Spomen svih pokojnih vjernika - Dušni dan

Najprije se pitam: što je groblje? Grad mrtvih ili grad živih? Potpuno je jasno svakome, pa i slučajnom prolazniku, da ovo nije grad mrtvih nego živih, koji su živi kao nikada prije, možda čak i bliži i življi, ako se to tako može reći, nego što su bili za svog zemaljskog života.

Propovijed fra Jose Oršolića na Dušni dan 2012. u Gornjem Hasiću

Dok gledam, u ovom tmurnom i maglovitom danu, Vas okupljene vjernike na grobovima svojih pokojnika, neminovno se nameću mnoga pitanja koja traže svoj odgovor.

Najprije se pitam: što je groblje? Grad mrtvih ili grad živih?

A jednako s tim: kakva nam je sadašnjost i kako će izgledati budućnost?

Na grobljima svakako počivaju posmrtni ostatci naših pokojnika, dragih, najdražih, poznatih i manje poznatih, pa i onih koje smo davno zaboravili, ali i onih kojih se nitko ne sjeća.

I kada vas promatram s koliko poštovanja održavate grobove svojih pokojnika, kako se pobožno molite i ponašate, poželim da je to tako i u svakodnevnom životu. I sam shvatim kako svaka riječ, uzdah, suza i molitva imaju svoj dvostruki smisao. Ovdje se molimo i zahvaljujemo svojim pokojnicima, molimo i zahvaljujemo za njih, ali se molimo i tražimo od Boga da i nama i Njima bude bolje.

Nama na ovom životnom putu a Njima u Kraljevstvu nebeskom.

I potpuno je jasno svakome, pa i slučajnom prolazniku, da ovo nije grad mrtvih nego živih, koji su živi kao nikada prije, možda čak i bliži i življi, ako se to tako može reći, nego što su bili za svog zemaljskog života. Naime, nestala je svaka ljudska zapreka, uvreda, teška riječ. Sve je odjednom postalo dobro i lijepo. Sa svima smo u najboljim odnosima i potpuno razumijemo svaku njihovu riječ i osjećamo zahvalnost prema njima, pa čak tražimo i oproštenje praćeno suzama i kajanjem: zašto neke stvari nisu bile i drugačije i bolje. I to je to. Ovo je grad živih. U njemu i sami oživimo, primimo novu snagu, nadahnuće, ohrabrenje. Tu su naši dragi roditelji, prijatelji, braća, sestre. Odjednom smo se svi sabrali. Razmišljamo o sadašnjosti. Nije baš sjajna da ne bi mogla biti drugačija i bolja, ali nije ni strašna da se ne bi mogla popraviti. Kajemo se zbog svojih slabosti, propusta i neispunjenih očekivanja i obećanja koja smo sami izrekli.

Zato ponovno stvaramo odluke. Bit ćemo bolji, odgovorniji, svjesniji svojih dužnosti, svojih mogućnosti i spremnije ponijeti križ što se zove život. Evo oni su tu pred nama, na spomenicima su imena, slike, poruke. Oni od nas ništa ne traže, ne prijete, nisu ljuti na nas. Ali mi sami znamo da smo njihovi dužnici jer imamo još vremena, a i dužnost nam je za njih moliti, nastaviti njihov put, svjedočiti vjeru koju su nam predali i povjerenje koje su nam za života izmolili. Pa oni su nas rodili, oni su nas čuvali, branili, odgajali, uputili u život.

Na groblju svojih dragi pokojnika, u ovom najurednijem gradu živih, stvaram čvrstu odluku: «Bit ću bolji nego što sam do sada to bio, više ću misliti na potrebe drugih, bližnjih, pa i onih koje ne poznajem. Pomagat ću svakome do koga me život dovede. Bit ću zahvalniji za život i vjerom koju ste mi predali ispuniti od Boga primljeni život koji mi je također darovan.

Hvala Ti Bože za ovaj grad živih gdje se tako jasno čuju riječi naših pređa i gdje tako jasno čujem i vidim Tvoju prisutnost i Tvoju blizinu!»

Primi ih Bože k'o sinove svoje u svoj sveti mir
Usliši vapaj djece svoje, jer ovo je: Molitva za njih!