USKRS 1959.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Već smo se bili preselili u našu novu kuću, iako smo sestrice i ja i dalje, skoro cijeli dan, boravile u kući djeda i bake. Mi nismo bile zadovoljne odlaskom i preseljenjem u novu kuću, doduše samo „priko prilaza“ u susjedno, tj. sada naše, dvorište. A moralo se „podijeliti“ zbog dječjeg doplatka. Oni ljudi koji su tada, poput našega oca, radili na „državnom poslu“ kao i moj otac, ako su bili u zajednici s roditeljima, koji su imali nešto zemlje, nisu taj doplatak mogli ostvarivati. Valjalo je biti „pravi proletarijat“ da ga država nagradi.

Glagol „podijeliti“ nije bio popularan i zapravo je značio „nož u srce“ rodteljima, a i mladima. Nitko s odlukom podjele nije bio sretan, ali kada se već mora, zbog koliko-toliko lakšeg materijalnog života, djed Peran je učinio sve da ta podjela bude što bezbolnija. Tih godina je, naime, puno ljudi pokušavalo i uspjevalo, odseliti u Slavoniju, kojoj je prijetilo izumiranje zbog tzv. „bijele kuge“, nerađanja djece. Tada je Slavoniju, uz rijeku Savu spasio posavski katolički živalj iz susjedne Bosne.

Kada je počeo Domovinski rat posavski Hrvati pomažu Slavoniji, a ona prihvaća brojne izbjeglice i opet je, uz sve nedaće, broj stanovnika Slavonije bio u razumnoj mjeri.

Sada pak, ovih zadnjih godina, kada je iseljevanje što zbog potrebe, što iz nekih drugih razloga, postalo krucijalni demografski problem, ne znam tko će, osim Boga, pomoći. Jer, nema više ni Hrvata u Posavini.

I moji roditelji su mislili odseliti u Slavoniju, čak su kupili neki teren u Slavonskome Šamcu. Išla sam tamo kao djevojčica i prvi puta „kompom“ prešla Savu u Bosanskome prema Slavonskom Šamcu. Nije mi se ništa svidjelo. Mene je morila tuga da ću morati otići od djeda i bake, svojih rodica i prijateljica, a one ljude iza njihovih visokih ograda nisam ni vidjela u njihovom dvorištu. Za one koje sam susrela nisam bila sigurna je li nas baš rado primaju. Možda su i oni imali zazor od „najezde Bosanaca“, od našeg prisnog „ti“, običnog seoskog iskrenog obraćanja, od sirotinje.....

Velika ljubav našega djeda, pa i sramota, da „sin jedinak“ odseli, spasili su nas.

Djed je kućište svojega pok. brata Jose (poginuo u 1. svj. ratu), tj. djedova nećaka Mate, pokojnikova sina nasljednika (poginuo u 2. svj. ratu), zamijenio s njegovom kćerkom Anom i zetom Perom Srebrić za naše Gornje polje (lokalitet uz cestu Crkvina-Gornji Hasić). Tako smo ostali uz djeda i baku. Bila je, doduše, taraba, ali i „prilaz“ (izrezana pregradna daska u samoj ogradi koja je bila niža od ostalog dijela te ograde), a preko koje smo lako mi djeca prelazili iz jednoga u drugo dvorište.

Međutim, ja sam sa sestrom napravila još jedan tajni prolaz. Jedva jedvice smo odmakle još jednu staru tarabnicu pa se onda provlačile kroz nju u djedovo dvorište.

Tata i djed su se čudom čudili kako se, iza svakoga učvršćivanja, ta tarabnica opet makne.

Sumnjali su čak i u lopove dok djed jednom nije vidio kako se kroz ogradu provlačimo. Nije nam ništa rekao, a tarabnicu više nije ponovno zakivao.

Korizmeno vrijeme je uvijek, pa i godine u naslovu, donosilo neku posebanu tišinu u naše kuće. Nije bilo ni u selu nikavih zbivanja, pogotovo ne veselica. Čak su i pijanci govorili između sebe: “Nemoj se napiti do Uskrsa! Ajd' moš na sv. Josipa za bratov imendan popiti raki(ji)cu i ništ' više.“

Jedino su sprovodi bili događaji na kojima se svijet okupljao i odlasci nedjeljom u crkvu i na „Put križa“ petkom u tri sata popodne.

Tu korizmu mi smo očekivali prinovu. Iza nas tri curice, red je bio, da dođe na svijet dječak, sin. Ne samo da se očekuje, što se moglo u zraku rezati, već i toliko priželjkuje nasljednik, da sam kao curica mislila da je dobro što postoji uz Isusa i Majka Božja, koja je žensko.

Pomagala sam majci u kućanskim poslovima. Čim bi se vratila iz škole hvatala sam se meni primjerenih poslova. No, majka je tražila da, prije svega, napišem školsku zadaću. Puno je pridavala učenju, školi, širenju vidika.

Čini mi se da je, za razliku od današnjih genaracija, majka lakše nosila svoje brojne trudnoće, poput tolikih naših žena i radila do „zadnjeg trena“.

Majka me naučila kako ću i koje pripremati travke te lukovu olupinu za bojanje jaja. Bila sam jako tužna i ljuta kada mi je naša krava Perava jednim zahvatom jezika pojela sve moje sakupljeno blago. Valjalo je opet sve ispočetka.

Prala sam prozore, glinom podmazivala pod u kuhinji, donosila drva i vodu s pumpe, češljala i uređivala mlađe sestre. Vrijeme lijepo, sunčano, travanjsko s lakim povjetarcem sušilo je sve oprano i pomagalo da naše sirotinjske kućice zablistaju.

I opet razmišljam o našem današnjem odgoju i pitam se kako bi današnje curice tih godina sve to stizale. A bilo je puno, puno težih slučajeva kada su djevojčice u toj dobi ostajale bez majke i preuzimale domaćinstva uz kratku pomoć strine ili tetke.

Majka je bila, Bogu hvala, dobro, pa sam mogla ići na Gospin plač na Veliki petak s našim krajčankama. Znala sam također da ću nositi posvećenje na Veliku subotu. Majka je sve pripremila i nježno me tog jutra rano probudila. A ja sam, tu noć, od uzbuđenja, što ću nositi posvećenje, jedva usnula. Čula sam kada je brzi vlak iz Šamca prošao za Sarajevo, a kažu da je polazio oko 2 sata noću.

Pošla sam s tetom i djevojkama iz našega sokaka, s cegerom u kojem je bilo posvećenje. Osjećala sam se među njima odraslija, odgovornija. Iako sam bila već umorna, jer od Sarića sokaka do tišinske župne crkve, za mene baš i nije bio kratak put. A trebalo se i vratiti.

Na tu moju žrtvicu i radost majčina povjerenja da nosim tako „svetu stvar“ – posvećenje u crkvu, podsjetio me prošlog kolovoza naš unuk u Varšavi.

Snaha nas je odvela u posjet dvorcu Vilanova. Mislili smo u tom dijelu grada posjetiti i veliko novo zdanje – crkvu Božje providnosti.

Kažu da je u njenom projektiranju sudjelovao i jedan Hrvat. No, veliki pljusak omeo nas je da je taj dan pohodimo.

Sutradan Stipe, naš unuk, nije bio baš raspoložen za izlazak kada mu je majka savjetovala da pođe s nama prošetati po čvetvrti u kojoj stanuju.

Suprug i ja smo se dogovarali kako ćemo polako poći do crkve koju jučer nismo stigli vidjeti. Stipe je to čuo. Prišao mi i nježno uzevši za ruku tiho rekao: „Bako, želiš s didom ići u veliku misu. Da se ne izgubite ja ću vas odvesti!“

Potiho sam se nasmijala, no rado smo pristali da nam taj, još ne šestogodišnjak, bude vodič.

Pokazivao nam je, objašnjavao sve što smo na putu sreli. Kako je „dida“ zaostajao slikajući ponešto od viđenog, Stipe bi svaki puta stao i čekao ga „da dida ne ode u krivom smjeru“. Njegovi obraščići su se zarumenjeli od sunca, vidjelo se da je umoran. A to crkveno zdanje bilo je pred nama, ali do njega nikako doći. Par puta sam predlagala Stipi da se vratimo no, on je svaki puta samosvjesno odgovarao : „Obećao sam bako, da vas moram odvesti u veliku misu i to mora tako biti, to je to.“

Konačno smo stigli, a on se, onako umoran, bacio u moje krilo rekavši: „Gotov sam, ali to sam obećao. Sada zovite mamu Branku da dođe po nas.“

Snaha nas je odvezla kući, a Stipe je često, s velikim ponosom, spominjao da je „izvršio obećanje“.

Tako sam se i ja, tada dvije godine starija od Stipe, osjećala. Odnijela sam posvećenje i vratila se. Naravno, da je uz mene bila moja tetka Manda, očeva sestra, koja me malo i ponijela kada je vidjela da jedva hodam.

Sutra dan, na Uskrs, išli su svi osim majke i najmlađe sestrice na svečanu svetu misu. Djed je, kada bi se umorila, nosio mene, tata Mariju. Svi misari su se pozdravljali s „Faljen Isus i sretan ti Uskrs.“ Vladalo je ozračje ljubavi, poleta i veselosti, koju i ovoga Uskrsa svima koji čitaju ove stranice (a i onima koji ne čitaju) želi Vaša Ruža Marka Peranova