POSEBNI USKRSNI DAR

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Sunce, zelenilo i toplije vrijeme odavno su najavili proljeće. Beskišno i tiho ono se ušuljalo u naše vrtove i vrtlačiće (cvijetnjake), polja i livade, gajeve i lugove, dvorišta i kuće. Sokaci, kao asfaltirani, bez blata i prašine, uz očišćene kanale i podrezane „živike“ (živice), izgledali su kao novi dajući poleta i volje svojim sokačanima da još više uređuju i dotjeruju okoliš u kojem žive. Vatre su gorjele na sve strane dok se spaljivalo smeće iz kuća, dvorišta, njiva...

I kuće su se krečile. Žene iznutra, muškarci izvana. Na tarabama (ogradama oko kuća) „šuškare“ i „slamarice“ (ovisno čime su tadašnji „madraci“ bili punjeni; kukuruznom šuškom ili pšeničnom slamom), vanjkoši i ponjave, otarci i gunjevi, reklje i suknje,.... upijali su sunčeve zrake žedne ih i željne poslije dugih zimskih mjeseci „uzapćenja“ u ormarima i sanducima.

I djeca su, razumije se, pohrlila igrati se pred kućama dok im je sunce milovalo obraščiće i kosu, a njihovi se kućni ljubimci valjali na travi ispod njihovih nogu.

U našoj kući blagdan Uskrsa je bio posebniji nego u drugim kućama. Razlog za tu posebnu uskrsnu radost bio je dolazak na svijet naše sestrice Kate, treće curice naših roditelja. Rodila se neposredno pred Uskrs u šamačkome rodilištu. To što je rođena tamo bila je velika novost, jer su do tada žene rađale po kućama, pa i njivama, ako nisu stigle do, makar bilo čije, kuće.

Mnoge žene nisu htjele ići k liječnicima. Bio je prije svega zazor, stid, a onda i strah. Mnoge nisu imale ni zdravstvenoga osiguranje pa se svaki odlazak k liječniku morao plaćati. Poljoprivrednici-zemljoradnici, nisu imali ni mirovinsko ni zdrastveno osiguranje, pa se liječniku išlo doista samo u velikoj nuždi da obitelj ne bi bila izložena visokim troškovima liječenja.

Zato se, ponekad, i zavidjelo ženama čiji su muževi radili „na državnome poslu“ i ostvarivali pravo na zdravstveno osiguranje za sebe i svoju obitelj.

Ti radnici, među kojima je bio i moj otac, a koje su oni iz bolje stojećih kuća zvali „golaći“, su u jednom trenutku bili zaštićeniji od tih bogatijih s velikim brojem „duluma“ zemlje, konjskom zapregom, par krava u štali i sl.

Ako se doda k ovome i tzv. dječji doplatak, tada je propaganda o vlasti radništva u bivšoj Jugoslaviji imala smisla.

Ipak, neka pa i nezakonita solidarnost, uvijek je bila prisutna u našemu kraju. Žene, koje su imale zdravstvene knjižice, a bile slične dobi i istoga prezimena, pomagale su svojim prijateljicama i rodicama dajući joj svoju zdravstvenu knjižicu da odu na poneki pregled i tako se spase.

Moja majka je, dakle, bila u šamačkome rodilištu pred Uskrs, gotovo tjedan dana, iako, Bogu hvala, nije imala nikavih zdravstvenih komplikacija ni ona ni moja sestra. Čini mi se da su liječnici iprimalje imali osjećaj za realnost. Kod brojne djece žene su bile iscrpljenije i seoskoj ženi je dobro došlo odležati dan više u rodilištu. Unatoč svom napretku tehnike mislim da ta praksa ne bi ni danas škodila. Naparotiv!

U vrijeme majčina boravka u rodilištu baka i teta su uredile kuću, sva je mirisala po pravome kreču, a ne današnjim bojama kojekavih kemijskih mješavina. Djed je popravio tarabu, prokopao kanale, okresao dudove ispred kuće i šljive na međi, napravio novu kućicu za našega psa Žuću.Tata je poslije odrađenog radnog vremena u šamačkom građevinskom poduzeću „Ingrapu“ svaki dan posjećivao majku i novorođenče.

Žurilo se sve urediti i u vrtu, bližio se blagdan Uskrsa, a s njim i tzv. „obilasci“ rodilji i novorođenčetu, svih bližih „komšinica“-susjeda, prijateljica, kuma...uglavnom ženski svijet, te „babine“ , na koje će doći i sva majčina rodbina s „one strane“ , tj. preko rijeke Bosne iz Ade, Balegovca,(danas Novoga Sela), Novoga Grada, Dubice, pa bakina rodibina iz Pruda.

Trebalo je misliti kako i čime ponuditi tolike posjetiteljice. Zato je djed stalno pratio kako niče pred zimu posađeni luk, koliko kokoši nose jaja, koliko još ima suha mesa...

Išao je u Šamac također nekom urediti dvorište i voćke i donio „crvenu i plavu divku“, rekavši baki da je to za „ženskadiju“ koja će posjećivati našu majku.

Baka je rekla da je i ona kod aginice Jase zaradila prave kave i kocke šećera.

Dakle, majka je došla, dobro oporavljena. Dovezao ju je djed Jozo Andrić u svojim kolima. Tata je držao našu sestricu. Rekao je da nije bilo “ni A ni B“, da Kata nije ni „kvrknila“ od Šamca do kuće.

Naš najljepši uskrsni dar stigao je kući, Mlađa od mene pet i pol, od Marije godinu i devet mjeseci, bila je prava živa mala lutkica, crne bujne kose (zato ju je naš ujak Marko nazvao „MRKA“ – ja bih možda sada dala nadimak GARA, a u našem kraju su crnomanjaste dečke zvali Mrkani, Mrkonje ili Mrkica poput pok. fra Marka Prgometa). Bila sam mamina desna ruka za pomoć oko bebe dodajući joj pelene, povoje, ponjavce (mali dječje plahtice), jastučiće...Dok bi tako radile oko sestrice pjevale smo Gospin plač ili neku drugu korizmenu pjesmu.

Bila sam vrlo impresionirana tim malim Božjim stvorenjem bivajući cijelo vrijeme uz nju, pa ipak kada je teta pitala s nakonom da me malo izazove i bocne, tko će s njome na Veliku subotu nositi posvećenje u crkvu brzo sam rekla „ja“.

Svojim mlađim sestrama , koje me, naravno, nisu baš razumjele pričala sam kako ću ići s tetom i kako ćemo dosta pješačiti, jer je crkva daleko,te da ću vidjeti, puno, puno mladih „snaja“ i cura, s ukrašenim korpama i peškirima.

I doista, crkva je jedva primila sav taj pridošli ženski svijet. Njihove crno-smeđe marame, jer dok je Isus u grobu nije se mogla nositi šarena odjevka (s ponekom bijelom, jer je u Bosni i bijela boja bila znak žalosti) u mojim djetinjim očima izgledale su kao svježe izorane brazde koje se „prisjevaju“na suncu.

Obrede je vodio svećenik kojega smo zvali jednostavno „mladi parok“. A službovao je kratko u vremenu između fra Krune i fra Franje.

Moja majka i žene iz našega kraja su o njemu govorile biranim riječima. Bio je čovjek i franjevac koji je duboko razumio patnje svojih župljana, rado ih saslušao i utješio. Blizak i jednostavan privlačio ih je oslovljavajući starije žene s najljepšom riječi „majka“, a mlađe sa „sestro“.

Ja sam „mladoga paroka“ zapmtila upravo s tog posvećenja.

Bila sam ogladnjela, put do crkve i obred posvećenja se odužio, pa sam po izlasku iz crkve stala u stranu i poluglasno od tete tražila nešto pojesti.

Teta mi je objašnjavala da mi ne smije dati ovu posvećenu hranu, jer da se povećenje smije jesti tek sutra ujutro, poslije rane mise na zajedničkome doručku svih ukućana. Istina je da se miris sira, kulena, šunke, kruha, luka nesnosno za moje nosnice, baš uzinat, prodorno širio i stavljao me na veliku kušnju.

U taj čas nam se približio naš mladi parok, koji je ipak čuo naš razgovor. Rekao je teti da je ona dobro upamtila običaje što su je u kući podučili, ali ipak „Sestro, ona je samo dijete, koje još nije ni pričešćeno!“

Teta se bila jako zarumenila, stidjela se što je parok čuo razgovor, što ispada da mi ona nešto ne da.

Naš mladi parok nas je pozvao u kućar (župnu kuću) ponavljajući da djeca ne smiju gladna naložio svojoj sestri, koju smo inače zvali „teta parokova“ da mi dade zemičku, jaja i sira.

„Eto, neće jesti meso da joj njena teta bude mirna“ – rekao je s osmijehom.

Ispitivao je o zdravlju u našoj obitelji, o majci i novorođenoj sestri, o djedu, baki, o tome što tata radi.

Mene je pitao kada ću poći u školu i volim li učiti. Vjerojatno mu se svidjelo kada sam mu odogovorila da jedva čekam poći u školu, u najveću kuću u Hasiću.

Teta se zahvalila, meni je šapnula da isto učinim. Kada smo htjele otići, mladi parok je rekao sestri da spremi zavežljaj da ponesemo mami.

Teta je opet, sva zarumenjena, kao „na dušak“ ponavljala po ne znam koji put „Fala,Fala....!“

Trčeći smo teta i ja sustigle naše krajčanke. Teta im je rekla da se morala „stidit paroka“ zbog mene, ali sva kritika je ostala na toj rečenici.Darovima našega mladoga paroka su se svi u kući razveselili, a majka je prosuzila našavši na dnu zavežljaja novčanicu za dar novorođenoj našoj sestri.

Ali, više od svega moji ukućani su bili razdragani što ih se parok sjetio, što je tako lijepo s nama postupio, što se zanimao za dječje željice, što je sve u kući pozdravio i zaželio SRETAN USKRS.

S mislima na tog dragog mladoga paroka, iako se ne sjećam njegova imena, te na davni Uskrs pedesetih godina prošloga stoljeća, i ja Ruža Marka Peranova, želim VESEO, SRETAN I PUN DOBRIH DJELA USKRS svim dragim čitateljima ovih stranica.