Tužni Božić mojeg djetinjstva

„Najljepša svjetlost koja mi je obasjala lice

bila je sa tvog lica“

Piše: Željko Brandić

Jutro u Hasiću. Savršen mir, tišina, djevičanska čistoća i bjelina prvog ovogodišnjeg snijega. Nebesko plavetnilo najneobičnije je boje, prozračno plavo. Ogoljene grane drveća pucketaju okovane zamrznutim kristalima sinoćnje  kiše. U svakom kristalu po jedno sunce. Sve blješti, probada oči i zasljepljuje.

Sjedim na terasi svoje kuće i uživam. Gledam svu tu ljepotu oko mene i razmišljam. U mome sjećanju prepliću se i sjedinjuju slike prijeratnog Hasića, slike jednog davnog Božića. Sjećam se neobičnih boja, neobične bjeline jutra, sunca koje izranja iz noći i lagano se uzdiže šireći svjetlo i rasipajući toplinu nad Hasićem...

Bio je ponedjeljak, 24. prosinca 1979. godine. Badnjak. Toga jutra uputio sam se baki na položajstvo. U ruci sam nosio sušanj (suvu hrastovu grančicu sa lišćem), a u sebi sam, kako naučeno ne bih zaboravio, ponavljao: "sušanj na kuću - položaj u kuću". Koračao sam gazeći snijeg i upadajući u njega do koljena. Snijeg se krtio i škripao pod nogama. Uživao sam u svakom koraku, radujući se onome što me čeka.

Došao sam pred bakinu kuću.

Nad strehu ulaznih vrata zataknuo sam sušanj i ušao.

U kući je bilo mirno i tiho.

- "Faljen Isus, čestit Badnjak i sveto Isusovo porođenje!" - viknuo sam s vrata.

- "Čestita ti duša bila", čuo se slabašan glas iznutra. "Ajde dijete moje, uđi".

Ušao sam.

U udobnoj sobi punoj topline, na krevetu u kutu, ležala je baka. Pokraj kreveta stajala je njezina kćerka, moja tetka Marta. U tišini sobe čuo se samo otkucaj sata.

Baka je već duže vremena bila bolesna. Teška bolest ostavila je tragove na njezinom sitnom licu. Nježno lice na uštirkanom bijelom jastuku bilo je blijedo, ispijeno, izmučeno...

Kad me je ugledala, bakino lice zasja.

 - „Došao moj najdraži položajčić svojoj baki… dođi, da te poljubim.“

 Prišao sam.

 Na licu sam osjetio njezine usne. Bile su tople i meke. Prislonio sam glavu na njezina prsa. Milovala me je rukom po glavi. Priljubio sam se uz nju, uživajući u nježnom milovanju moje kose.

 - „Došao moj najdraži položajčić“, ponovi baka i okrenu se tražeći pogledom tetku.

„De, Marta, dodaj mi ono… znaš već…“, reče.

Tetka ustade i zaputi se prema kredencu. Otvorila je vrata i počela prevrtati po stvarima. Nešto je tražila.

Vratila se noseći u ruci jednu čokoladu. Milka! Milka sa grožđicama, moja omiljena, kao da je znala!

Dala je čokoladu baki, a ona je pruži - meni.

 - „Ovo je za tebe. Čestit Badnjak i sveto Isusovo porođenje!“

Ta slatka, mirisna, ukusna čokolada u ljubičastom omotu! Tko bi mogao opisati tu radost, tko bi mogao riječima iskazati beskrajnu sreću koja je u trenutku obuzela moje djetinje srce! O, kako krasan dar! O kako će mi sva djeca zavidjeti!

- „Hvala ti bako…hvala…“, promucao sam.

Sagnuo sam se i poljubio njezine suhe obraze. Sitno bakino lice zasja. Licem joj titraju zrake svjetlosti.

 - „Bogu hvala! Neka te dragi Bog blagoslovi, neka te čuva i prati na tvom putu...“

Priljubio sam se još jače uz baku.

Osjetio sam na glavi njezine ruke i čuo tihi šapat... molila se. Potom je prešla prstom preko moga čela, načinivši na njemu znak križa.

Obuhvatila je moju glavu s obje ruke i malo me odmaknula od sebe. Tamne oči gledale su me nebično. Nešto je bilo u tom pogledu što  mi se duboko usjeklo u srce. Nešto mi je govorio taj pogled. Beskrajno tužno, neshvatljivo, nejasno. Oči su upijale moj lik s tugom, predubokom i pretamnom tugom...

Izašao sam i zatvorio vrata. Suze su mi navrle na oči. Još dugo sam stajao pred vratima, oklijevajući.

Nešto me je držalo uz ta vrata...

...

Mnogo godina kasnije, shvatio sam što mi je govorio taj pogled. U tom se pogledu odražavala izmučena duša što se prašta, prašta s nekom spoznajom i s nekom velikom, mirnom boli... Božić 1979. bio je moj zadnji Božić s bakom. Umrla je nekoliko dana poslije...

Na slici: moja baka Manda Brandić

Sprovod moje bake, 6. siječnja 1980.