SVETI ANTUN, opat i pustinjak (250.-356.)

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Nedjeljni je ručak. Zimski! Ponovno, nakon desetak dana „puši se“ meso na siniji. Zadnji put je bilo za Bogojavljenje: krumpir „na tevsiji“ s kobasicama i turšijom (ukiseljenim povrćem: nedozrele, zelene rajčice, krastavci, patlidžani, mrkva, paprika, kupus... u jednu ruku, rekla bih, sve ono što se pred samu zimu i mraz još našlo na njivi, pa da ne propadne iskoristilo se na ovaj način).

Ovu nedjelju kiseli kupus sa svinjskim rebrima i slaninom, dobro se uklopio u ledeni dan ciče siječanjske zime. O toj zimi dovoljno su govorile i tako dugačke ledenice koje su se spuštale sa streha kuća da su ih, i oni najmanji, mogli dohvatiti.

Jedva smo došli iz crkve, po četvero ispod ruke ili držeći se za ruku da koga sjeverac ne otpuše ili klizava cesta ne sruši. Bilo je padova i dizanja, a djed Marko (V)učković je kao seoski „ortoped“ imao pune ruke posla. Popravljao je slomljene kosti ruku i nogu.

Zanimljivo je da je svako selo imalo ponekog tko se razumio u „namiještanja“ kostiju, tko je znao koje je ljekovito bilje za koju bolest. Nikada nisu uzimali od bolesnika ništa, „nikakav honorar“, današnjim rječnikom rečeno. Djed je govorio, a i on je bio jedan od njih, da je to Božje davanje. Ako je njemu Bog dao tu sposobnost pomaganja onda i on treba pomoći drugima.

Poslije zahvalne molitve po objedu djed je rekao: „Sutra je sv. Anto. Treba ići rodbini i prijateljima na blagoslov. Ti ćeš Ružo, (obratio se baki), ići k našoj Jagi u Mišiće. Sna'a će, s manjom djecom, snaji rođaka Jose (Tadenici Ević rodom iz Kladara), Manda kod svoji' druga Ančeta i Mande Lujinine, a ti Marko kod rodice Janje Rođanove.

Ja ću kod rodice Cice, a Ružu ću povesti do Antine Đuđe!“

I to je bilo to. Bez komentara! Djedova je bila zadnja, a zapravo je svima i odgovarao raspored. Kuća će „osvjetlat' obraz“, a svi su zadovoljni i rado viđeni u obiteljima koje im je odredio.

Ja sam voljela Đuđu. Bila je nešto starija od mene. Rado smo se družile, a mene je kod nje posebno fascinirala njezina sklonost crtanju. Ja se baš nisam iskazivala u likovnoj umjetnosti, a Đuđa je crtala sve što sam poželjela, pa i zahtjevnije predmete i ljude.

U kući su bili njezina braća Pejo, Marko, „Labud“, sestra Manda, majka Kata i otac Anto zvani Anta. Svi su bili vrlo srdačni prema meni i drugim gostima. Uredno sam predala svoju mrežicu. Strina Kata ju je napunila po povratku kući, pa sam nosila „milost“ svojim ukućanima. Tako smo svi donijeli ponešto „od blagoslova“, pa kuća opet mirisala blagdanskim posavskim delicijama. Najviše se, od slatkiša, hvalila Tadeničina pita, jer je to bilo nešto po novijem receptu.

Dakle, djed je odredio tako, a ženska čeljad je već bila pripremila mrežice (tada su bile popularne plastične mrežaste vrećice, ali je moja majka napravila ljepše i izdržljivije od obojene „kanafe“, koje je djed zaradio od neke šamačke hanume, čiji je muž radio u šamačkoj „Užariji“).

U tim mrežama je uvijek bio prikladan majčin ručni rad, ploska rakije, divka i paket kocke šećera, pokoja jabuka ili kruška iz trapa, te suhe djedove šljive.

Trebalo je poštovati rodbinu i prijatelje i pokazati to poštovanje osobnom prisutnošću u važnim životnim prilikama od rođenja djeteta, krštenja, krizme, preko svadbe, odlaska u vojsku, sprovoda..... blagoslova sela.

Tako raspoređeni obavljali smo ovu, doduše ne tešku, obiteljsku dužnost. Svatko se razveselio na svoj način.

Naravno, svi smo, osim bake, koja je čuvala moje mlađe sestrice, slavili svetu misu ispred donjohasićke kapelice. Bilo je doista studeno. Krv se u žilama stezala, ali izdržali su i mladi i stari. Vrijedne ruke naših žena i njihovo pletivo spašavalo je ruke, noge, leđa, glave i vratove svojih najmilijih.

O sv. Antunu pustinjaku u nas se manje znalo nego o sv. Anti Padovanskom. Uvijek smo više u propovijedama naših franjevaca slušali o njihovom subratu sv. Anti iz Padove, nego o sv. Antunu opatu. Učili smo o Padovanskom svecu kroz pobožnosti 13 utoraka, kroz molitve, litanije, pjesme (Ak' čudesa tražiš gle

Smrt i bludnja nevolje...)

Poznata nam je bila „škrabica“ – drvena kutija u koju se stavljala milostinja za siromašne pod nazivom „Kruh svetoga Ante“, kao i molitvenik „Biserje svetog Ante“.

No, i sv. Antun opat je vrlo značajna pojava u povijesti crkve. Sama riječ opat znači poglavar opatije. Redovničke zajednice, češće zatvorenog tipa, u srednjem vijeku su živjele kao zajednice kojima je na čelu opat. Sam pak naziv opatija označava kompleks zgrada koje koristi zajednica za svoje potrebe. Naravno, u središtu je bila crkva, zatim klaustar u kojem se dijelom odvijao život zajednice; zatim kapitul gdje je opat održavao sastanke s redovnicima i dogovarao razne aktivnosti; bila je tu i blagovaonica gdje su svi zajednički u određeno vrijeme jeli, a najčešće je iznad blagovaonice bila spavaonica. U opatijama su bili često visoko obrazovani ljudi i imali su velike biblioteke pune srednjevjekovnih rukopisa kako vjerskog tako i raznog drugog sadržaja od medicine, filozofije, astronomije, fizike, matematike... Zbog toga su se uz opatije nalazili i prostori za smještaj posjetitelja koji su dolazili za duhovne i intelektualne potrebe. Uz taj vid djelatnosti imale su i gospodarske zgrade za obavljanje raznih poslova od poljoprivrede do raznih zanata. Vrlo često su opatije smještene na osamljenim mjestima, a onda su oko njih nicala naselja, manji gradovi. U tim naseljima i danas vidite utjecaj redovnika opatije na one koji žive u njihovoj blizini. To se primjećuje po arhitekturi, po urednosti mjesta i okoliša. Još i danas ima velik broj takvih opatija u Europi koje su stare i po više stoljeća.

Sveti Antun pustinjak nije imao svoju opatiju niti je bio opat u pravom smislu te riječi. On je živio kao pustinjak, odrekavši se bogatstva koje je naslijedio od roditelja. Oko njega su se okupljali također „pustinjaci“ koji su se povlačili u samoću. Međutim, kako su se oko njega okupljali drugi redovnici, to je bila neka vrsta zajednice, koja je njega smatrala „svojim opatom“.

Iako je živio vrlo davno u Egiptu, ovaj svetac je ostao nezaboravljen i vrlo poštovan i u Istočnoj i u Zapadnoj Crkvi. To se može zahvaliti činjenici da su o njemu pisali vrlo ugledni kršćanski oci poput svetog Jeronima i Augustina, a sveti Atanazije je napisao i njegov životopis.

Sveti Antun je potjecao iz vrlo ugledne obitelji. Po smrti roditelja osjetio je duboki poziv da razdijeli svoje bogatstvo. Povod su bile evanđeoske riječi: «Ako želiš biti savršen, hajde, prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dođi, slijedi me i imat ćeš blago na nebu!». Antun dakle, zbrinuvši mlađu sestru, tako postupi i posveti se asketskom životu. Dvadeset godina živio je sam u pećini u Libijskoj pustinji, obrađujući komad zemlje, moleći i posteći, te produbljujući Evanđelje.

Bio je vrlo poštovan. Čak ga se nisu usudili dirnuti ni neprijatelji kršćanstva kada se on, u jeku progona kršćana, vratio u Aleksandriju i propovijedao Riječ Božju.

Godine 311. se opet vratio u pustinju, ali ovaj put kao učitelj mladima, koji su ga počeli nasljedovati. Doživjevši duboku starost i ne sluteći, postao je predvodnikom redovništva. Smatraju ga zaštitnikom domaćih životinja.

Naši stari Hasićani su izabrali Antune kao svoje zaštitnike: Gornji Hasić svetog Antuna Padovanskog, zvanog ljetošnji, a Donji Hasić svetog Antuna Pustinjaka, zvanog «zimušnji» ili zimski. Znali su se Gornjani šaliti s Donjanima, da je lakše «tračiti blagoslov» kad je na tavanu puno mesa, u kacama kupusa, u trapovima krompira i ostalog povrća.

Vjerojatno je netko, od naših sumještana, s liste popisanih slavljenika za sv. Antu Padovanskoga slavio i slavi svoj imendan na blagdan sb. Antuna opata, ali to sigurnošću ne znamo.

Svejedno, dobrih želja nikada previše, pa ako netko slavi imendan na sv. Antuna opata neka mu je blagoslovljeno!

A svima, koji budi prisutni u našem Donjem Hasiću i tamo slavili sv. Antu pustinjaka i opata, želim da ih provedu u duhovnoj radosti i tjelesnom zdravlju.

Vaša Ruža Marka Peranova

Moje sjećanje za ovaj blagdan vežem uz moje susjede Eviće, a posebno jednu dragu obitelj čiji sam gost bila taj dan.

Onima koji taj dan slave i svoj imendan, posebne čestitke.