Sveti Anto Zimski

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Blagoslov u Blažanovića kraju

„Kliže li se kliže“- viču naši sokačani.

Ali valja ići. Kome ćeš ići na blagoslov ako ne najbižima, rodbini, susjedima, prijateljima, komšijama u Donjem Hasiću. Meni je tog zimskog sv. Ante u sjećanju ostao Blažanovića kraj.

A blagoslov je spomendan sveca kojega je pojedino selo izabralo za svojega zaštitnika i kojega slavi u duhovnom i materijalnom pogledu, moleći se na sv. misi, družeći se u kućama mještana, dan kada se drage osobe iz rodbine bliže i dalje posjećuju, kada je dobro došao u kuću svaki „putnik namjernik“.

„ Ne moremo svi sve obići“- djed će.

„ Ja ću kod Ante Evića zvao me je i lani a nisam išo, ove godine moram. Ti si snao, govorila da ćeš kod naše Stane, Ti Ružo (obraća se baki) idi kod komšinice Lunjine Ević. Marko će kod tetke Cice (rođene Sarić), Manda kod svoje druge Janje Meščić“.

Djed je dakle sve rasporedio. Ja sam dvoumila hoće li me povesti on ili majka.

Majka je rekla da ću ja s njome kod „sek' Stane , jer tamo ima djece: Kata, Zlatko, Mato...

Ona je jako poštivala tetku Stanu. Mislim iz dva razloga. Prvi, što iz ona bila iz kuće Vučkovića, a majka našega djeda, Manda je porijeklom odatle. Drugo, što je tetka Stana bila vrlo vrijedna žena i poznata po izradi jakni za ženski svijet. Šila ih od „fliša“, fudrala, stavljala postavu. Imala je stroj za šivanje i šila i druge odjevne predmete, ali je bila poznata po šivanju jakni. Njih je morala najviše na ruke dorađivati jer je materijal bio poseban.

Kad god sam s majkom prolazila kraj kuće tetke Stane uvijek je zvala majku da se navrati. Zapamtila sam njene izbodene ruke, ali i široki osmjeh kada smo je posjetili. Uvijek na zapregu imala kutak s nabodenim iglicima. Majka ju je cijenila jer je i ona voljela ručni rad.

Još je jedna žena tu u blizini uvijek bila ljubazna i pozivala majku da se odmori kod nje idući u Šamac. Živjela je, gledajući iz naše tadašnje perspektive, u velikoj žutoj kući na početku Škarića i zvala se Ruža. Često je kopala na njivi iza kuće uz cesticu koja je vodila od Blažanovićeve ćuprije do Škarića.

Krenuli smo k svetoj misi pred kapelicu sv. Ante u središtu Donjega Hasića. Cijeli sokak je bio pun naših krajčana. Šinkovi su išli na blagoslov k Luketi i Luci Ević, odatle im je snaha Manda, Andrići u Meščiće odakle je strina Janja Čulkanov'ca te k Matuzovićima gdje je bila udata Manda, sestra bab' Anke Sarić- Andrić, sestre Božićke udate Andrić k svojoj rođakinji Janji u Blažanoviće, djed Blaž s obitelji k sestri Kati Dragičević, djed Niko i bab' Marica kćerki Anđi u Dragičevića kraj, djed Pero i njegovi u Jelas, strina Jela Marčićevica k braći Blažanovićima....

Klizavo, klizavo, ali išlo se. Čizme su izdržale, netko je imao starinske drvenjake na nogama, a neki su pokraj nas, s Urije, prošli u saonama s konjima.

Grupa je bivala sve veća. Piljenica Ević nam se pridružila. Rekla je da žuri jer će doći i njezin sin Mrkica, fra Marko Prgomet, nama uvijek drag svećenik .

Jednom smo bili kod Ambrožića odakle je rodom Manda, supruga Mrkičinog polubrata Ive. Žene su kopale i pjevale. Strina Ivanka Ambroženica im rekla:“Pazite što pjevate jer će doći Mrkica, da ne bi, ne daj Bože, brezobrazale“.

Majka i djed su se pozdravljali s pridolazećima, ja sam snjima polako koračala po smznutom snijegu i razmišljala kako je dobro da idemo k sv. Anti u Donji a ne Gornji Hasić. Tada mi se gornjohasićka kapelica činila jako daleko.

Pred kapelicom je bilo već podosta svijeta. I još su iz svih sokaka pristizali. Fra Franjo je upravo silazio sa saona na kojima ga je dovezao Pavo Ević. Tada su se domaćini redali za vožnju svećenika ili sami javljali oni koji su imali konje i konjsku zapregu. Gledala sam okolo ljude zamotane u gunjeve, žene u rudičankama, djecu različitih šalova i rukavica. Jedna dječak je imao i zaštitu na ušima što sam prvi puta vidjela. Moju pozornost je ipak najviše privukla jedna djevojka. Ona se upravo „nakitila“ na ovaj dan. Nije baš tako čest običaj kititi se zimi, više su se cure kitile za blagoslove sela u toplije vrijeme, odnosno na patron župe Materinstva Blažene Djevice Marije u listopadu.

Djevojka je došla u pratnji dviju žena, mlađe sestre ili nevjeste i starije, majke ili tete, možda i bake.

Na nogama je imala nove „antilopke“ (tako su se zvale kafene cipele dogležanjke) i guličane čarape (vunene čarape pletene posebnim načinom s istaknutim raznobojnim lopticama). Tamnoplava suknja granirka je bila „flišena“ (pliš – kadifa, baršunasta tkanina, samt), kao i jakna koja se „prisjevala“ na zubatom siječanjskom suncu. Nova crvenkasta počikićana topla krpa(marama) s ukrasnom čipkicom bila je podvezana pod bradu, a za uho je djevojka zataknula zimzelen i ruzmarin. Po tome smo znali da se nakitila, tj. objavila svečano da je punoljetna i spremna za udaju.

Zapreg ( prednji dio ženske odjeće, od pojasa na dolje bio je iste boje i materijala kao marama) također ukrašen čipkicama. Isticao se džep iz kojega je izvadila „patrice“ (od lat. Pater noster – Oče naš...) kako se u nas zvala krunica, „preko Bosne“ su govorili „očenaši“, u nekim drugim krajevima ta niska zrna za molitvu otajstava iz Isusova života prema latinskom rusario se zove ružarij. I danas u Slavonskome Šamcu čovjek koji se bavi pravljenjem krunica ima ispred kuće ploču na kojoj piše „patričar“.

Lice „nakićene“ djevojke je bilo crveno što od zime, što od crvenoga krep papira (time su se cure, naime, malo „namaljale“ tj. zarumenile lice), što od puste mladosti. Iz nje je ižarivala neka dragost i smjernost. Kada se „kupila lemojzina“ vidjela sam da je opet iz džepića zaprega izvadila i dala prakaraturu, djedu Iliji Stanić oveću novčanicu. Djed Ilija je inače pjevao i poslanice na sv. misama.

Nisam nikada saznala ime te djevojke, ali često mi je pred očima kada opisujem našu narodnu nošnju.

Fra Frano nije dugo propovijedao. Znao je da nije ugodno stajati na cičoj zimi sat vremena. Zapamtila sam da je govorio o sv. Antunu opatu kao zaštitniku životinja. To sam shvatila jutros kada je djed rekao da naša Rumenka i pas i kokoši moraju dobiti malo više hrane jer je danas sv. Antun. To je djed govorio i činio i za Božić.

Sv. Misa je završila pjesmom, djevojke Popićke su iznosile iz kapelice svoje zimzelene (asparaguse) kojima su nakitile kapelicu, pokrivače, jastučiće ..., ostalo je stavljeno na saone za župni ured.

Krenula sam s majkom k tetki Stani u Blažanovića sokak. Išli su i drugi ljudi k svojima. Šalili su se. Jedan je rekao da cijelo selo miriši na sarmu i „prokole“ od kiseloga kupusa, pa kada bi sve domaćice donijele sarmu na jedno mjesto da bi se od njih napravio most na Žendragu.

Zaustavila nas je Janja Lucojkina i zvala k sebi. Majka se zahvalila i rekla da je obećala „sek' Stani“ doći na blagoslov. Korak dva dalje također ju je zaustavila strina Ana Blažanović, mamina prijateljica po dubičkoj vezi. Isti poziv, isti odgovor. Ne bi majka pogazila riječ, a i darovi su bili specijalno pripremljeni za određene ukućane.

Jednostruki prozori nisu bili zaleđeni jer se taj dana više kuhalo u donjohasićkim kućama. Prizor zaleđenih prozora u meni je uvijek izazivao veliku nelagodu. Znalo se da se vatra loži samo u kuhinji tzv. „kući“, a u sobama ne. Zato su mnogi i spavali za zimskih dana samo u kuhinjama.

Te „šare“, kako smo ih zvali, budile su u nama maštu. Vidjeli smo svašta na tim zaleđenim prozorima bajkovito, vilinsko, svakako nešto nesvakidašnje. Naša Ivka je uvijek vidjela anđele, duhove, Majku Božju. Ponekad mi je to bilo čudno, ponekad sam mislila kako mi drugi to ne vidimo, a , bome, ponekad se i bojala njezinih ne uvijek lijepih „viđenih“ figura.

Naši dječaci su nekad i zločesto pitali Ivku gdje su njeni likovi nestali kada je počelo proljeće.

Kod tetke Stane nas je dočekala toplina vatre ali njene obitelji, tetka Šime i njene djece.

Mama je tetki Stani donijela „milost“ ili kako je ona govorila „milošću“ krasno izvezenu pocalicu, djeci šarene novopletene rukavice, a tetku Šimi čarape. Sve majčin ručni rad!

Tetka Stana je govorila da je to previše, a majka je rekla da joj je još dužna za šivenu jaknu.

U sobi s ukrasnim čunčanim peškirima s motivima konja, ptica, cvijeća i lijepo spremljenim stolom , s vezenim stolnjakom od store, osjećala sam tako ugodno. U kući je od cvijeća bio samo zimzelen, ali svi ti lijepi, živopisni ručni radovi su nadomještali krasotu cvijeća. Mama je pomagala tetki Stani dok su još neki gosti pridolazili. Bila je tu strina Ana Riljenica i još neke Vučkovićke.

Uobičajeno meze, pa topla kokošja juha, sarme, pečenje, kisela pita i oblatne resile su bogatu blagdansku trpezu. Stariji su pričali o vremenu, drvima, ponekim meni nepoznatim ljudima. Mi djeca smo brzo pojeli. Zajednička igra je bila ponekad preča od jela.

Mama se morala spremati kući ranije od drugih jer je baka čuvala mlađe sestre i brata, a ona je trebala otići k bab' Lujini na blagoslov. Tetka Stana i tetak Šimo su je zaustavljali, ali ipak, valjalo je poći. S cegorom i uzvratnim darom opet smo se vraćale istim putom. Na putu nas je zaustavila strina Manda „carevica“ (zanimljivo je da je po nadimsku supruga „caru“ nisu nazvali „carica“ već „carevica“). Bila je poznata i zanimljiva po svojem „domlječkom“ (domaljevačkom) naglasku. Ja sam s njezinom Ružom išla u školu. I ona nas je zvala k sebi, ali ipak smo pošle kući .

Doma samo izmjena darova iz cegera i baka je mogla poći . Naravno i moje sestrice su uživale blagodati sa tetke Stane sofre.

Baka me pitala hoću li ići i s njom. Nisam mogla, bila sam ipak umorna, ali i zahvalna baki što mi je ponudila da toga dana, na sv. Antu, još nešto lijepo doživim.

Bila sam sretna zbog novog prijetaljstva, zbog osjećaja da sam već „velika“, zbog viđenoga i doživljenoga. A i zbog toga što je i moja majka mogla malo izaći iz kolotečine svakodnevnice.

Ostali ukućani s proslave sv. Ante su stigli kući kada sam ja već snila svoje djetinje snove uz toplu bijelu peć u kutu djedove kuće.

Svim dragim susjedima u Donjem Hasiću da osjete radost „blagoslova“ želi Ruža Marka Peranova

  • Zimski Uskrs Zimski Uskrs
  • Korizmeno vrijeme i Biblija Korizmeno vrijeme i Biblija
  • Sveti Anto pustinjak u Donjem Hasiću 2014. Sveti Anto pustinjak u Donjem Hasiću 2014.
  • Sveti Anto 2014. Sveti Anto 2014.