo postaviti pitanje koliko je netko vjernik ako ne sudjeluje u liturgijskom životu Crkve. Nažalost, vrlo često su naše mise čini koje obavljamo kao socijalna bića. Da nas se vidi! Istina, nisu često ni uvjeti i pripreme kakvi bi trebali biti za taj najveći čin koji se u Kristovoj zajednici, Crkvi ovdje može dogoditi. Sveti Ivan Zlatousti, carigradski patrijarh i crkveni naučitelj iz IV. stoljeća reče: „Toliko vrijedi slavljenje mise, koliko vrijedi smrt Kristova na križu!“

AGAPE DE CASAIS: Zajednica mladih parova pokazuje svojim riječima na odjeći da su, stupajući u brak, primili i sakramentalnu milost: „Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama“, Dj. 2. 42. “Imajte žarku ljubav [agape] jedan prema drugome”, poticao je apostol Petar (1. Pet. 4:8).

Imajući u vidu ovu misao svetog Ivana Zlatoustog, postavlja se pitanje daje li se u našim crkvama misi tolika važnost i pozornost kakvu zaslužuje. Kao pojedinci često smo zabavljeni vanjskim događanjima i privatnim molitvama, što nije u skladu s tim svečanim činom. Sudjelovanje je često pasivno i samo je djelomično izvršenje zapovijedi, jer zapovijed je „Slušaj pobožno svetu misu....“. Mise su često solo dionice svećenika na oltaru, a puk tek odgovori na neke zazive kada se to od njega očekuje. Pjevanje je prepušteno najčešće zboru kojemu pjevanje služi za promociju kako osobnu tako i kolektivnu. Neusklađenost čina koji imaju svoju vrijednost znak je nepoznavanja onog što se trenutno događa i važnosti koju dotični čin zavrijeđuje. Čini se da bi animator za vrijeme sv. mise mnogo pridonio većem sudjelovanju vjernika u misnom slavlju i njihovom boljem razumijevanju svete mise. Ipak, svi se zadovoljavamo brojem prisutnih i relativno punim crkvama. A kad iziđemo iz crkve brzo zaboravljamo gdje smo bili i tko smo, jer se ta pripadnost Crkvi treba osjetiti i u svagdanjem, kako privatnom tako i društvenom životu. Dobija se dojam da, još uvijek, nismo spremni javno braniti svoju vjersku pripadnost. Kao da još uvijek živimo pod anticrkvenim vlastima. Istini za volju, puno su slobodniji oni koji i danas vjernike tretiraju kao srednjevjekovne mračnjake, a Crkvu kao neprijatelja našeg društva. Dok smo mi vjernici pasivni ili samo socijalni vjernici taj odnos se i neće promijeniti, jer mi sami ne promoviramo vrijednosti Kristova nauka i ne živimo po njemu.

Treba li drugi poziv ili zapovijed za prisustvovanje svetoj misi?