Komemoracija 2007.

Piše: fra Joso Oršolić

Crkvina, 7.5.2007.- Svibanj je Gospin i najljepši mjesec, ali i mjesec ponajvećih stradanja. U ovome mjesecu ne samo da su stradali Hrvati na Bleiburgu 1945., nego se slično dogodilo i u Bosanskoj Posavini 1992.- 1995., a nadamo se i vjerujemo da će ovakva stradanja jednom izgubiti svoj kontinuitet.

S dolaskom prvih povratnika u župu Tišinu, svake se godine u svibnju vjernici ove župe na poseban način mole i služi se sv. misa za poginule u Crkvini i Bosanskom Šamcu. Ove godine, po prvi put, civilne vlasti su dopustile da bude i komemoracija na mjestu stradanja 18 civila, te opijelo za sve koji su zarobljeni i ubijani u Crkvini i Bosanskom Šamcu. Na samom početku domovinskog rata zarobljeno je oko 500 civila, a s njima i župnik fra Jozo Puškarić. Svi su oni i po više mjeseci premlaćivani i mučeni u logorima, da bi nakon svih tih stradanja bili razmijenjeni. Jedan broj zarobljenih ipak nikada nije doživio oslobođenje, a ni dan danas se ne zna za njihove posmrtne ostatke.

Par dana prije 7. svibnja 1992., jedna je grupa dovedena u skladište u Crkvini. Nitko nije znao razloge i što će se dogoditi. Bio je četvrtak. U večernjim satima toga dana, oko 22 sata, na vrata magacina su pucajući navalila tri čovjeka. Otjerali su stražare, a zatvorenima u magacinu zapovjedili da otvore vrata, koja su se vani otvarala. Uz prijetnje oružjem počeli su ispitivati zarobljenike što je tko po zanimanju i po svom nahođenju su ih premlaćivali i ubijali. U toj grupi zarobljenih bilo je nekoliko ljudi koji su zarobljeni u autobusu na Lončarima, a kako su tek bili dovedeni nitko nije znao njihova imena. Te noći, 7 svibnja 1992., je ubijeno osamnaest civila: devet iz Bosanske Posavine i devet iz srednje Bosne. Kasnije je još osam ubijeno u logorima Bosanskog Šamca.

Na komemoraciju se okupila najbliža rodbina i prijatelji poginulih. Jedan od preživjelih je ukratko opisao kako se sve dogodilo. Ujedno je rekao, kako vjeruje da ga je spasio zavjet sv. Anti, da će postiti utorke dok je živ. Na mjestu stradanja položen je vijenac i cvijeće, te su upaljene svijeće za duše poginulih. Izmoljeno je i zajedničko opijelo, a potom su svijeće i vijenci preneseni na obližnje groblje u Gornjem Hasiću.

Sve je prošlo u miru i dostojanstvenom poštovanju prema postradalima. Moleći za postradale da ih Gospodin primi u stanove svjetla i mira ujedno su se okupljeni pomolili i da se pronađu posmrtni ostatci kako bi se mogli dolično sahraniti na svojim mjesnim grobljima gdje će čekati vrijeme svoga uskrsnuća. Pokoj vječni daruj im Gospodine. Počivali u miru!