Svi sveti - Vukovar - Došašće

“Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost.” (S. Glavašević)

Priredili: Petar i Ružica Šušnjara

Od blagdana Svih svetih i Dušnog dana pa do početka Adventa u crkvenom kalendaru nema nikakvih posebnih svečanosti i događanja. Tek se svake nedjelje nižu liturgijski tekstovi koji upućuju na kraj, svršetak Liturgijske godine. No, da bi nam pojačala emocionalni život, pobrinula se novija povijest. U tom razdoblju sjećamo se godišnjica Vukovara, Škabrnje, Nadina, Borova naselja, Veleprometa....

Kako je ove godine i 20. godišnjica tih tragičnih događanja, obilježavanja su protekla u većoj participaciji ljudi iz svih krajeva kako Hrvatske tako i BiH. Posebno dirljivo je bilo vidjeti masu od 50.000 ljudi koja je prolazila ulicama Vukovara od bolnice do stratišta na Ovčari. Cijela Hrvatska je Taj dan bila goruća baklja za vukovarske heroje. Sve ulica s nazivom grada heroja bile su ispunjene svijećama, najčešće s ispisanim imenom grada Vukovara. Osjetilo se ono što ovoj zemlji nedostaje već petnaestak godina. Velika većina sugovornika izvjestitelja s terena bila je u pozitivnom tonu. Branitelji koji su bili u mimohodu potvrdili su da bi ponovno napravili ono što su napravili 1991. g. kada su se mnogi, s puno sreće, izvukli iz vukovarskog plamena. Izgleda da je taj plamen u njima zapalio ljubav jaču od mržnje i da u njima kuca isto srce kao i tih krvavih dana.

Propust bi bio posebno ne spomenuti neke izrazito dirljive trenutke uz onu povorku i svijeće kojima je bilo ispisano „VUKOVAR” po hrvatskim gradovima.

- Među brojnim “hodočasnicima” ovim mučenicima koji su prolili svoju krv nedužni, jer su bili Hrvati, jer su bili katolici, bio je i jedan profesor iz Rijeke, koji je došao s jednim razredom svoje škole u kojoj je, ne samo učitelj, nego i pravi odgojitelj. Zapitan, kako to da je ovdje s đacima, naglasio je da je došao odati počast onima koji su dali svoje živote da bi ovi mladi ljudi i on s njima danas mogli živjeti u slobodi. Na pitanje što misli o onima koji su počinili zločine nadodao je: “Onima koji su zaduženi da se vrši pravda neka rade svoj posao, no ja kao katolik, vjernik ne želim nositi mržnju u sebi prema njima. Sjetite se Kalvarije i Krista na križu koji je rekao: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Kao vjernik mislim da samo tako trebam postupati”.

- Drugi heroj ove vukovarske priče je čovjek s mikrofonom. On nije nosio oružje osim oružja istine i izvješća o Vukovaru i svemu što je proživljavao u podrumu odakle je odašiljao poruke i vijesti iz Vukovara. U Hrvatsku, u svijet! Ako je svijet uopće bio zainteresiran za njegov plač i jauk. I sad se sjećam tolikih poruka koje su govorile o teškoćama, ali su uvijek završavale da se Vukovar predati neće i da uvijek živi nada i vjera u pobjedu. Bio je to Siniša Glavašević, urednik radio Vukovara, ratni izvjestitelj čiji životopis počima: Rođen u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu... Nažalost i život. Odveden je iz Vukovarske bolnice s ostalima na Ovčaru, mučen, ubijen... 19. 11. 1991. Njegov optimizam, njegova vjera, njegova nada, njegov zov se može iščitati iz ovog odlomka iz njegova eseja “Grad, to ste vi!”
“Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.”

Posmrtno odlikovanje primio je njegov sin.

- Treći lik ovogodišnjeg sjećanja na Vukovar, nažalost nije imao sina da primi njegovo odlikovanje. Predsjednik RH predao ga je u ruke njegove majke. ‘Kad mi se jednom prigodom javio telefonom, bio je sretan što je u Vukovaru jer je ocijenio da ovaj narod zavrjeđuje njegovu pomoć’, kazala je novinarima Lyliane Fournier, dodavši kako je neobično ponosna na sina.

Jean-Michael Nicolier bio je idealist. Imao je 25 godina kad je u rodnom francuskom gradu Vesoulu u srpnju 1991. g. godine sjeo na vlak koji će ga odvesti u Zagreb. U Hrvatskoj je počinjao Domovinski rat i Jean-Michael odlučio je pridružiti se hrvatskoj borbi za neovisnost, iako nikada prije u Hrvatskoj nije bio niti je ovdje ikoga imao.

Došao je pomoći Hrvatskoj. Bio je u Bariloviću, gdje je ranjen, a nakon oporavka je otišao u Vukovar gdje je ostao do kraja. I on je iz bolnice odveden na Ovčaru gdje je, prema svjedočenju očevidaca, mučen i ubijen. Njegova je obitelj došla u Hrvatsku kako bi omogućila da se DNK-a analizom pronađe njegovo mrtvo tijelo, koje bi se prema majčinim riječima pokopalo u Hrvatskoj u čiju slobodu je Jean-Michel ugradio svoj dragocijeni kamen, svoj život.

Jednoj francuskoj novinarki je izjavio da je očekivao da će biti teško, ali da nije vjerovao da će biti tako strašno za civile.
U današnjem nedjeljnom evanđelju blagdana Krista Kralja čuli smo i riječi: “... Dođite k meni... bio sam u nevolji i vi ste mi pomogli...”. Vjerujem da je Sudac ove riječi izrekao Jean Michelu kad su se susreli.

Njegova majka Lyliane uzela je u Vukovaru grudu hrvatske zemlje i odnijela je sa sobom u Francusku. Da je sjeća na zemlju za koju je njen sin dão svoj život i u kojoj bi trebao počivati. Do Uskrsnuća!

Tjedan dana prije početka Došašća bilo je lijepo slušati pozitivne tonove sa svih strana. Posebno nakon turbulentnih vijesti i teškog govora koji sve više zagađuje hrvatski prostor. Govor mržnje, govor osuda i presuda onih koji još nisu u stanju ni kajiš opasati ili onih koji su već toliko oslabili da ga ne mogu opasati, jedna je od bolnih istina na našim prostorima u našim medijima. Ne zaostaju za ovima ni oni koji bi trebali biti uzori i koji žele biti vođe ovoga društva. Tradicija ovog društva je daleko od takvog govora. Želja za vlašću, za materijalnim dobrima, za zlatnim teletom svuda je cilj koji opravdava sredstva.- _ -Vukovar, Škabrnja, Nadin, Borovo naselje, Velepromet..., Mitrovica i ostali logori kroz koje je prolazio hrvatski narod prije dvadeset godina slika su Izraelskog ropstva u Egiptu. Narod je prolazio kušnje, patnje, izrabljivanje. Plodovi rada su završavali u tuđim rukama. A nadzornici su pratili sve radnike od kojih su i tada mnogi završavali kao mučenici Mitrovice, Veleprometa, Ovčare... Put oslobođenja bio je mučan i težak, ali je bio Izlazak u kojem je bilo mnogo teških dijelova puta. S boli u duši i sada se sjećam dolaska djece iz vrtića Vukovara i Hrastovice u Senj. Puta staraca i nemoćnih iz ličkih sela preko Velebita da bi izbjegli pokolju, a kako nisu mogli pješačiti organizirana je potraga za magarcima da bi na njima prešli taj teški put. Sjećam se susreta s prognanicima u karitativnim ustanovama s plastičnim vrećicama u kojima je bilo svo njihovo bogatstvo. Bili su kao Izraelci koji su bježali od „punih egipatskih lonaca”. Posebno teške etape bile su put od bolnice do Ovčare.

Točan broj logora na teritoriju Srbije nije poznat. Hrvatsko društvo logoraša barata s brojem od preko 30. Ono što se sa sigurnošću zna jest da su pet najvećih bili Stajićevo, Begejci, VIZ Beograd, Sremska Mitrovica i Niš. U njih su početkom rata smještani zarobljeni civili i vojnici mahom s vukovarskog područja.

Nada, koja se Došašćem javlja u našim srcima, vraća nas u vrijeme kad je Izabrani narod pošao novim putem, tražeći spas s puta koji je bio više stranputica. Njihov vođa pri izlasku iz Egipta, Mojsije, u svom razgovoru s Gospodinom, govori kako je ovaj narod tvrde šije...

I kroz mnoge godine putovanja, dok se Bog na mnogo načina preko Mojsije i čudesa koja je učinio pokazivao prisutnim, Izabrani narod znao se buniti protiv Gospodina i njegovog predstavnika Mojsija. Griješili su i Aron s njima, brat Mosijev koji je bio duhovni vođa naroda i s tim narodom, dok je Mojsije bio na Sinaju, skovao zlatno tele i počeo se s njima klanjati zlatnom teletu. I Mojsije je sam posumnjao u Božju riječ i moć, da će iz kamena poteći voda te je „za svaku sigurnost” dva puta udario štapom po kamenu. Zbog toga nije ušao s narodom kao vođa u Obećanu zemlju Kanaan.

Za one, koji ne žele gledati stvari očima vjere, sve ovo što se dogodilo je razlog za osvetu, mržnju, prezir. Mnogi bi htjeli u ime Kristovo vratiti se u Stari Zavjet i vratiti „oko za oko, zub za zub”. Židovi su prekršili netom sklopljeni Zavjet s Bogom klanjajući se zlatnom teletu. U Zakonu tog Zavjeta bilo je u odnosu na druge da im se ne smije činiti zlo. Ne ubij: ne ukradi; Ne poželi tuđeg ženidbenog druga; Ne svjedoči lažno;Ne poželi nikakve tuđe stvari...

Došašće nas priprema za dolazak Novozavjetnog zakona u kojem je zapovijed, ne da se ne smije činiti zlo drugima, nego da treba ljubiti druge. Bez obzira na vjeru, bez obzira na boju kože, bez obzira na porijeklo. Ljubite i neprijatelje svoje! Nema sumnje da je teško prihvatiti Kristovu zapovijed ljubavi, posebno kad su pred nama slike skela u Aljmašu, ranjenika iz Vukovarske bolnice na Ovčari, kolona na Vukovarskim ulicama s vrećicama u rukama kako staraca tako i male djece; kad mislimo na posložene lijesove u Škabrnji, na Kijevo, na strahove od minirane hidrocentrale Peruča, koja je prijetila potopom velikom dijelu Sinjske krajine i nezamislivim strahotama koje bi se dogodile da je netko aktivirao upaljač. Dok razmišljamo o opkoljenom Dubrovniku i u njemu zarobljenim Dubrovčanima, kojima nitko i nikako nije mogao i nije smio pomoći... A ništa bolje nije bilo ni na mnogo mjesta u Bosni i Hercegovini. Ne spomenuti Srebrenicu i ne sjetiti se najvećeg genocida poslije Drugog svjetskog rata. Ne misliti na ostala bojišta od Osijeka preko Posavine, srednje Bosne do Konavala gdje su se junačili Crnogorski „junaci”. Što pak reći o crkvenim tornjevima i minaretima koji su bili posebna poslastica nišandžijama da iskažu svoju sposobnost.

Nažalost, bilo je ludosti i s naše strane. Ipak, neusporedivo manje! Ali ludost je uvijek ludost i zlo je uvijek zlo! No svjedok sam dogođaja u Babića mostu u Lici gdje se pravoslavna crkva i katolička nalaze jedna od druge na udaljenosti od manje od sto metara. Katolička je bila spaljena, pravoslavna netaknuta. U Otočcu je bila ista slika. Obadvije su na glavnoj ulici. Jedna spaljena, druga samo „izgelerena” od granata kojima su s raznih položaja pobunjenici uz pomoć JNA tukli grad Otočac. Dobrim dijelom našim oružjem i opremom koje je bilo u Senju, a koje je jedne noći, nenajavljeno, JNA pokupila i odnijela u srpska naselja u Lici. Da se nađe.

Pred nama je Došašće. Ovo naprijed spomenuto neka bude samo spomen, ali ne razlog da naš život i naš doček Božića ne bude kakav treba biti. Poput Krista da prihvatimo događanja. Mi se veselimo Božiću, ali Krist nije došao radi Božića nego radi Muke i Uskrsnuća. Svojom Mukom je pokazao što trebamo raditi i kako trebamo postupati. On je Sluga Božji: „Evo Sluge mojeg koga podupirem”, govori Izaija, „mog izabranika, miljenika duše moje! Na njega sam Duha svoga izlio: on će donijeti pravo narodima; vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima...”(Iz, 42. 1-3). Rodio se u štali! Ne u ukrašenoj i osvjetljenoj kakve su po našim crkvama u božićno vrijeme. U stvarnoj štali! „Centralno grijanje” su mu osiguravali magarac i vol. Najveći sin Davidova potomstva rodio se u Davidovu gradu Betlehemu, a došli su mu prvi „na babine” pastiri koji su bili posebno podcijenjeni kao bezvrijedna kategorija ljudi. Poznati nasilnik tog vremena u Palestini je zbog Njega poubijao svu mušku djecu u Betlehemu i okolici.

Simeon ga je prozvao „Svjetlom naroda”, što se veže na Izaijino proročanstvo: „Oblikovah te i postavih za Savez narodu, za svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami” (Iz. 42, 6-7). Liječeći bolesne, vraćajući im vid, ponovno se ispunja Izaijino proročanstvo.

Kad naviješta Radosnu vijest kraljevstva, Isus se ponovno javlja kao Sluga o kojem govori Izaija. Izaijin „Savez naroda” je vezan uz Posljednju večeru, smrt na Križu, Euharistiju: „Ovo je kalež krvi moje Novoga i vječnoga Saveza koja će se proliti za mnoge na otkupljenje grijeha”.

Sve ovo što govorimo o Isusu kao Slugi Jahvinom ima za cilj ukazati da su se na njemu ispunila proročanstva starozavjetnih proroka. A Sluga Jahvin je čovjek boli koji će ponijeti naše boli i pokazati nam vrhunac božanske ljubavi umrijevši za nas. Ali iza patnje, Bog će ga uzvisiti nad sva stvorenja. Uskrsnut će! U proroštvima je dakle bilo zapisano da će Krist umrijeti. To je neshvatljivo bilo Židovima i zato ih je malo vjerovalo u njega kao Mesiju. Njihov Mesija, kako su oni zamišljali, a i apostoli do uskrsnuća, je trebao biti osloboditelj.

Onaj koji će pokazati snagu Izraela.

U vremenu dok očekujemo početak Došašća nalazimo se i pred velikom enigmom koju bismo trebali riješiti. Koga mi čekamo? Nije li i naš Isus onaj koji će biti uz nas da nam pomogne protiv neprijatelja? Ne molimo li se Njemu kad nam je nešto potrebno, a inače zaboravimo da smo u njegovo ime kršteni? Nismo li i mi ispunjeni srećom kad su nam stolovi i kuće puni svakog bogatstva? Kad se možemo pokazati da smo bolji, bogatiji, ljepši, čašćeniji od drugih? Vrijeme Došašća je priprava za susret s onima koji su bili prezreni poput pastira. Vrijeme Došašća je prepoznavanje Krista u onima koji su obespravljeni i progonjeni radi pravednosti. Vrijeme je Došašća trenutak kad trebamo vidjeti one koji traže koricu kruha pogođeni nevoljom. Vrijeme Došašća je kad se trebamo sjetiti onih koji nemaju pa umjesto pretrpanih božićnih stolova dati nešto za tolike gladne koji će, ako ne dobiju komad kruha danas, umrijeti od gladi već sutra.

Za kraj dvije sličice. Elektronskom poštom kruži svašta. Nađe se ponešto što nas poziva na razmišljanje. Donosim samo uvod jednog intervjua. Svatko ga može nastaviti ispisivati za sebe.

Bizarni intervju

Travanj 2002. – Ovaj intervju je pronađen na Internetu.
Zaustavimo se malo i razmislimo.

Kći Bilija Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine):

Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?
Anne Graham je dala pronicavi odgovor:
- Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara (koja je poginula i njezino tijelo je nedavno pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama … Bibliju koja kaže: "Ne ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga", a mi smo se i s tim složili. Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i tada složili.

Druga sličica je također stigla na isti način. Naslov je:

Marijin San

Marija se obraća Josipu.

Josipe, sanjala sam san . Ne razumijem ga, ali čini mi se da ima veze s rođendanom našeg Sina. U mom snu ljudi se pripremaju za proslavu rođendana našeg Sina. Ukrašavaju kuće, kupuju novu odjeću i lijepe darove. Iako je čudno, ali darovi nisu za našeg Sina. Zamotali bi ih u skupocijeni papir i stavili pod drvo. Da, da drvo usred njihovih kuća s mnogo svjetlećeg nakita.
Svi su veseli i daruju jedni druge, ali ne i našeg Sina. Čini mi se da ga i ne poznaju. Čak mu ni ime ne spominju.
Osjećala sam da bi im Isus smetao kad bi se navratio. Kako tužno. Ne biti dobrodošao na proslavu vlastitog rođendana.
Sretna sam da je to samo san. Bilo bi tužno, Josipe, kad bi to bila stvarnost.

„Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, u Dom Boga Jakovljeva. On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer iz Siona će Zakon izaći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja. On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učiti ratovanju”. (Iz. 2, 3-5)