Svaki dan putujemo u Emaus

„O bezumni i srca tvrda da vjerujete

što su proroci naviještali! Luka, 24

Piše: Petar Šušnjara

Svaki put kad slušamo izvješće o putu u Emaus iz Lukinog evanđelja na treću uskrsnu nedjelju, čudimo se dvojici učenika kojima se, dok su putovali prema Emausu, kao nekako slučajno priključio Isus, kako ga nisu prepoznali. Kao što mi razgovaramo o jučerašnjim događajima tako su i oni razgovarali o onome što se dogodilo u Jeruzalemu dan, dva prije. Možda je taj razgovor bio još intenzivniji od naših razgovora. Mi smo preinformirani pa bismo se teško odlučili o primjerice deset događaja koji bi trebali obuzimati našu maštu, o kojima bismo htjeli informirati suputnika. Kad bi možda i mislili da je s nama tako važna osoba kao slučajni suputnik dvojice koji su na putu prema Emausu, sigurno ne bi ostao neinformiran o našim političkim problemima, o našoj gospodarskoj situaciji, o sportskim rezultatima, o nepravdama, o problemu nezaposlenosti, ali vrlo teško bismo govorili o vjerskim pitanjima i problemima, makar upravo izišli iz crkve. Spominjali smo se Kristove smrti i uskrsnuća, ali od trenutka kad su iza nas ostala vrata crkve, sve što je tamo bilo spremili smo u duboko skrivene ladice u našoj memoriji. Zapravo i dok smo bili u crkvi i prisustvovali obnovi otajstava smrti i uskrsnuća, nismo previše bili uživljeni u to. Po glavi nam se vrzmalo svašta. Potrebno i nepotrebno, važno i nevažno.

Zamislimo se malo upravo nad tim detaljem našeg vjerničkog života. Da se Isus prošeta od klupe do klupe po našim crkvama i u trenutcima dok svećenik izgovara riječi pretvorbe: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“što bi pročitao u našim mislima? Čim smo bili zaokupirani? Njegovom žrtvom na križu ili...? Ili kadslušamo riječi: „Uzmite i pijte od ovoga svi, ovo je kalež krvi moje, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas“...Možda smo u tom trenutku bili u mislima malo bliže Kristu i htjeli mu šapnuti poput apostola da ne čini tu „ludost“. Prepušta (se) da ga ubiju na križu i proliju mu krv! Zašto? Zašto nije zavladao svijetom i nama svojim sljedbenicima osigurao normalan živo? Bez patnje, bez boli, bez sramote križa...

Možda bi nam šapnuo ono što je dvojici na putu rekao: „O bezumni i srca spora da vjerujete što su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Vjerojatno bi nas upoznao s onim što su proroci navijestili. Mi smo novi kršćani koji ne čitaju ili čitaju vrlo malo pa nam Sveto Pismo ne spada u literaturu koja nam je omiljena. Ali, nema sumnje, mi smo pravi kršćani! Kršteni smo, pričestili se čak i krizmali. Što bi prema katehetskim tumačenjima značilo da smo postali zreli kršćani.

Kako je sada vrijeme krizme po čitavoj Lijepoj našoj, zamislimo kako bi bio zanimljiv susret Isusa s krizmanicima. Bi li oni čuli od Isusa iste riječi kao dvojica na putu u Emaus? Oni su se ipak pripremali za sakramenat potvrde svog kršćanstva, svoje kršćanske zrelosti. Teško je vjerovati da bi prepoznali Isusa odmah pri prvom susretu. Za ovu dvojicu, Luka piše da su bili učenici Isusovi, ali sigurno nisu očekivali takvo čudo da će im se On pridružiti na putu u Emaus. I kako će se priključiti njima kada je mrtav. On je trebao doći kao moćni, silni, onaj koji će vratiti slavu Izraelu. On je zapravo bio veliko razočaranje, A što žene pričaju? Grob je prazan! Nije lako to povjerovati. Čak i svjedočanstva „nekih od naših“, iako su to bili Ivan i Petar, nisu bila dostatna. Sigurno bi i krizmanici čuli upozorenje koje su čuli i dvojica na putu u Emaus. „Ej, da li ste u pripremi za krizmu pročitali Bibliju? U njoj su temelji vjere. U njoj je sve napisano što su proroci govorili o meni; napisano je što sam govorio, znate moje zapovijedi ljubavi, blaženstva iz Govora na gori, čudesa koja sam činio ozdravljajući bolesne, propovijedajući radosnu vijest siromasima koje društvo prezire. Sjetite se svega što je napisano o meni. Razapet, umro i uskrsnuo. Rekao sam vam da sam ja s vama do kraja vremena. Rekao sam na Posljednjoj večeri: Ovo činite meni na spomen. I sve što sam ja radio, nastavite vi. A o meni je zapisao jedan od evanđelista: „Prošao je svijetom čineći dobro“! Hoćete li vi to nastaviti?

Kada bi „zalutao“ u naše crkve i slušao naše mise bi li rekao da odnavljamo ono što je on tražio. Da smo došli u odjeći koja dolikuje slavlju njegove prisurnosti među nama? Ili bi možda počeo „pisati po pijesku“ imena onih koje nepravedno optužujemo klevetom, lažnim svjedočenjem... (Vjerojatno bi se dobar dio crkve ispraznio). Ili naše grijehe od psovki, mržnje, preljuba.... I opet bi se mnogi uputili prema vratima! Rekao bi kao i onoj dvojici: „ O bezumni i tvrda srca...“ Želim da mise budu slavlja ljubavi, radosti, veselja. Promijenite se. Zaboravite na Kalvariju i mislite na pobjedu uskrsnuća. Kalvarija je bila put k uskrsnoj pobjedi.

Kada bi na putu u Emaus bila dvojica kršćana, jedan katolik drugi pravoslavac, vjerojatno bi razmislio pristupiti k njima ili ne. Raskomadali bi ga vukući ga svaki na svoju stranu optužujući jedan drugoga da nije pravi njegov sljedbenik. Njegov govor bi bio još oštriji. Bi li ga prepoznali u lomljenju kruha jedinstva i Njegove ljubavi poput dvojice učenika? I jedni i drugi su kršteni u Njegovo ime. Za jednog i drugog je umro na Kalvariji i za jednog i drugog izvojevao pobjedu nad smrću svojim uskrsnućem. Poruka, koju bi im poslao, bila bi: „Ljubite se kao što sam ja vas ljubio...“

Kad bi se danas pojavio prateći Crkvu na putu u vječni Emaus, bez sumnje bi joj ponovio riječi koje je rekao Kleofi i drugom učeniku koji je išao u Emaus. „O bezumni i srca tvrda“. Vjerujete što su vam dva moja proroka poručila: „Prilagodite se novom vremenu“ (sveti Ivan XXIII, zvan dobri) i „Osvojite svijet ljubavlju“ poput svetog Ivana Pavla II, koje sam vam poslao kao dar Duha Svetoga.

Njih dvojica su prepoznali „suputnika“ na svom putu u vječni Emaus, a Wojtyla to lijepo opjevao:

„O Bože, zar si pozvao mene,

Tvoje usne, moje rekoše ime,

Svoju barku sada ostavljam žalu,

Odsad idem kamo šalješ me Ti“!