Zimski Uskrs

„Što to viri ispod snijega dragoj djeci ususret. To je bijela visibaba, prvi proljetni cvijet“.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Snijeg, led, zima, a Uskrs pred vratima.

Istina je da se te godine Uskrs slavio najranije moguće, ali opet takvog kijameta (nevremena) reče djed nije bilo.

„ Za Veliki petak neće biti ranih kopriva, a o puževima za Veliki četvrtak ni traga ni glasa“- zbrinuto je govorila majka.

„ E moja snao znaš da kokoši ne nose jaja, kaki će to biti Uskrs bez tučaka“ – dodala je baka.

(Tučci su obojena jaja kojom su, osobito djeca i mladež, tukli jedni drugima jaja. Čije je jaje puklo dobivao je pobjednik.)

„ A ove godine nismo ni ranjenika imali pa nema ništa ni na tavanu“ – dometnula je i teta, misleći na suho meso. Ranjenik se, naime, zvala svinja od koje bi, kasne jeseni na mesarama, pripremali meso za sušenje, čvarke, mast, kobasice, „kuljene“, slaninu....

Istina je da su teta i majka nešto zaradile predući ove zime i da se ipak na tavanu sušilo par komada mesa za Uskrs, ali je sva ženska čeljad u djedovoj kući, valjda osim mene, bila su zabrinuta.

Ni tata te godine nije radio „na državnom poslu“, već samo sezonski na poljopivrednom dobru „Zasjeka“ pa se i to odrazilo na kućni budžet.

Djed je primjetio nemir svojih ukućana pa je, za večerom, tješeći ih rekao: „Sve je to Božje davanje. Nikada nismo imali previše, ponekad ni dovoljno, ali nikada nitko nije bio, ako ne presit, ono ne nesit, u našoj kući, osobito ne za Božić i Uskrs. Dat će Bog, bit će dobro!“

Ja baš nisam shvaćala kako će sve to biti dobro, kada baka, majka i teta kukaju, ali djedova riječ je bila svetinja kojoj sam vjerovala.

Na Veliki ponedjeljak tetak Šima Dragičević (Vladin otac, koji uz Antu Sarić, Arkešu jedini još živi u našem Sarića sokaku) zovnuo je djeda. Donio mu je poruku da ga zove Atif Zukić da ujutro dođe što ranije jer mu je od nevremena pao krov šupe i da to treba popraviti. Djed je otišao oko 4 i pol sata ujutro s tatom. Vratili su se jako kasno, ali s punim cegerima. Probudila sam se i vidjela kako su vadili iz cegera ulje (zejtin), oblatne, šećer, sol, petrolej za petrolejku ( čiji je čađavi cilindar- stakleni valjak na petrolejskoj lampi - teta danas jako dugo i strpljivo, da se ne razbije, čistila i glancala).

„Vidite“- rekao je djed pomalo opominjući : „Božje davanje. Zaradili smo sve što nam treba za Uskrs, a ostali smo duže da ne moramo raditi po tuđim kućama na Veliku srijedu. Ovo na prozoru je uskrsna „lemojzina“ (milostinja) i kada Manda i Ruža pođu ljubiti I'sa“. Mislio je na tetu i mene.

Tada se okrenuo mojoj majci i dao neke paketiće domećući da je to za „djedovo ženskinje“ za Uskrs.

„ E moj tata“- opet je počela kukati teta-„ kako ćemo ići ljubiti I'sa, kada nema niđe nikakoga cvijeća?“.

„Dat će Bog Mando nješta“ – umirivao je djed svoju jedinicu.

„Ma, rekla je meni tiho teta, kako će dati kada je toliko snijega .„

Dok su baka, majka i teta sa strahom očekivale uskrsne blagdane, koje je doista obilježilo zimsko nevrijeme, ja sam, na svoj djetinji način, osjećala da treba biti miran i da Uskrs ipak nije samo ono što je na stolu.

Tim više što smo imali našu dragu Rumenku koja nam je pripremila sir za posvećenje koji se sušio na motki u kući (kuhinji). A bio je tu i drugi sir koji se također sušio za nekoga iz naše rodbine koji nije imao kravu, pa svježi sir, kajmak, mlijeko kiselo-sirenje i ono svježe za kuhanje, sirutka, maćenice (mlaćenice, pravile su se dok je baka tukla (tepla) kajmak u stapu ili tzv. "stubli-stubliki“ i tako dobivala tvrđi maslac odvajajući ga od tečnog dijela. Ta mliječna tekućina se zvala maćenice, bez suglasnika L i bila je puno ukusnija od sirutke. Jela se s udrobljenom provom-kukuruznim kruhom, osobito bijelim, ili purom).

Što sve nije dalo to Božje stvorenje, ta naša draga krava Rumenka iako joj je korizmeni post namijenio samo suho sijeno, a ne djetelinu i zelenu travicu.

Išla sam na Veliku srijedu iz škole šljapkajući u svojim gumenim čizmicama, koje su vapile za proljećem kao i ženska čeljad u djed Peranovoj kući.

„O Ružo, de djete stani malo tu spra' kuće, evo me odma'“ – zazvala je strina Luja Vučković.

Nosila je nešto u bijelom peškiriću (ručničiću).

„Faljen Isus, strin' Luja“ – nazvala sam Boga.

„Uvijek bio faljen“ – odgovorila je i nastavila „De daj ovo svojoj mami. Reci joj da joj oto šaljem za ono što sam dužna. Znade ona dobro zašto.“ – rekla je ljubazno.

Rekla sam strini Luji „Fala „ i „Zbogom“ i požurila kući. Prepostavljala sam da bi u zamotuljku moglo biti nešto što će razveseliti majku.

Kada sam majci predala pošiljku i prenijela poruku prokomentirala je: „Pa ja sam to ured i zaboravila. Al', ona nije, svaka joj čast!“ (Prilog ured upotrebljava se u našem kraju u značenju skoro, gotovo...)

Odmotavajući zavežljaj majka se široko osmjehivala, a onda veselo uskliknula obraćajući se baki:

„ Mama evo kuljena i kobasice!“

Baka je odahnula: „Eto, za posvećenje imamo svega, samo će jaja biti jedva po jedno svakome!“

Baš prije odlaska na sv. Misu Velikoga četvrtka netko je zvao s ceste ispred naše kuće: „Lujo, Lujo...“

Provirila sam i prepoznala našu strinu Vidu Đurić.

Majka je izišla, zvala ju je u kuću, ali je strina Vida tužno uzvratila „ E milije Bogo kad nemam nikad kad“. Uvijek mi je u odzvanjao njezin pridjev „milije“ to jest „mili“ i prilog „kad“ – nemam kad(a)- u značenju nemam vremena.

Ona je majci predala cegerić s riječima „ Lujo, znam da kokoši slabo ikome nose. Ja ovo ukupila par jaja Vama za Vaš Uskrs. Naš će biti kasnije pa će biti lakše!“

Strina Vida je žurno otišla, a mama ušla ozarena lica u kuću.

„Mama“- opet se obratila svojoj svekrvi, mojoj baki Ruži – evo nam Vida donese jaja. Kaže da Tebi bab' Soka šalje petero.“

Bab' Soka je često navraćala kod moje bake kod koje se mogla, ponekad, popiti i prava kava. Naime, baka je, čineći usluge našoj aginici Jasi, zaradila prave kave i šećera, pa su onda njene jaranice (prijateljice) svraćale k njoj „tračiti“- pijuckati kavu.

Ni jaja, dakle, nisu bila više problem.

Na Veliki petak na siniji (niskom stolu za blagovanje) bio je pečeni krumpir u ljusci i kiseli kupus „bez zejtina“ – ulja.

Otkud li je djed izvukao tako sočnu, divne narandžaste boje morkinju? – pomislila sam kada je teta izvadila iz „rene“ (pećnice) tikvu ili bundevu, kažu da je podrijeklom iz Kurdistana pa je zovu i ćurta.

Zbog nje gotovo cijelu noć djed ložio vatru u popularnom „šporetu“ Joze Mikića. On je, naime, bio patent našega sela pa smo bili na njega ponosni, jer su ga naručivali i kupovali svi u okolici. Djed nije htio stavljati u peć „ćumur“ (ugljen) da se „kuća ne čuje“ tj. da ugljenov specifičan vonj ne nadvlada miris čistoće kuće za uskrsne blagdane.

Dakle, pečena morkinja, njene posoljene špice i pokoja jabuka, koje je djed čuvao u trapu, činile su odličan velikopetski desert.

Mama je rekla da je to čak i previše, a djed je dodao da za djecu mora biti i voća i povrća iako je post.

Teta i ja smo navlačile po još jedne čarape da se noge utople u gumenim čizmama, baš „ko za Božić, Bože prosti“ – komentirala je opet teta.

„Ej Mando“ – zvao je djed s praga.

Vidjela sam ga kada je obuo najdublje čizme i otišao iza štale. Nisam znala da je otišao u našu Mlaku kod Žendraga i ne znam kako ni gdje pronašao par visibaba. Baš onih, mislila sam, što se spominju u pjesmici:

„Što to viri ispod snijega

dragoj djeci ususret.

To je bijela visibaba

Prvi proljetni cvijet“.

Teta i ja smo bile presretne. Čini mi se da su te visibabe bile najveće od onih koje sam do tada vidjela. I najljepše. Iako ne brojne, ipak su bile lijep buketić, jer je teta brzo škarama odsjekla par grančica ruzmarina i zimzelena (asparagusa) iz saksije (posude za uzgoj cvijeća) s prozora.

Pošle smo na pobožnost „ljubljenja Isusa“, križnoga puta, pjevanje „Gospina plača“, čitanje Muke Gospodnje i ostalih svetih obreda Velikoga petka.

Tako sam bila ponosna kada je teta meni dala naš buketić da stavim Isusu pokraj glave s trnovom krunom. Cvijeća, kako inače biva na Isusovom grobu, nije bilo. Samo ruzmarini i asparagusi. Tako su naše bijele visibabe bile još dragocjenije.

Obredi su trajali dugo, u crkvi nije bilo klupa za sjedenje, a da ih je i bilo stariji svijet, trudne žene i manja djeca bi sjedila, a ne ja koja sam već išla u školu. Ipak, iako umorna s osjećajem neke groznice, pratila sam s velikim zanimanjem Gospin plač i pjevanu, dijalozima isprepletnu Muku Gospodnju, ali su mi misli i pogledi često letjeli k našem malom, jedinom buketiću cvijeća – visibaba na Isusovom grobu.

Teta i ja vratile smo se s našim krajčankama kući i dogovorile kako sutra ujutro idemo nositi posvećenje u crkvu.

Ja sam tužno morala priznati da se ne osjećam dobro i da ne mogu ići s tetom.

Teta je stavila ruku na moje čelo i prestrašeno viknula majci „Sna'o, ona gori!“

Majka i baka su me brzo polegle stavile obloge od rakije pa mi je kuća smrdjela gore od onoga što je djed zvao „crni ćumur“.

Teta je, skoro na rubu plača, otišla s Mandom Lujininom, Katom Šinko, Kajom djed Pere, Ruškom bab'Anke, (N)anom djeda Šime, Marticom Evića....odnijeti posvećenje.

Kada se vratila, rekla je kao iz topa: „Mama i sna'o, parok je reko da bolesni ne trebaju postiti. Dajte Ruži odma od posvećenja.“ Nikada nisam saznala je li to „parok“ baš rekao tada, ali znam da je moja teta bila tužna zbog mene i htjela da što prije ozdravim.

Još kada je i djed pridodao da se „Ruži osječe peke, sira i dade jaje“ baka i mama su to brzo učinile.

Ja ipak nisam pojela peku, jaje sam čuvala za sutra, ali sira od naše Rumenke jesam. Osjećala sam se bolje, ne možda zbog sira, ali zbog ljubavi onih koji me okružuju.

Uto i tata nešto šaptao mami. Zaključila sam da joj je rekao da mi dade onaj paketić, koji je djed donio od gospođa Zukićki. Iako muslimanke poštivale su naše blagdane i uvijek, kada bi djed pred naše blagdane nešto kod njih radio, pripravile bi pokolončiće za njegovo „ženskinje“ – nas tri njegove unučice.

U finoj najlon maramici za mene je bila spremljena olovka na kojoj su bile iscrtane zastave poznatih zemalja svijeta, gumica pol bijela, pol roza boje, te tri „svilene bombone“.

Moje sestre su dobile, uz bombone, Marija „ šarene šnalice“ - ukosnice, Kata lopticu...

Bilo je to veselje od kojega sam, valjda, brzo ozdravila.

Djed je poslao sve na uskrsno bdjenje i polnoćku, a on ostao sa svojim unučicama.

Išao je sutradan na uskrsnu sv. misu i to ranu da bi se što prije vratio i blagoslovio svečani uskrsni doručak na kojem se jelo posvećenje. Tako mi je bilo drago kada je prije odlaska u crkvu mene poljubio i šapnuo „Idem prvo pozdraviti Rumenku od Tebe i dati joj malo posija. Danas je Uskrs i ona to mora osjetiti!“

U toploj sobi igrale smo se moje sestrice i ja, došle i moje prijateljice i rodice s tučcima, a došla je i moja školska kolegica Ljuba strine Vide, izmjenjivale smo jaja, s obzriom na različite boje bilo je zanimljivo. A to zapravo nisu bile ove tvorničke boje, nego ljuske od crvenoga luka, neke zelene trave koje su se mogle ispod snijega naći, pa miješanjem tih dviju dobivala se treća boja.

Uskrs nam je bio blagoslovljen i djedova izreka „Sve je Božje davanje“ ispunila se do kraja.

Najveće Božje davanje bio je mir, ljubav i zajedništvo, koje je, unatoč neimaštini i krizama života, živjelo u našim malim srcima i velikim zajednicama, gdje su složno radili i živjeli djedovi, bake, tete, stričevi, snahe i svekrve, očevi i sinovi, unučad....

To „Božje davanje“ neka ispuni i naša srca za veliki blagdan naše vjere Uskrs 2014.g. želi svim dragima, koji čitaju i onima koji ne čitaju ove internetske stranice, Vaša Ruža Marka Peranova

  • Korizmeno vrijeme i Biblija Korizmeno vrijeme i Biblija
  • Sveti Anto pustinjak u Donjem Hasiću 2014. Sveti Anto pustinjak u Donjem Hasiću 2014.
  • Sveti Anto 2014. Sveti Anto 2014.
  • Sveti Anto Zimski Sveti Anto Zimski