Uskrs 2009.

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Kao što smo pred Božić analizirali pripovijest «Božić 1948.», autora i zemljaka Stjepana Tomića iz knjige pripovijesti «Bosna koje nema», tako sada, uz blagdan Uskrsa, analiziramo njegovu pripovijest «Uskrsne slike».

Na početku korizme izdvojili smo tekst koji se odnosi na korizmu, a sada tekst od Cvjetnice do Uskrsa.

Krist Otkupitelj iz Ria

Redale su se korizmene nedjelje, čista, pačista, bezimena, sredoposna, gluha..., ali Cvjetnica je nešto posebnija i bogatija u liturgijskom smislu i narodnim običajima.
«Na Cvjetnicu majka me budi rano i kao uvijek govori molećivo i zapovjedno:
Ustaj, već je kasno!
Izvlačim se ispod trulja i na klupici blizu vrata vidim zdjelu punu vode pokrivenu bijelim i ljubičastim laticama. Od zerdelije, pomišljam i bacam pogled kroz prozor prema rascvalom stablu. Bijele se grane kao da je po njima popadao snijeg.
Voda je hladna i brzo povlačim prste iz nje, a onda hrabro grabim šakama i žmireći se umivam. Osjećam kako mi se latice lijepe za obraz. Utrljavam ih u lice...»
Proljetno, preduskrsno vrijeme, osobito ako je Uskrs padao polovicom travnja ili kasnije, donosilo je ljepotu zelenila i cvijeća, napupalog i rascvjetalog stabalja i stvaralo ugođaj «uskrsnule prirode» :
«Vani je sunce. U našem dvorištu i vrtu trava iznikla, a krošnje se osule svaka u svojoj boji. Zerdelije, šljive i jabuke, breskve i mušmule, dudovi i dunje kao ružičasti, bijeli i ljubičasti čamci na zelenom moru. Svuda okolo međe pune badima, čiji grozdasti cvjetovi mirišu najjače.»
Idili buđenja prirode suprostavlja se kruta stvarsnost poratnog vremena. Nedostatak je svećenika, što ubijeno, što po zatvorima. Pisac to predočuje dugim čekanjem svećenika za obrede, jer je sam i kao vjetar juri od župe do župe.
«Čekamo velečasnoga Jozu. On ima ranu misu u Gradu, ovdje će imati pučku, popodne u dva u M.....» pa «gumenim opancima gazi raskavašenu zemlju i kao vihor nestaje iza međa».
Kako je čardačka crkva bila tik uz školu katolička djeca su iskoristila veliki odmor da makar malo prisustvuju velikotjednim obredima.
«no misa je pri kraju, stižemo na pričest, i onda opet žurno u školu, koju su časne sestre sagradile kao dio crkve (s desne strane je samostan, s lijeve škola), a komunisti je oteli i zazidali vrata iz škole u crkvu. Zakasnili smo....»
Trebalo je istrpjeti gnjev učiteljice i biti kažnjen.» Učiteljica Jovanka stoji za stolom i kako tko ulazi tako ga tjera u kut do ploče:
Išli ste na pričešće! Što će ljudi reći kako vas odgajam!-viče------«
«...prvi put saznajem da je sramota pričestiti se. Na kraju dobivamo porciju batina, šibom po ispruženim dlanovima.»
Pred Isusovim grobom smjenjivala se straža svaka 3 sata prema našim starinskim običajima po ugledanju na opise muke, smrti i pokopa Isusa Krista iz evanđelja.
Da su naše crkve bile pune vjernika osobito za vrijeme svetog Trodnevlja, i u tom za vjernike našega kraja, vrlo teškom vremenu, svjedoči pisac »Ali crkva je ova tri dana neprestano puna i žena i muškaraca, i mladih i starih».
Zanimljivo je da pisac unosi u svoju pripovijest molitvicu-pjesmicu, koju sam čula i ovdje u Braziliji od naše devedesetgodišnjakinje tete Boženke Škarica, Makaranke, a koja ovdje živi preko 60 g.
Naime, posebnost tog molitvenog izričaja je da se molilo na Veliki četvrtak, da ga se trebalo taj dan izmoltiti sto puta, po mogućnosti ujutro prije izlaska sunca, a molila je tj. izricala ženska čeljad, najčešće djevojke i djevojčice.
Naravno, sve uvjetovanosti moljenja nisu strogo religioznog karaktera, ali bi se svakako mogli uvrstiti u narodnu predaju:

Oj dušice grišna, bud' u vjeri kripna.
Kada budeš putovati
Tijesnim putovima
Tijesnim klancima,
Susrest će te duh nečisti, duh nemili.
Pitat će te jesi l' moja, jesi l' Božja.
Nos' od mene duh nečisti,
Nisam tvoja već sam Božja.
Ja sam rekla na blag danak,
Na Veliki četvrtak,
Sto Jezusa, sto Amena,
Sto se puta prikrižila.»

Šestercima, petercima i sedmercima anonimni autor ovog lirskog izričaja koristi se običnim vokabularom, apostrofima, miješajući ijekavicu i ikavicu.
Poruka je da čovjek ostane čvrst i postojan u vjeri ne samo kada mu sve ide u životu kako želi, nego i kada ga biju kušnje i nevolje, kada hodi «tijesnim klancima», da se klonimo zla, te da se uvijek znamo čvrsto opredijeliti za dobro, za Boga «nisam tvoja, već Božja».

Mnogi su u modernome svijetu izbacili riječ post, osim zbog modne dijete. Često ne svojom krivnjom. »Novi» život kao da tare sve stare vrijednosti. A šteta je to!
Teško bi naši mlađi razumjeli glagolsku imenicu «žežinjanje». Dolazi od glagola žežinjati tj. postiti o kruhu i vodi,(u Dalmaciji kažu «sušiti»). Zanimljivo je da je i u portugalskome jeziku riječ «jejum» u značenju post (žežun, j-ž, «m» na kraju riječi je «n», tako svepoznatu riječ pišu «Amem», a čitaju Amen!).
«Na Veliki četvrtak počinje i trodnevnica žežinjanja. Posti se tri dana ne jedući gotovo ništa. Preko dana je ipak kao neka obaveza popiti čašu vode, ili pojesti zalogaj kruha, zato da naš post ne bude isti kao u Muslimana».
Kopriva je bila čest posni obrok. Brale su je i naše žene iz Čandžića kraja, pa i moja pokojna majka, u tada vrlo čistoj Evića živiki ili u Mlaki pod Žendragom.
I pisac tvrdi baš to:
«Majka i ja beremo koprive.-Ja ću s bijelim lukom, kaže, - jer je i Isus jeo gorke trave.»
Meni neće dati luka, mislim, ne pazim te me jedan list ožeže. Iskoči mi plik kao bubamara, ali šutim. U meni niče ponos što i ja mogu pretrpjeti nešto za Isusa.».
Otkrivanje križa na Veliki petak i polagano odvezivanje vrpci te ljubljenjem raspela, ne može proći bez dječakovog razmišljanja o majčinim riječima tuge, jer njihov svećenik zapravo gladuje, nema osnovno za život dostojan čovjeka.
«Majka kaže da ovaj tjedan nisu imali ni pure za večeru. Rekla joj Jozina sestra kada joj je majka dala ono kukuruza što smo donijeli.»
Autor je dijete s pretjeranim strahom koje kao da ne vidi Boga ljubavi,:
«sa strahom prilazim križu. Znam da Bog opasno kažnjava grešnike».
Zapravo teologija križa za pučkoškolsko dijete je preteška. Ono bi se radije igralo s malim, tek rođenim Isusom, pa makar i u staji, nego stajalo pred raspetim Bogočovjekom.
Pisac vraća u život još jednu «pjesmicu-molitvu». Ona se molila na Uskrs nakon buđenja i križanja:

«Tvoj sin je uskrsni na današnji dan,
Daj mi ga Gospo, na smrtni čas!» (podvlačim glagolski pridjev radni u lokalnom obliku «uskrsnio», umjesto uskrsnuo).

Pisac, kao dječak, priznaje da teže razumijeva pojam uskrsnuća. Doista to jest nešto u što vjeruješ ili ne vjeruješ.
U piščevu kraju su hranu, koja se nosila na Veliku subotu, ili danas nosi na jutarnje uskrsne svete mise, zvali pričešće», a u našem «posvećenje». Vjerojatno se može dovesti u svezu i s riječju pričest, jer se ujutro, prije ičega, blagovalo posvećenje, a svaki komadić se morao pojesti ili spaliti, a ne daj Bože baciti u smeće.
«Sjedimo oko sinije.Djed stoji i kao svećenik moli i blagosliva nas. Potom pažljivo lomi kruh (ne smije se rezati nožem) i dodaje svakom njegov dio. Ovo je sveta hrana i jedemo je u pobožnoj šutnji. Ništa se ne smije baciti. I najmaanju sitnicu djed skuplja i jede.»
Občaj «tucanja jaja» i « tučkovi» su uvijek plijenili pažnju i odraslih i djece. Bilo je pravih umjetnica, žena, koje su voskom izrađivale prelijepe pisanice. Mladići su se htjeli pokazati osobitim majstorima pred djevojačkom publikom.
«Tu čiča sprema jaja za tucanje kako bi zadivio cure». On tučak priprema na poseban način sigurno poznat našim starijim mještanima. «On nije kao oni naivci koji pokušavaju proturiti vješto ofarbana drvena jaja, niti pak oni koji se uzdaju u provjeru čvrstoće jaja zubima, već jajetu lomi šotu i pažljivo izvlači sadržaj. Zatim na onaj oštriji nedirnuti vrh iznutra ulijeva rastopljenog voska i po tom pažljivo vraća natrag sve što je izvadio. Tako sada ima jaja s doista tvrdim vrhom kojemu nijedno normalno ne može odoljeti....».
Međutim, surova stvarnost brzo remeti svaku idilu obiteljskog života. Djetetu manjka otac kojeg sva dobrota njegove majke, djeda, strica, bake i ostalih ukućana ne može nadomjestiti. «Sjećam se oca i poželim se našaliti s majkom. Pitam je da li je tata živ iako točno znam da nije».
Uskrsna sjećanja autor završava dijelom propovijedi velečasnog Joze:
«Pogledajte prirodu braćo! Pogledajte kako se probudila iz zimskog mrtvila. Pogledajte sunce! Koliko je sjajnije, koliko nas radosnije grije kada sve niče i cvate. Doći će dan kad će svaki od nas počinuti kao sjemenka u zemlji. Ali Krist je naše Sunce, i kad nas on zovne svojim glasom probudit ćemo se u njegovu svjetlu i rascvasti se krasniji od najkrasnijih cvjetova. A što je ljepše, braćo, od probuđene prirode? Božja ljubav je ljepša. Što je sjajnije od sunca? Tijelo Uskrsloga! I što je milije od ovoga života? Život vječni u vječnom proljeću. Amen!»
U suglasju plamsanja uskrsne svijeće, proljetnog cvijeća i župnikovih riječi
«veseo glas uzdignimo te Isusa dičimo, aleluja».
Sretan Uskrs svim u zavičaju i izvan njega želi Vaša Ružica Sarić-Šušnjara

PS! Svi citati su uzeti iz pripovijetke «Uskrsne slike» (str.5-22.) iz zbirke pripovijedaka «Bosna koje nema» autora Stjepana Tomića, Karista, Zagreb 2007.