Zadnji Uskrs mojeg djetinjstva

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Pohađala sam već osmi razred. Znalo se “nekuda se poslije osmoljetke mora poći”. Kamo? Nije baš bilo jasno gdje, ali “negdje u svijet” na srednjoškolsku naobrazbu i kasnije na fakultet, možda? Išlo se izvan mjesta stanovanja..

Problem je bio veliki. Žensko dijete baš i nije za odlazak iz rodne kuće i većina mojih vršnjakinja je ostala u Hasiću. Svi su u kući imali o mojem odlasku svoje mišljenje, ali djedova je bila zadnja.

On je htio, baš kao i majka, a tata nije imao ništa protiv, da idem na daljnje školovanje. Bilo je različitih prijedloga, od onog ujaka Marka da se spremam za srednju medicinsku školu u Doboju, pohađam gimnaziju u Modriči, što je značilo svakodnevno putovanje vlakom, ili stanovanje u Gradačcu. Znam samo da je srednja ekonomska škola u Šamcu bila posljednja u redu željenih. ”Ali, Bože moj, bit ću sretna upišem li i tu školu” – mislila sam.

Sva ta moja razmišljanja te korizme potisnuta su stvarnošću rođenja trećeg brata.

Naime, koncem veljače majka je otišla u šamačko rodilište. Mislim da je to bila zadnja ili predzadnja godina kada je to rodiište još radilo u Šamcu. Potom su žene rodilje odlazile u udaljeniji Gradačac. Tamo nam se dvije godine kasnije rodila najmlađa sestra.

Posjećivala sam majku svaki dan iza nastave. Primalje su bile ljubazne, pokazivale mi brata, ja se s majkom lijepo porazgovarala, ona me uputila u sve što trebam napraviti u kući, jer eto “Uskrs je pred vratima”, a ona neće baš moći odmah po povratku iz rodilišta sve raditi.

Iako nisam bila neka “praktična domaćica” organizirala sam svoje dvije mlađe sestre i nekako, uz pomoć oca, bake i tete sve smo sredile da majku razveselimo.

Jutro, kada je majka izlazila iz bolnice, uputila sam se s bakom, tatom i tetom u ranu zoru u Šamac. Vozio nas je naš djed Jozo Andrić.

Digla sam se rano i potražila svoj poklon bratu. Bila je to bijela košuljica na koju sam, dosta nespretno ali s velikom ljubavlju, zelenom svilicom izvezla ime IVAN. Mislila sam u sebi: “Bude li sestrica, dodat ću dva slova K i A, pa će biti Ivanka (kasnije je najmlađa sestra doista dobila to ime). Zato sam svakako htjela da idemo po majku i brata rano, da ja prije nastave mogu razveseliti majku i obući brata u moju košuljicu.

Majka je uistinu bila ganuta. Znala sam da majka voli to ime, njezin djed, koji ju poslije rane očeve smrti odgajao, zvao se Ivan. I očev rano poginuli stric zvao se također Ivan. Po našem tradicionalnom običaju ponovljena su dva imena “s obe strane”, ali više od toga imena, koje nam je stvarno bilo drago, bilo nam je draže djetešce koje će nositi ime Ivan.

No, majka je bila ganuta zbog još jedne činjenice. Naime, i majka je izvezla na jednoj košuljici, doduše plavim slovima i puno ljepše od moga veza, ime Ivan. I isto mi je rekla da bi, da je rodila curicu dodala još dva slova. Je li to baš bila slučajnost ili neko intimno prožimanje misli majke i kćeri? Ja bih rekla ovo drugo.

Sve svoje slobodno preduskrsno vrijeme posvećivala sam malome bratu. Svjesna da nekamo odlazim, često bih sjetna sjedila uz njegovu kolijevku i pjevala melankolične pjesme s temom rastanka. Sama sam ih izmišljala, ali strogo pazila da to ne čuje nitko osim maloga brata, koji ih baš i nije razumio.

I majka je slutila skori odlazak. Stoga je rekla tati da mi za Uskrs kupi “malo gospodskije” cipele. Kasnije sam baš u tim cipelama otputovala u Rijeku što je bio moj definitivni odlazak iz rodnoga kraja.

I Uskrs, koji smo dočekali, bio je u ozračju iščekivanja prsta sudbine.

“Tja, i ja bi volio sna’o da Ruža ostane s nama, ali ako ‘oćemo njoj dobro, valja je poslati u školu” – tješio je djed moju majku, koja je rekla da joj je nekako i “Uskrs prisjeo, Bože mi prosti”.

Ipak, očima vjernice i velikoga ufanja da će njenom djetetu biti bolje, hrabro se borila s tugom govoreći kako je “Majka Božja milostivnog Isusa pratila na njegovom križnom putu, pa kako je njoj bilo”.

Uskrsni blagdani su bili obasjani suncem, a vjetar je osušio blato s naših sokaka.

Mogla sam komotno za sveto Trodnevlje i Uskrs pohađati crkvu u svojim novim cipelicama. Nosila sam ih u školskoj torbi do škole, a po povratku iz škole vadila iz torbe i obuvala pred crkvom.

Na Veliki petak sam zadnji put pjevala solo 4 kitice Gospina plača.

“Ti Ivane nas čuvati

Hoćeš i put kazivati.

Kuda Sinka mog vodiše

Kud li s njime prohodiše.....”

Sama sam nosila posvećenje, jer je teta na Veliku subotu morala raditi u Korpari. Na uskrsnu sv. misu i pričest išli smo svi zajedno, osim bake i moja dva najmlađa brata, koje je ona čuvala. Bilo je ugodno vidjeti cijele obtelji kako idu na uskrsnu sakramente (ispovijed i pričest) i svetu misu.

Prije Uskrsa i djed je išao u župni dvor po tzv. “cedule” (bijeli kvadratni papirići s pečatom župe) za stariju čeljad, a za svetu uskrsnu ispovijed, da se ispoštuje treća crkvena zapovijed: “Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti”. Mi mlađi smo u korizmi provjeravani ili ispitivani vjeronauk da bi mogli pristupiti sakramenatu sv. pokore i Euharistije.

Znala sam, da uskrsnim blagdanima, polako završava i moje djetinjstvo u Hasiću, u Čandžića sokaku.

Nastojali smo jedni pred drugima u obitelji sakrivati ono što nas muči. Ipak na sam Uskrs djed je za stolom prozborio: “Znam što nas sve muči. Ipak, ako znamo da nas svakoga u životu vodi Božja volja, a ne naša, moramo biti radosni što Ruža odlazi u svijet. Koliko nam god bude teško, znamo da je to za njezino dobro. Ali (okrenuo se majci), sna’o, smijemo mi i plakati , plakala je Gospa.....”

Teta je već plakala, majka i baka šutjele i gutale svoju bol. Tata mi je ipak rekao”

“Ako ne’š’ ne moraš ti niđe ić”.

Pogledala sam svoju braću i sestre kako se igraju s tučcima, a kada mi je pogled zastao na bratovoj kolijevci zaplakala sam, ali i hrabro rekla: “Ići ću tata, potrudit ću se nešto naučiti u tom velikom svijetu i tako pomoći i vama.”

Obrisala sam suze, izašla sa sestrama pred kuću, došle su i naše rodice pa smo igrale o zid kuće loptomtakozvanu igru “Pet-deset”. Pokušavala sam razbiti tugu i veseliti se sa svojim najdražim zamišljajući novi svijet u koji ću poći lijepim i ugodnim.

Naravno, znala sam i to kakva god bila nova sredina neće u njoj biti moje braće i sestara, mojih roditelja, tete, djeda, bake, mojih krajčana, mojeg Hasića. Zato, valjda, i u ovim godinama osjetim “žal” za onim što je davno nestalo.

Ipak, Uskrs je blagdan nade i radosti.

Zora tog jutra nije obična zora!

To je zora

U kojoj se zaorila radosna pjesma

Pobjede nad smrću,

pjesma nošena tonovima snage za

budućnost!

To je zora uskrsnog jutra!

A Uskrs je temelj moje vjere,

na kojem nastojim graditi

svaku svoju misao,

svaku svoju riječ,

svako svoje djelo.

Uskrs je temelj moje vjere,

za koji hoću da bude

na početku i završetku

svakog mog dana!

Uskrs je temelj moje vjere,

koji želim duboko utisnuti

u vlastito srce,

s kojim ću jednom doći

pred Uskrsloga!

Josip Šimunović, “Zora nakon subote” str. 112. iz knjige “Klanjamo ti se Spasitelju svijeta”, izdao; Glas Koncila, Zagreb 2015.

S tim mislima, svim čitateljima Sretan Uskrs, želi Ruža Marka Peranova.