Slavljenje euharistije, naša priprava za Uskrs

Piše: P. Šušnjara

Karnevalske zabave su prošle. U njima više lakrdije, nego domišljenih i nadahnutih humora i satire. Bili su to, dobrim dijelom, loše organizirani seoski derneci puni trivijalnosti i manjka duhovitosti. Netko će reći da je ovaj sud prestrog no, kad bi se napravila dublja intelektualna analiza, morali bismo se zapitati gdje nam je humor koji je nekoć bio prisutan u perima naših pisaca. Treba se samo sjetiti gospara Marina Držića i još dvojice njegovih sugrađana A. Sasina i Stijepa Đurđevića, Tituša Brezovačkog i njegovog „Grabancijaša“, Begovićevog „Ere“, pa i „Malog mista“ Miljenka Smoje ili „Prosjaka i sinova“ I. Raosa. Ovo je samo par imena koja govore da su na ovim prostorima, kroz sva vremena, bili mnogi koji su određene trenutke mogli i znali izreći u humoru i satiri.

Srećom, vrijeme koje svojim govorom djeluje siromašno, je za nama. Pred nama je prošlom srijedom počelo vrijeme, koje je vrijeme duha. Nakon božićnih blagdana do Pepelnice, bili su dani kada smo se veselili, kritizirali i izrugivali druge, sada su počeli dani kada se usmjerujemo prema sebi i prema Bogu, a i bližnji nam ne smije biti predmet omalovažavanja nego ljubavi i poštovanja. Od bakanalija i profanog prelazimo u sferu pokore i duhovnog. S dominacije vanjskih čimbenika prelazimo u sferu unutarnjeg. Umjesto smijeha na tuđi račun, okrećemo se sebi i tražimo neko novo rješenje za svoj duhovni život. Počela je korizma, četrdesetodnevna priprava za najveći blagdan naše vjere – Uskrs. Isusovo uskrsnuće je središnja istina naše vjere. Sveti Pavao piše u poslanici Korinćanima: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“ (I Kor. 15, 12-14)

Čista srijeda nas poziva činom pepeljenja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju“. Riječ „Evanđelje“, ovdje podrazumjeva Sveto Pismo. Evanđelje je „evangelion“ (grčki) dobra vijest, radosna vijest spasenja. Za ovu godinu uzet ćemo jednu poruku iz spomenute poslanice Korinćanima i pokušati po njoj i njenoj poruci mijenjati svoj život. Poruka glasi: „Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe“ (I Kor. 11,23-26). Opis Svetog Pavla odnosi se na Posljednju večeru. Isusov testament i naredbu! Prvo, slavljenje i ustanovljenje euharistije. Velika tajna naše vjere! Apostoli su vjerovali da slave pashalnu večeru, spomen na izlazak Izraelaca iz ropstva egipatskog, a ovo je postala pasha novog saveza: „Ova čaša novi je savez u mojoj krvi....“ . Bog s čovjekom sklapa savez. I svaka misa je obnova tog saveza. Iz toga i po tomu misa postaje toliko bitna za život vjernika da ništa ne može biti toliko važno i vrijedno kao slavljenje svete mise.

Giovanni Papini, koji je napisao „Povijest Kristovu“ na upečatljiv način, govoreći o Polsjednjoj večeri kaže pod naslovom „Uzmite i jedite“: „Onih trinaest ljudi skupilo se, čini se, da izvrše staru obrednu gozbu na spomen oslobođenja njihova naroda iz egipatske nevolje.... No, tako se samo čini. To je, naprotiv, oprosna večera, na rastanku. Dvojica će od one trinaestorice – onaj koji ima Boga u sebi i onaj što ima sotonu – umrijeti strahovitom smrću prije nego što se noć spusti drugi put.

Ali ta je večera, koja je popudbina jednog završetka, i divan početak. Slavljenje židovske pashe pretvara se, usred onih trinaest Judejaca, u nešto kud i kamo uzvišenije i općenitije, u nešto nesravnjivo i neizrecivo: u veliku kršćansku tajnu.“ (G. Papini, Povijest Kristova str. 256.)

Zbog tog saveza, zbog te „neizrecive i nesravnjive tajne“, obnova tog čina, koji je Krist slavio sa svojim učenicima, a nama naredio da to slavimo njemu na spomen, taj obred nazivamo euharistijom – zahvaljivanjem. (grčka riječ “euharistein” znači zahvaljivati).

Prvi kršćani su se sastajali i zajednički „lomili kruh“. Tako su nazivali obnovu spomena na Isusovu Posljednju večeru. Čak po tom činu, kako piše sveti Luka u Djelima Apostolskim i učenici u Emausu prepoznaše Isusa. „Lomljenje kruha“, uz pjesmu, davalo je snagu prvoj zajednici. Bili su jedno srce i jedna duša. Hvalili su Boga i svjedočili svoju vjeru svojim životom sve do mučeništva za Krista.

Prema crkvenoj tradiciji, govori se da se, od vremena Konstantina, tražilo od vjernika da prisustvuju slavljenju nedjeljne i blagdanske mise. Zanimljivo je da se, u nekim jezicima, u crkvenim zapovijedima koristi izraz „prisustvuj“, dok u hrvatskom jeziku imamo izraz „slušaj pobožno“ što je puno više, iako ovaj imperativ „slušaj“ dovodi vjernika u pasivno stanje, a ne u sudjelovanje, što bi bilo ispravnije. Dakle, prva crkvena zapovijed nas poziva da slušamo pobožno svetu misu u nedjelju i zapovjedne blagdane. Ta zapovijed nije na nivou deset Božjih zapovijedi, ali, budući je nastala na crkvenoj tradiciji od ranih kršćanskih vremena, treba je poštivati i njoj se podložiti. Nažalost, prema ustaljenoj praksi poštivanja te zapovijedi, teško bi se moglo govoriti o velikom postotku vjernika u našim katoličkim krajevima koji drže do te zapovijedi. Čak bi se moglo reći manje sada, kad nemamo komunistički režim kojem je smetala vjerska praksa, pa su često stavljali aktivnosti, posebno za školsku djecu, u nedjeljna prijepodneva, prikazivali matineje u kinima, organizirali sportska takmičenja... Mislim da se može konstatirati da je tada bilo više vjernika u crkvama nego danas. Istina, ponekad je to bilo iz inata, posebno na mjestima gdje se znalo da plaćenici prate one koji su išli u crkvu.

Prijeđimo na bit poruke koju želimo uputiti čitateljima. U dokumentu „O službi prezbitera“, II vatkanski koncil piše: „Nijedna se kršćanska zajednica ne može izgrađivati ako nema svoj korijen i stožer u svetkovanju presvete Euharistije. Od nje dakle treba započeti svaki odgoj duha zajedništva. Ovo je svetkovanje iskreno i potpuno kad vodi kako do različitih djela ljubavi i do uzajamnog pomaganja tako i do misijske djelatnosti i različitih oblika kršćanskog svjedočenja.“

Sve, dakle, što se tiče duhovnog života, ima svoj korijen, svoj početak u svetoj misi. Sukladno tome, izdavač nedjeljnog i blagdanskog misala „Kršćanska sadašnjost“ u uvodnom napisu o svetoj misi potpuno opravdano naglašava i upućuje: „Nek vjernici tom otajstvu vjere ne prisustvuju kao tuđinci i nijemi gledaoci, nego neka ga kroz obrede i molitve dobro razumiju, te svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetom činu.“ Kako bi svjesno, pobožno i djelatno sudjelovali u svetom činuprisjetimo se bitnih stvari svete mise.

Taj sveti čin ima dva glavna dijela. Službu Riječi i Euharistijsku službu. Osim ta dva glavna dijela postoji kratak uvodni i, isto tako, završni dio.

„Da bi se postiglo što djelatnije sudjelovanje, neka se vodi briga o usklicima puka, odgovorima, psalmima, pripjevima, pjesmama kao i činima, kretnjama i držanju tijela. U pravo vrijeme neka se održava i sveta šutnja.“ (Blagdanski misal)

Dva glavna dijela su bitna i bez njih nema euharistijskog slavlja. Ipak, treba, za tako važan čin, za tako veliko otajstvo, za obnovu Kristove smrti i uskrsnuća izvršiti pripremu. Zato nas svećenik pozdravlja riječima koje uvijek ne padaju na „plodno tlo“, odnosno ne shvaćamo taj čas njihovu snagu i težinu: „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“ Kako je puno sadržaja u tim riječima! „Milost Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga“ A kako ih često prečujemo i samo automatizmom odgovorimo: „I s duhom tvojim“.

Uvodni dio

Slijedi kratak uvod i poziv da se pokajemo, kako bismo mogli dostojno slaviti „sveta otajstva“. Trenutak šutnje nas upućuje na susret sa sobom i s Bogom. I „Ispovijedam se“ koji slijedi treba izreći iskreno pred Bogom, pred zajednicom i pred sobom. Slijedi oproštenje koje izgovara svećenik, nakon čega se usuđujemo moliti, vapiti: „Gospodine, Kriste, Gospodine, smiluj se“. Vjerujući da nam je Bog udijelio oproštenje usuđujemo se kliknuti: „Slava Bogu na visini“. Ovdje bi trebalo slušati „Gloriju“ L. V. Beethovena iz „Mise solemnis“ i čuti kako taj genij doživljava ovu himnu.

Punu ritma, snage, dinamike, ljepote... To bismo mogli shvatiti kao poruku kako treba ova himna zvučati u zajednici okupljenoj oko Onoga koji nas je ljubio do kraja. Zbornom molitvom, koja slijedi, svećenik zaključuje uvodni dio.

Služba riječi

U službi riječi su dva čitanja iz Svetog pisma. Prvo čitanje je redovito iz Starog zavjeta, po kojem slijedi psalam te drugo čitanje, koje je iz jedne od apostolskih poslanica ili Djela apostolskih. I prvo i drugo čitanje čitatelj završava riječima: „Riječ Gospodnja“, a vjernici odgovaraju „Bogu hvala!“. Nakon drugog čitanja, a prije Evanđelja, slijedi poklik: „Aleluja“ uzet iz hebrejskog jezika, a znači „hvalite Jahvu“. Ovdje je posebno sadržajno važan, jer nas poziva da se pripremimo za slušanje Evanđelja, Božje riječi. Jer smo dobili tu milost da možemo slušati njegovu riječ, kličemo aleluja, hvalite Jahvu! A kad svećenik ili đakon poslije pročitanog evađelja kaže: „Riječ Gospodnja“, svi vjernici odgovaraju: „Slava tebi Kriste“.

Kako su, u godini 52-53 nedjelje, svi tekstovi Svetog pisma se ne bi mogli pročitati u jednoj godini. A Crkva želi da se vjernici upoznaju sa svim tekstovima Pisma. Zbog toga su čitanja podijeljena u tri godine (A, B, C), a najlakše ćemo znati koja je godina jer se u godini „A“ čita evanđelje po Mateju, „B“ po Marku i „C“ po Luki. Evanđelje po Ivanu čita se uglavnom u korizmi, uskrsnim nedjeljama, određenim blagdanima i posebnim prigodama.

Nakon Evanđelja slijedi homilija ili propovijed.U nedjelje i zapovjedne blagdane treba držati homiliju i ona se ne smije izostaviti osim iz teškoga razloga, na svim misama koje se slave uz sudjelovanje naroda“. Tako je zapisano u liturgijskim knjigama nakon II. Vatikanskog koncila. Zanimljivo je, da se prije tog koncila nije redovito propovijedalo u crkvama. Samo u određenim prigodama. Nakon koncila homilija je sastavni dio Službe riječi i daje poveznicu svetopisamskih tekstova koje smo čuli u sva tri čitanja. Preporuka je da to bude jednostavan govor, shvatljiv slušateljima. U posebnim prilikama slavitelj može govoriti o nekim temama, za koje misli da ih treba protumačiti i priopćiti zajednici.

Vjerovanje je čin kojim zajednica ispovijeda svoju vjeru, prihvaćajući sve što je pročitano i rečeno u Službi riječi, kao nauk Onoga koji nam je poslao Sina svoga da bude za nas raspet na križu. Prigodom izgovaranja poruke utjelovljenja: „I utjelovio se po Duhu Svetom, od Marije Djevice i postao čovjekom“ naklonimo se glavom, a na Blagovijest i Božić kleknemo na koljena, zadržimo se trenutak u tišini, razmišljajući o nedokučivoj tajni naše vjere.

Službu riječi završavamo „Molitvom vjernika“ u kojoj prikladnim zazivom upućujemo i svoje molitve zajedno s ostalim članovima zajednice za nakane koje netko ispred zajednice i u ime zajednice glasno izgovara. Naravno, tu uključujemo i svoje molitve.

Euharistijska služba

Prikazanje

„Ovo činite meni na spomen“. Tim riječima je misa ustanovljenja.To je bitna karakteristika ovog dijela mise. Najbitnijeg, najsadržanijeg, najtajanstvenijeg, najbožanskijeg. „Kud i kamo uzvišenije od bilo kojeg slavlja... nešto neizrecivo i nesravnjivo“, kako kaže Papini.

Kruh - plod zemlje i rada ruku čovječijih postat će nam kruhom života

Prinosi se na oltar kruh i vino, poput, nekoć u Izraelu, žrtvenog jaganjca. Mogu se prinijeti i drugi darovi koje se donose za pomoć potrebnima, siromašnima, članovima zajednice koji svojim radom ne mogu sebi osigurati potrebno za život. Mogu se skupljati dobra i za potrebe misija. Sva ta dobra imaju posebnu vrijednost ukoliko je i naša ljubav u tim darovima. Vrijednost i bogatstvo prikazanja je naš unutarnji osjećaj kojim pratimo prikazanje kruha i vina i ostalih darova kao što Krist prinosi sebe za žrtvu na Kalvariji.

Vino – plod trsa i rada ruku čovječjih postat će nam piće duhovno

Svijestan težine i pun straha kao čovjek, znoji se u Getsemanskom vrtu, ali ne odustaje od žrtve jer ljubi!

Bi položen u grob

Svećenik moli molitve nad prikaznim darovima kruha i vina, zahvaljujući Bogu, koji nam ih je dao po radu naših ruku, moleći da postanu tijelo i krv Kristova. Slijedi darovna molitva, to jest nad darovima koji se prinose, koja završava ustaljenom formom: „Po Kristu Gospodinu našemu“, na što narod odgovori „Amen“ (izraz potvrđivanja!)

Pretvorba

Poslije darovne molitve počinje Euharistijska molitva. Svećenik poklicima poziva vjernike na davanje hvale Bogu u kojem završni poziv glasi: „Hvalu dajmo, Gospodinu Bogu našemu“, što puk potvrdi riječima: „Dostojno je i pravedno“ iza čega svećenik nastavlja himnu hvale ponavljajući riječi koje je puk rekao: „Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno zahvaljivati tebi, sveti Oče svemogući vječni Bože...“, da bi završio pozivom na pjevanje: „Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot... Hosana u visini.... Blagoslovljen koji dolazi... Hozana u visini“.

U nastavku slijedi posvećenje i pretvorba. Dio, koji u potpunoj sabranosti treba pratiti i uključiti se svojom vjerom, svojim osjećajima, što je moguće što više usmjeren na svaku riječ koju svećenik moli u ime svih nas. A moli da Bog blagoslovi ove darove koji su na oltaru, moli za zajednicu, za Crkvu, za papu, za cijeli svijet.

Slijedi svečani čas. Trenutak kada, ako nismo bolesni, kleknimo, jer Bog dolazi među nas.

Ponavlja se slika Isusove večere prije njegove smrti. Svećenik uzima kruh i izgovara riječi posvećenja u ime Isusovo: „Uzmite i jedite od ovoga svi: Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati.“

Zatim uzima kalež s vinom govoreći: „Uzmite i pijte iz njega svi: Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijega. Ovo činite meni na spomen.“

Svećenik: „Tajna vjere!“

Puk odgovara: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“. Poslije ovog usklika cijele zajednice, svi ustanu.

Sv. Toma Akvinski to opjeva ovako u Tijelovskoj posljednici „Hvali Sion Spasitelja“:

Što sam stvori ono veče,

Krist to isto tvorit reče,

Dovijeka na spomen svoj.

Nauke nam svete glase,

Kruh u tijelo pretvara se,

Vino u krv Gospodnju.

Ne shvaćamo, ne gledamo,

Al' po jakoj vjeri znamo,

Što van reda biva tu.

U dva lika tu se taje,

Silne stvari kojima je

Tek vanjština razlikom.

A u jednoj drugoj pjesmi posvećenoj Euharistiji pjeva:

Divnoj dakle tajni ovoj

Klanjajmo se smjerno mi,

Stari zakon žrtvi novoj

Nek se sada ukloni.

Vjera duši čovjekovoj

Nek spoznanje dopuni“.

Poslije posvećenja slijede molitve koje moli svećenik ili svećenici koji s njim zajedno slave misu, tzv. koncelebranti, u kojima se ponovno podsjećamo smrti i uskrsnuća. Moli se Gospodina da nas ujedini po Duhu Svetom, sa svetima. Molimo nakon toga za svijet i Crkvu, poglavare i okupljenu zajednicu. Sjećamo se tada i svojih pokojnih nakon čega se zaključuje euharistijska molitva riječima:

„Po Kristu i s Kristom i u Kristu,

Tebi Bogu Ocu svemogućemu,

U jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vijekova“.

Narod odgovara: „Amen“

Pričest

Završivši euharistijsku molitvu počinjemo bližu pripremu za pričest. Primanje Krista pod prilikama kruha. Crkveni oci su nam za pripremu stavili molitvu koju nas je Isus naučio. „Oče naš....“ Savršena i teška molitva. Najbolja, najljepša i „najprava“! Život po njoj je vjersko savršenstvo i ujedno veliki i teški križ. „Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.... Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim...“. Kako to lako izgovaramo i pjevamo, a teško ostvarujemo! Osim toga, koncilski oci su dodali i aktivno pružanje znaka mira prije pričesti. A pjesnik, Ivan ban Mažuranić, je davno stavio u usta svećeniku, koji četu u epu „Smail aga“, sprema za pričest ove dojmljive riječi:

„Il vas tkogod uvrijedio brata;

Ili putnu zatvorio vrata;

Il do vjeru, a krenuo njome:

Ili gladnu uskratio hranu;

Il ranjenu ne zavio ranu;

Sve je grijeh, sve su djela prika;

Bez kajanja nema oprosnika.“

Kajite se, dok imade dana,

Dok je doba, djeco, kajite se...“ (Četa)

U pričesti sjedinjeni s Bogom, zahvalimo mu se u tišini za milost koju nam je dao: da smo živi, da vjerujemo, da smo zdravi, da imamo obitelj... Zahvalimo mu za svoje najbliže, rodbinu, prijatelje, domovinu, crkvenu zajednicu, za one za koje nitko ne moli....

O hostijo, spasonosna, što otvaraš nam širom raj, sred hrvanja sudbonosna ti jači nas i očuvaj

Ako se pjeva, opet je pjesma pjesnika i teologa euharistije svetog Tome Akvinskog najljepša. Posebno kad razmišljamo što pjevamo.

Raspet bi

„Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,

Što pod prilikama tim se sakrivaš.

Srce ti se moje cijelo predaje

Jer dok promatra te svijest mu prestaje.

Samo Bog na križu bješe oku skrit,

Ovdje je i čovjek tajnom obavit:

Vjerujem u oba, oba priznajem,

S razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim,

Ipak Bogom svojim priznajem te s njim;

Daj da vjera moja uvijek življe sja,

Da se ufam u te da te ljubim ja.“

Slijedi popričesna molitva, kojom završava pričest.

Ljubav je dovela žene na grob Isusov

Završni obred

je pozdrav svećenika u ime Gospodnje, blagoslov i otpust riječima:

„Idite u miru“,

na što puk odgovora:

„Bogu hvala“

Sveta misa je tim završena. Napuštamo crkvu i odlazimo svojim kućama, svojim obiteljima, svojim prijateljima. Ako smo susreli Boga, što je bit prisustvovanja misi, ako smo se pričestili sjedinivši se s njim, je li moguće da brzo zaboravimo gdje smo bili i što smo radili.

Vjernici su ogledalo Crkve

Znaju li ljudi po nama da smo kršćani? Ili je naše kršćanstvo ispunjavanje običaja? Misa, i sve što ona uključuje, je središte kršćanskog života. „Po Kristu, s Kristom i u Kristu...“ To je put slavljenju Uskrsa i vječnom Uskrsu! Amen, Aleluja!

Uskrsnu -Pobijedi-Aleluja