Topli Advent i „zameteni“ Božić

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

„Čudo Božje kako lijepo vrijeme“ – viče preko tarabe pomalo zamuckujući djed Niko.

„Ako 'vako nastavi nećemo moći mesiti“ dodaje moj djed Peran.

Svi Sveti i Dušni dan su prošli bez blata. Svijeta je s djecom bilo na groblju toliko da je naš parok stalno molio prolaz da dođe do grobova izmoliti opijelo.

Ja sam i polovicom studenoga sa svojom sestrom Marijom trgala veće osušene stabljike s naše njive. Majka je s njima potpaljivala ili kako smo mi u našem kraju govorili „odlagala“ vatru. I voćke su počele ponovno pupati, a u „vrtlacima“ neko povrće izvirivati iz zemlje. Tamo gdje je ostao koji plod u zemlji nicao je novi, pa smo jednoga dana razveselili majku s mladim lukom. Ukućani su govorili da to novo pupanje nije za voćke dobro i da će ih „ubiti mraz“, a tko zna što će od svega biti dogodine.

Kiši i snijegu ni traga. Kuće uredne, obuća čista, zemlja suha, blata ni u njivima. Ženska čeljad nije morala toliko čistiti blatne opanke, čizme, kaljače... Ljudi još dovozili preostali kupus s njiva, iako je „prva tura“ bila već odavno ukiseljena.

Tomu vremenu se netko veselio, netko čudio, ali su svi zamjećivali da baš s klimom i nije sve u redu. Tek je jednom, „po Svim svetima“, „poškropila“ kiša. Žendrag je žuborio kao u proljeće, a i komarci su još uredno bockali nepokrivene dijelove tijela.

Pred kućom djed' Šime, moj djed je pio kavu s rođakom Šimom za njegov imendan govoreći da je to sigurno posljednja kava vani popijena. A kad tamo, kasnije više od mjesec dana, djed Niko zove djeda „priko tarabe“ sjedeći na svojoj „skemlijici“ uvijek naopačke okrenutoj, da bi bila „viša“, na „kavenisanje“ i razgovor. „Da se otkupi, da ga ne 'objese' „ – kako se to u narodu govorilo. A kada zovu djeda, značilo je uvijek, djed će povesti i mene. Vazda sam rado slušla priče starijih, osobito ratne priče djeda Nike, kako je spašavao „živu glavu“, doduše preda mnom nikada ne spominjući točno od koga. Naravno, kasnije sam mnogo toga shvatila.

Inače je bilo puno dozivanja i za svetu Katu. Da ipak ne pretjeram i kažem da je svaka kuća imala imenjakinju svete Katarine u kući, mogu reći da je to bila svaka druga. Žene su preko „reklji“ oblačile svoje kožuške ili pletene vunene prsluke (pletenina bez rukava, naziv „prsluk“ ne odnosi se na grudnjak, u nas se taj odjevni predmet zvao „lajbići“, što opet nije „zagorski lajbek“). Muški su pak imali tzv. „poluvere“, koje su oblačili preko glave, dok su žene svoje prsluke kopčale. Najtoplija zimska roba je čekala pravo zimsko vrijeme.

I sveta Lucija je pokucala na posavska vrata. Mojoj majci, kao i drugim imenjakinjama svete Lucije, Lujama, Lucama, Lucijama....bili su, već u jutarnjim satima, dolazeći sa zornica čestitari. Mirisala je divka, pušila se varica s peći koja je već odavno gorjela, a našlo se na siniji još ponešto mrsno, za ugrijati se. Za muške, a poneke i ženske, posavska šljivovica bila je nešto bez čega se nije moglo u zimsko jutro ugrijati, a valjda ni čestitati imendane uopće. I opet se govorilo o “čudo lijepom vremenu“, a po svim pravilima i iskustvima najstarijih seljana, trebala bi bi biti, ako ne čica, barem „obična“, ali prava zima.

Teta je posijala pšenicu u „ćasice“ (zdjelice), govoreći da je ne treba ni sijati da će uzeti s njive Budrovke već izniklu pšenicu.

I Tucindan i Badnjak do podne bili su sunčani, no „zeru“ hladniji. Čak ni inja nije bilo na drveću da, u našim glavama stvoreni zimski ugođaj Božića, bude „bijeli“. Kasnije, boraveći u Brazilu i razgovarajući s tamošnjim ljudima shvatila sam , iako sam to i prije znala, ali sada „uživo“, da Božić nema veze sa zimom, studeni, hladnoćom, injem, mrazem, snijegom, ledenicama koje su visjele sa streha naših niskih kuća, pa smo ih s praga mogli dohvatiti.

„Pa i sam Isus se nije rodio na Antarktitku, već u toplijem kraju, Palestini-Betlehemu“ – komentirala je jednom zgodom naša, popularno nazvana „teta Boženka“, koja je od završetka 2. svjetskoga rata živjela u Braziliji.

No, vratimo se mojoj priči.

Već je završavalo pečenje pečenice ispod djedove nadstrešnice, a djed Blaž se počeo tužiti na hladni vjetar koji ga „para u krstima“. Vjetar je sve jače i jače počeo nanosti, najprije sitnije, pa krupnjije, a onda „krpastije – velike „kao krpa“ pahulje.

Naš vrtlak i avlija bili su učas bijeli, stabla u voćnjaku djeda Šime su već dobrano bjelasali, a djed je sa svojim rođacima žurio počeo micati ražanj, topionicu s mašću i ostalim priborom za pečenje pečenice. Nama je u kući bilo lijepo i toplo jer je u kući gorjela vatra maksimalno, a grijala nas je i vatra ispod ražnja koja je bila tik uz vanjski zid. Mi smo sve lijepo mogle kroz prozor promatrati. Ipak, nismo baš puno promatrale što se pod nadstešnicom događa, jer je miris pečenja škakljao naše nosnice, a Badnjak je i nije se smjelo jesti meso. Da je bilo po „djedovu“ mi bismo dobile komadiće mesa, ali ženska čeljad je tumačila strogo post, za sve pa i za djecu. „Nitko, pa ni bolesni, ne moraju baš na Badnjak jesti meso!“ – rekle one, baka i mama, a djed je morao slušati i ne praviti svađu za Božić. Primjer je to da baš nije uvijek bila zadnja domaćinova riječ.

Bogu hvala, nije nama ništa manjkalo. Bilo je jabuka, bilo je varice, morkinje, pečenih krumpira...Do večere, koja je će biti obilnija, čisto dosta!

Srećom sam ja obavila svoju dužnost položaja rano ujutro na Badnji dan, pa nisam trebala više izlaziti iz kuće. Odrecitirala sam našu poznatu „položajsku“ pjesmicu u kući babe Jele i djed' Blaža Sarića:

„Sušanj na kuću,

Položaj u kuću.

Da poljubi domaćicu

Da dobije kobasicu;

Da poljubi gospodara,

Da dobije puno para.“

Kući sam došla vesela sa svojim sitnim darovima sretna da ih mogu podijeliti sa svojim sestrama i malo starijom tetom.

Pod večer je djed ušao u kuću i rekao „Ženskinje nikuda neće ići noćas, niti će izlaziti iz kuće, osim za nuždu!“

Ta se zapovijed morala poštivati, jer je napadalo toliko snijega da su se on i tata jedva probili nahraniti kravu i kokoši (svinje su se već odavno sušile na tavanu!).

Ipak, teta je htjela ishoditi dozvolu za odlazak na polnoćku. Djed i tata su odlučno odbili i samu pomisao da žene po tom „kijamentu“ noću „tuvaju“, zametenom i punom smetova, cestom. Ni teta Manda ni mama nisu išle na polnoćku, iako im je bilo jako žao propustiti tako veliki dođgađaj, ostale su kod kuće. „Niste vi u 'lačama da idete na ovu studen, vjetar i toliko zavijeni snijeg. Naroljo, brate priko svakog načina!“ – objasnio je djed.

Djed i otac, s visokim čizmama i debelim „dvojstrukim čorapama“, šubarama, šalovima i gunjevima uz baterije, jer svijeću nisu mogli nositi zbog jakoga vjetra, krenuli su put tišinske župne crkve. Kasnije su pričali da je bilo, osim „tete parokove“ (domaćice u parokovu kućaru) i njezine lijepe kćerke Ružice, svega par žena iz susjedstva crkve na polnoćki. „Skoro bi se moglo reći muška misa“ – rekao je tata.

Snijeg nije prestajao padati ni na sam Božić, ni sv. Stjepana. Nismo izlazili iz kuće, osim najnužnijeg, a sve su obavljali djed i tata.

Vatra nije prestajala gorjeti. Srećom je bilo dosta pripremljenih drva. Iako vrbovina i nije dobro ogrijevno drva, djed i otac su za toplijeg vremena izrezali u našoj Mlaki staru vrbu, koja se dobro osušila. Gotovo na međi s Vučkovićima, a ipak u „našoj strani“ djed je posjekao još veliki grab i klen. Tako se eto, uz grabovinu i klenovinu, čekala zima. Djed je činio sve samo da ne posječe veliki hrast na našoj već spomenutoj njivi Budro(v)ki. Bio je velik, krošnjat, lijep i nekako dostojanstven taj hrast. Žira mnogo za svinje, a toliko potrebne hladovine ispod koje se jelo i malo odmaralo ljeti kada bi se radilo na toj njivi, davao je taj hrast širokih listova i lijepo raspoređenih grana na kojima smo se često skrivali.

U toploj sobi mi, curice smo spavale s bakom, djed, otac, majka i teta, na slami na podu poput Isusa, kako je nalagao običaj, a u kutu sobe na dugačkom sanduku, majčinom mirazu, spavala je naša „bab' Matija“ (supruga poginulog djedovog nećaka Mate). Tolika čeljad na jednom mjestu, u jednoj prostoriji! Teško je to zamislivo u vremenu kada i dijete od 3-4 g. mora imati svoju sobu!

Jednom sam našim sinovima pričala kako smo nas tri male sestrice spavale na jednom krevetu, dok su njih dvojica imali svoju dječju sobu svatko sa svojim krevetom, ormarom, radnim stolom... Oni su mi odgovorili kako je to bilo baš lijepo. Sutra ujutro sam ih našla zagrljene u jednom krevetu!

Iako je snijeg bio neumoljiv u svojem darivanju hladne bijeline, na pučku svetu misu se uputila naša „ženska čeljad“. „Ma da padaju i sikere, Božić je i na svetu misu se mora ići!“ – rekle su mama i teta, a i ostale žene iz sokaka. Djed je ostao s nama curicama, a tata „prtinio“ sa svojim rođacima i bio pri ruci ženama da i one ispune duše srećom božićne svete mise.

Uz sav snijeg i hladnoću idući od župne crkve, udaljene oko tri km od naših kuća, zarumenjene naše cure i mlade snahe pjevale su božićne pjesme.

Promatrao ih jedan novopečeni član partije, otpljunuo u snijeg rekavši „Ja, ludog svijeta!“

Nije on znao za onu pouku sv. Pavla:„Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja...A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“ I. Korinćanima, 1, 18-25

U Čandžića (Sarić) sokak, naše hrabro „ženskinje “ je stiglo s uvijek rado pjevanom starinskom hrvatskom pjesmom:

„U se vrijeme godišta,

Mir se svijetu naviješta“.

Bože daj nam toga, toliko deficitarnog mira!

S tim mislima svima čitateljima ovih stranica želi: Sretan Božić i barem malo bolju 2017. godinu: vaša Ruža Marka Peranova