Kristova zapovijed ljubavi ili Istambulska konvencija

Piše: Petar Šušnjara

„Dvije ljubavi su sagradile dvije države. Ljubav prema sebi do prezira Boga, zemaljsku državu; ljubav prema Bogu do prezira samog sebe, Božju državu“! (Sveti Augustin, „O Božjoj državi“)

Jedan od najvećih crkvenih naučitelja, sveti Augustin napisao je poznato djelo pod naslovom „De civitate Dei“ (O Božjoj državi). On zastupa tezu da je čovjekov ego, zbog zaljubljenosti u samoga sebe, stvorio zemaljsku državu u kojoj je ono božansko zanemareno, a dominira ono negativno, ljudsko. Jedini pravi put je Božja država u kojoj se poštuju Bog i njegovi zakoni. To je bit poruke!

To nam ocrtava početak Svetog Pisma u jednoj vrsti uvoda u povijest odnosa Boga i čovjeka u Knjizi Postanka, prvom 1. Poglavlju (1-11). Sve se odvijalo po Božjem naumu. Svijet, koji je Bog stvorio, je odisao ljepotom i jedinstvom sa Stvoriteljem. Sve se preko čovjeka, koji je bio kruna, vrhunac Stvoriteljeva djela, usmjeravalo prema Bogu kao žrtva zahvale i to je zapravo znak reda i harmonije. Kada je taj odnos pokvaren grijehom, umjesto da se ponovno vrati prema Jedinome Bogu, čovjek kidanjem odnosa ide prema kaosu, prema neredu: prekida odnos s Bogom; sa samim sobom, sa svojom družicom, sa svijetom o čemu svjedoči Kula Babilonska koja i danas ukazuje na podijeljenost koja postaje svaki dan sve naglašenija.

Slušajući tekstove Službe riječi, prvo čitanje iz Knjige Postanka (10. nedjelja kroz godinu), tako živo asocira na Istambulsku konvenciju, da sam samo čekao trenutak kada ću naći malo vremena pa svoje shvaćanje prenijeti na papir i ponuditi čitateljima svoje viđenje tog teksta. Naravno, vezano uz misao svetog Augustina.

„Jahve, Bog, zovne čovjeka: 'Gdje si?', reče mu.

On odgovori:

'Čuo sam tvoj korak po vrtu pa se sakrih'

Nato mu reče: „Tko ti kaza da si gol? Ti si dakle jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?“

Čovjek odgovori: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.“

Jahve Bog reče ženi: „Što si to učinila?“

„Zmija me prevarila, pa sam jela“, odgovori žena....“ (Post. 3, 9-13)

Čovjek je stvoren da živi u skladu s onim što mu je Stvoritelj namijenio. Da živi u Raju zemaljskom. On se odlučuje za svoj izbor i razbija sklad. On hoće odlučivati o onom što mu je Bog zabranio, vjerujući da će na taj način postati ravan Bogu. Adamova i Evina „jabuka“ je bila poruka Bogu da oni misle kako je njihov izbor bolji od onoga što im je On ponudio! I zagrizli su! Prva spoznaja nakon toga je bila da su goli. Skrivali su se jedno od drugog. I od Boga!

Noa, Abraham, Izak, Jakov, Josip egipatski i braća njegova, Mojsije i izlazak iz ropstva egipatskog.... Hod kroz pustinju i Deset zapovijedi! Dolazak u obećanu zemlju. Uspostava kraljevstva: Saul, David, Salomon su bili znak Božje prisutnosti. Proroci su bili drugi znak Božje prisutnosti preko kojeg je Bog slao poruke svome narodu. Bog nikada nije napustio Izabrani narod.

Zapravo čitava povijest Izabranog naroda („Izabrani“ je u Starom Zavjetu židovski narod, a u Novom Zavjetu „Crkva“) je traženje pravog puta nakon prve pogreške napravljene u Raju zemaljskom. Bog, u više navrata, obnavlja i nudi savez s Izabranim narodom, kako Marija reče u himni „Veliča duša moja Gospodina“: „Priteče u pomoć Izraelu, sluzi svojemu, sjetivši se milosrđa svojega, kao što obeća ocima našim – Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“

U poslanici Hebrejima sveti Pavao potvrđuje stalni kontakt Boga sa svojim narodom:

„Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.“ Heb, 1, 1-2

Sveto pismo, dakle, svjedoči o Božjem djelovanju i brizi za čovjeka kojeg stvori od početka vremena. Čovjek se stalno odupirao tom pozivu i klanjao zlatnom teletu, htijući dokazati da želi ići svojim putem. Jedna od vrednota, koju je Bog posebno čovjeku svjedočio, jest praštanje i ljubav. Danas smo svjedoci dvije Augustinove države: božanske, one na početku Knjige Postanka, država reda i harmonije i zemaljske iz poglavlja 11 gdje se nastavlja daljnji kaos uz gradnju Babilonske kule. Naša povijest se odvija u suočavanju ovih dviju podjela. Pitanje je treba li čovjek ići svojim putem ili putem božanske države.

Zemaljska država:

Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen (Rim 1, 24-25)

Dapače zna Bog, da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega (stabla spoznaje- op P.Š.), i da ćete postati kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo." (Pos. 3,5)

„Protivnik koji 'sam sebe uzdiže protiv svega“ što ljudi nazivaju „Bogom“ ili drže za sveto, tako da sjedne u Božji hram, pokazujući sebe kao da je „Bog“... (2 Sol. 2,4)

Odlazi, Sotono!

Nebeska država:

Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!"

Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš." 10Tada mu reče Isus: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je:

Gospodinu, Bogu svom se klanjaj

i njemu jedinom služi!" (Mt, 4 7-10)

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i logično je da je usmjeren prema Bogu, prema Božjoj državi. On je slika Božja na zemlji i njemu je sve podloženo. On Bogu!

Bog je stvorio čovjeka i obdario ga mnoštvom darova, milosti, kreposti. Dao mu je razum kojim nadilazi sva živa bića! Dao mu je slobodnu volju da sam može odlučivati što i kako raditi. Dao mu je besmrtnu dušu kao zalog vječnog života. Konačno, kako reče sveti Pavao u Poslanici Hebrejima, govorio je na mnogo načina i na kraju izabrao najsavršeniji mogući govor, najboljeg glasnika, savršenu Riječ Božju, svoga Sina kojeg posla da posvjedoči čovjeku ljubav, da sklopi Vječni Savez i zapečati ga svojom krvlju prolivenom na križu. On, vječna Ljubav Očeva u Pismu govori prvenstveno o ljubavi kao jedinoj i najvećoj zapovijedi na kojoj se temelji božanska država:

Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!

Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv. 13,35)

 I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ (Lk 6,31-35)

Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim,  svim umom svojim i svom dušom svojom i svom pameti svojom! (Mt 22, 37)

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! (Lk 10,27)

Ovo je bit kršćanskog nauka i za svakog tko je kršten u ime Isusovo, ovo je temelj njegovog nauka i način njegova djelovanja. Ako govorimo da smo kršćani a radimo i prihvaćamo stvari suprotne ovom nauku, nemamo pravo pozivati se na kršćanstvo!

„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske

a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje. (1. Kor. 13. 4-8)

Osim navedenih navoda treba svakako istaknuti da je u Bibliji, na više načina spominjano držanje zapovijedi, među kojima se ističe ljubav. Tako se zapovijed izvršavanja, prakticiranja i čuvanja Božjih zapovijedi spominje preko 50 puta. Uz Isusovu novu zapovijed ljubavi s porukom: „Držite sve ovo što sam vam rekao...“ nalazimo preko 40 navoda.

Uz riječ ljubav imamo i ove navode:

„Oni koje Bog ljubi (29 puta);

Bog Otac ljubi (30 puta)

Ti ćeš ljubiti Boga (15 puta)

Koji ljube Boga (33 puta)

Isus ljubi (16 puta)

Ljubiti Isusa Krista (8 puta)

Ljubiti bližnjega (23 puta)

O ljubavi čovjeka i žene:

„Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža“. (Ef 5,25)

„Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte roditelje u svemu, ta to je milo u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom”. (Kol 3, 19)

„....starice isto tako. ... da urazumljuju mlađe neka ljube svoje muževe, djecu, neka budu razumne, čiste, kućevne, dobre, podložne svojim muževima da se riječ Božja ne bi pogrđivala“. (Tit 2,4)

Tako Sveto Pismo. Zapovijed Božja, zapovijed je aktivne ljubavi. Biti kršćanin znači biti protiv bilo kojeg nasilja i nijedna ustanova, nijedna vlast ne može reći da je njena deklaracija vrijednija od Božje zapovijedi.

Biti pak kršćanin znači poštivati Božje zapovijedi i ne izazivati prijepore poput onih u prvom poglavlju Knjige Postanka. Neposluh Bogu, razdor u samom sebi, razdor sa svima oko sebe... To se radi Istambulskom konvencijom koja sebe stavlja iznad Boga.

O tomu mogu govoriti oni koji ne vjeruju. Oni koji ne priznaju svetost sakramenta ženidbe ni Božju prisutnost u ljubavi koju supružnici izjavljuju pred zajednicom - Crkvom! Mislim da ima jednu pozitivnu stranu ova deklaracija, a to je poziv Crkvi da se više angažira na pripravi i slavljenju sakramenta ženidbe i usporedbom istakne vrijednosti onih koji žele brak po „božanskoj državi“ u odnosu na one koji to rade po pozitvnom zakonu koji je napisala grupa pravnika vodeći brigu samo o materijalnim dobrima.

Jedan je biskup izjavio, govoreći o krštenju: „Krštenje je znak i slavljenje vjere. Ne može se slaviti, ako roditelji i zajednica nisu sposobni i spremni osigurati vjerski odgoj djece“. 

Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za

odgajanje u pravdi, da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo.

(2. Timoteju 3,16-17)

Protestantska reformirana Crkva u Hrvatskoj govoreći o Istambulskoj konvenciji kaže:

„Zaštita žena od svake vrste nasilja svakako traži djelatan angažman svih struktura društva. Kao kršćani zalažemo se za poštovanje i zaštitu svake osobe te suzbijanje nasilja bez obzira na spolnu, nacionalnu, rasnu, vjersku ili svaku drugu pripadnost. No, evidentna je činjenica da se, kada je riječ o Istanbulskoj konvenciji, ne govori samo o zaštiti žena od nasilja, već se hrvatskom društvu nameće rodna ideologija koja je suprotna svjetonazoru većine građana Republike Hrvatske i vrijednostima koje baštini hrvatsko društvo."

Naš narod kao nositelj vjerske tradicije, vjekovnog nasljeđa, teško može promijeniti svoje stavove. Svako nametanje tih stavova je nasilje i silovanje vjerskih sloboda koje smo dobro osjetili od 1945.-1990. U čije ime? Ugledajmo se u Indijance! Ili se zalažimo za očuvanje vrijednosti koje odražavaju identitet hrvatskog naroda i države! Višeslavova krstionica je stara 12-13 stoljeća. Hrvatski sabor je pred 330 godina proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog sabora i države Hrvatske! Ima li pravo u ime naroda stranka koja se naziva demokršćanskom prihvatiti Istambulsku konvenciju? Biti demokršćanin a raditi suprotno tomu? Sapienti sat!

Indijanci nisu imali pisane zakone. Običaji koji su se prenosili s koljena na koljeno bili su jedini zakoni koji su ih vodili. Svako se mogao ponašati drugačije od onoga što se smatralo ispravnim ako je tako htio, ali bi ga zbog toga narod osudio… Taj strah od osude djelovao je kao moćna spona koja povezuje sve u jednu društvenu, časnu cjelinu.
Poglavica George Copway, Ojibuia

Čovjek je živo biće koje posjeduje razum,...što ne možemo susresti kod ostalih bića.” W. Shakespeare

Sveti Augustin: postoji zemaljska i božanska država. Jedna temeljena na Bogu, druga na čovjeku.

Postoji humanizam i postoji kršćanstvo. Prakticirajući humanizam, ostvarujemo se kao ljudi, živeći kao kršćani, ostvarujemo se kao djeca Božja. Živeći po ljudskim zakonima, živimo kao razumna i društvena bića. Živeći po Evanđelju živimo kao kršćani i članovi Crkve.

Zaključimo ovo razmišljanje s onima koje „brani“ Istambulska konvencija:

-

-

Neka ostane zapisano i mišljenje jednog hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu koji je dao ovu izjavu:

“Želim povući jednu paralelu koja će nekima izgledati ekstremna, no duboko sam uvjeren da je u potpunosti istinita. Zemlje koje ne žele ratificirati Istanbulsku konvenciju u stvari nas žele vratiti u srednji vijek. Oni koji se protive ratifikaciji misle da je Zemlja ravna ploča, a da mnoge žene trebaju završiti na lomači”.

Jadnog li Parlamenta, ako njegovi vijećnici misle o svojim sugrađanima u 21. stoljeću ovako!

Čvrsto vjerujem da nitko, tko se protivi Istambulskoj konvenciji ne bi spalio nijednu ženu na lomači, a ne mogu zamisliti ni da vjeruju da ovako nešto o njima može reći njihov sugrađanin da vjeruju da je zemlja ravna ploča. Kakva je hajka na one koji su protiv konvencije, možda bi ovakovi učinili ono što govore o drugima!