Komu vjerujem?

Koliko znamo o osnovnim istinama vjere? Je li mi stvarno vjerujemo i živimo po toj vjeri?

Piše: Petar Šušnjara

Početkom mjeseca kolovoza u Varaždinu je preminuo o. Bonaventura Duda, franjevac. Pokopan je u Zagrebu na Mirogoju. Izuzetno cijenjen kao profesor, kao propovjednik, kao glazbenik. S velikim fra Zorislavom Lajošem (+1972.), prvotnim inicijatorom, ujesen 1962godine, sudjeluje u pokretanju dvotjednika Glasa Koncila.¹

Predavao je biblijske predmete, kasnije i dogmatiku. Bio je u tri navrata dekan na KBF-u. Uz to i dopisni član HAZU-a. Uz njega je vezana jedna anegdota koja će nam poslužiti kao uvod.

Kad je počeo pripreme za doktorat iz biblijskih znanosti, a to je bilo u vrijeme kad se nije moglo s osobnom iskaznicom preko granice, posebno za duži boravak, uz to crkvena osoba, trebalo je naći nekoga tko bi, iz visokih političkih krugova podržao taj zahtjev. Naravno trebao je i netko malo „viši“ iz crkvenih krugova uputiti zamolbu. Dekan KBF-a Vilim Keilbach pomaže fra Dudi doći do Miroslava Krleže koji bi mu omogućio dobiti putovnicu i poći na pripremanje doktorata u Rim. Duda je u Rimu doktorirao 1956. na Antonianumu s temom „Joannis Stojković de Ragucio (1443.) – Doctrina de cognoscibilitate Ecclesiae“. Navodno je Krleža tada pitao o. Dudu zašto i na temelju čega on vjeruje. Pater Duda je uputio protupitanje Krleži: „Vjerujete li vi da je Isus povijesna ličnost?“. Kada je Krleža odgovorio pozitivno tj. potvrdio da je Isus povijesna ličnost, Duda je samo odgovorio: „Ja vjerujem Isusu! Na njemu se temelji moja vjera!“ .

U svojoj knjizi kad govori o smrti piše: “Vjerujem u vječni život!” To su posljednje riječi moga vjerovanjaU njima je sadržano cijelo moje vjerovanje. Ti si Stvoritelj neba i zemljeOče nebeski Bože! Ti si moj OtkupiteljIsuseSine Božji! Ti si Posvetitelj, Duše Životvorni...

O Isusu kao povijesnoj osobi nam svjedoče:

Židovski izvori

Talmud – zbirka rabinskih tumačenja Tore. Tamo stoji zapisano da je Isus Nazarećanin uoči blagdana Pashe bio raspet. Uz to se u Talmudu spominje da je Isus prema Talmudu živio, naučavao, činio čudesa i bio je razapet.

Josip Flavije (37. -100.) je bio poznati židovski povjesničar i književnik, a u svom djelu „Židovske starine” spominje Isusa kao mudrog čovjeka koji je privukao veliki broj Židova i Grka, navodi kako su ga Židovi osudili na smrt na križu, a on se svojim sljedbenicima ukazao treći dan živ.

Rimski izvori

Kornelije Tacit je bio poznati rimski povjesničar (55.-117.), koji je napisao više djela, a u svojim Analima spominje Isusa i kršćane

Plinije Mlađi je bio rimski povjesničar (61.-114.), narodni tribun, pretor, konzul, carski legat, a najpoznatija su mu djela Pisma

- u Pismu caru Trajanu (iz 111. god.)spominje Isusa, odnosno obraća se caru s pitanjem što da učini s kršćanima, Isusovim učenicima

Celzo je bio rimski filozof iz 2. st., koji u svom djelu Istinski nauk govori o Isusu na sličan način kao i drugi rimski autori

Kršćanski izvori o Isusu su sva ona djela koja su napisali oni koji su vjerovali da je Isus Bog. To su kanonski² i nekanonski:

Kanonski izvori– biblijske knjige Novoga zavjeta:

- Evanđelja

- Djela apostolska

- Pavlove poslanice

„Evanđelje”dolazi od grč. riječi euangelion = radosna vijest, blagovijest

To su izvještaji o radosnoj vijesti, odnosno o riječima i djelima Isusa Krista kroz četiri evanđelja prema četvorici evanđelista:

- Matej, carinik - Evanđelje pisano Židovima

- Marko, učenik sv. Pavla i Barnabe - Evanđelje namijenjeno Rimljanima

- Luka, učenik sv. Pavla; liječnik - opisuje rođenje Isusovo

- Ivan, apostol i Isusov „ljubljeni učenik” - napisao i Apokalipsu

- Luka, Djela Apostolska, (Život prve Crkve)

„Cvijet Biblije su evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo evanđelje.” (Origen)

Nekanonski izvori– pobožni spisi iz vremena prve Crkve (tzv. apokrifi)

Apokrifi, pobožni spisi koji nisu u cijelosti prihvaćeni zbog nekih nedostataka, a nastali su u vremenu kad i Evanđelja

- Život Adama i Eve

- Mojsijevo otkrivenje

- Tomino evanđelje

- Petrovo evanđelje

- Bartolomejevo evanđelje

- Evanđelje po Filipu

Neki detalji vezani uz Isusov život

Prema kasnijem izračunu ustanovljeno je da podaci iz Isusova života nisu točno izračunati, kao na primjer:

- godina Isusova rođenja

- godina početka Isusova javnog djelovanja

- godina Isusove smrti

Točan je podatak da je rođen u Betlehemu, iako su Josip i Marija živjeli u Nazaretu!

Nitko ozbiljan danas ne postavlja pitanje Isusa kao povijesne osobe. To je uglavnom općeprihvaćena istina.

- evanđelja nam svjedoče da je Isus rođen u Betlehemu, malom gradiću u Judeji

- iako su Marija i Josip živjeli u Galileji, u Nazaretu, krenuli su u Betlehem na popis pučanstva koji je propisao car August zbog oporezivanja (Josip je bio podrijetlom iz Betlehema, pa je morao ići tamo).

- Novi zavjet pokazuje da je Judejom vladao kralj Herod Veliki, i to, prema nepouzdanim podacima Josipa Flavija, od 37. do 4. god. pr. Kr.

- povjesničari se slažu da je Herod umro prije početka naše ere (ali se ne slažu kada), a uz to je i naredio da se pobiju dječica ILI DJEČACI do dvije godine starosti, pa nam taj podatak kaže da se Isus morao roditi ranije, no ne može se pouzdano reći kada

- mnogi na temelju Flavijevih nepouzdanih izvora smatraju da se Isus rodio 6. ili 7. god. pr. n. e., dok drugi smatraju da je to vjerojatnije bilo 2. god. pr. n. e.

- budući da je Herod bio naredio pokolj, Josip i Marija s Isusom bježe u Egipat, pa tek nakon njegove smrti dolaze nazad u Nazaret

ondje se Isus bavio tesarskim zanatom sve do početka svog javnog djelovanja

Nalazimo se pred Isusom. On pred nama! Tko je on za nas? Isto kao za o. Bonaventuru Dudu? Zamisli da si se našao stvarno pred Njim, što bi mu rekao da te pozvao da budeš njegov učenik? Jesi li spreman dati odgovor na pitanje kao što je bio Petar kad je Isus zapitao učenike: „A vi, što vi mislite, tko sam ja?“ Petar odgovara: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.“ (Mt., 16., 16.)

Pretpostavimo da je naš odgovor kao Petrov ili o. Bonaventure Dude, slijedi pitanje:

Je li mi stvarno vjerujemo i živimo po toj vjeri? Za svakog od nas kao vjernika važno je znati da postoje u našoj vjeri dvije stvari: naše vjerovanje, koje izgovaramo svake nedjelje na sv. misi i postoje sakramenti koji su vanjski dio naše vjere tj. kojima pokazujemo da pripadamo zajednici koju je Krist ustanovio nakon što mu je Petar odgovorio na postavljeno pitanje, a Krist nadodao: „Blago tebi Šimune sine Jonin, jer ti to ne objavi put i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. A ja tebi kažem ti si Petar-Stijena i na toj stijeni ću sagraditi Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.“ (Mt., 16. 18.)

Ispovijedati svoju vjeru znači priznavati sve istine koje često ponavljamo, a nismo ni svijesni što govorimo. Kad bismo bili svijesni tog čina, njegove važnosti i veličine, onda se u našim crkvama ne bi čulo samo nego potiho izgovaranje, kako narod kaže „sebi u bradu“, nego bi crkve odzvanjale našim glasovima. Vjerovanje nije samo izgovaranje istina naše vjere nego javno ispovijedanje vjere, kojom se trebamo ponositi i koju glasno, svaki put treba pred ostalim okupljenima, jasno i čvrstim uvjerenjem posvjedočiti. „Vi ste svjetlost svijeta...“

Svjedočiti svoju vjeru ne znači samo je glasno ispovijedati govoreći „Vjerovanje“, nego ju i svojim činima potvrđivati, a to se očituje našim sakramentalnim životom, to jest primanjem sakramenata:

krštenja, kojim postajemo članovi zajednice Crkve;

ispovijedi, kojom priznajemo da vjerujemo, u „oproštenje grijeha“;

euharistije kojom želimo i sudjelujemo u obnavljanju i blagovanju Posljednje večere, Kristove Muke i smrti na križu;

krizme - potvrde, da vjerujemo u „Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i slavi; koji je govorio po prorocima.“

A u svagdanjem životu naše svjedočenje je život u ljubavi.

Pavao u poslanici Korićanima govori: „A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje. Ali najveća je među njima ljubav.“ ( 1. Kor. 13, 13). To nam je Krist zapovjedio najvećom zapovijedi. Ljubiti Boga i bližnjega. Pravi je sljedbenik nauka Kristova „Milosrdni Smaritanac“. I Onaj tko život svoj daje za svoje prijatelje. On, koji je Ljubav. Poziva nas činiti što je sam činio. Svjedočiti ljubav Očevu, koji je poslao Sina na svijet, da postane čovjekom, da umre na križu za naše spasenje. „Nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje...“ (Iv. 15, 13). Vrhunac Isusove poruke je ljubav. Vrhunac Isusove žrtve na križu je ljubav.

Što preostaje čovjeku učiniti? Nastojati barem u mrvicama slijediti Kristovu ljubav. To je bit vjere. Krist je došao na svijet iz ljubavi prema čovjeku; Umro je na križu iz ljubavi prema čovjeku; ostavio nam je zapovijed ljubavi kao temelj i jedino što traži jest da živimo po Njegovoj zapovijedi ljubavi. A o toj ljubavi Pavao u poslanici Korinćanima u predivnom Hvalospjevu ljubavi nam daje potanko kako trebamo živjeti svoju vjeru, odnosno ljubav:

„Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske

a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.“

1. Kor. 13. 4-13

Bog je ljubav i u ljubavi treba tražiti objašnjenje za vjeru!



¹ Glas Koncila, Katoličke novine koje su počele izlaziti za vrijeme II. Vat. Koncila u Zagrebu i od tada izlaze već 65 godina. Jedno je vrijeme Glas Koncila izlazio svaki drugi tjedan, kasnije kao tjednik. Dosezao je za blagdane i nakladu od 185.000 primjeraka.

² Kanon se koristi i u značenju pravila vjere, a kanon Svetoga pisma označuje zbirku spisa koji tvore pravilo vjere.