Neka svu noć svjetlo gori!

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Stidljivo sunce još se po koji sat darivalo našoj ravnici, iako je blagdan sv. Kate već proslavljen gotovo u svakoj našoj kući (jer, to je ime bilo tako često u našim selima).

To svjetlo sunčevih zraka ulijevalo nam je polet za fizičko i duhovno čišćenje. A blagdani koji su slijedili bili su prigoda za ozračje darivanja i neke posebnosti, nesvakidašnjosti.

Sv. Nikola nije u nas slavljen na način kako se to danas čini, ali počevši od našega djeda Nike Sarića do mnogih drugih Nikica i Nikića obilježavan je u kućama slavljenika.

Sv. Lucija nije zaostajala za sv. Katom u štovanju naših mještana.

Sve naše drage Luje, Luce, Lucije nosile su u svojim imenima simbol svjetla, zdravih očiju, ali i razumnoga prosuđivanja. Svjetlo i kao simbol i kao metofora prisutna je u svim civilizacijama i religijama, uvijek suprostavljeno tami. Za nas kršćane Krist je onaj koji raspršuje tamu. On je «svjetlo svijeta» (Ivan 8,12).

Svi «veći» i »manji» sveci, kako smo to uobičavali reći, uklapali su se u zornička misna slavlja. Napeto smo slušali životopis svakoga od njih, trudili se upamtiti i neka čudna imena, koja do tada nikada nismo čuli niti se njima itko nazivao u našoj okolici.

A svete mise zornice i po vremenu kada se odvijaju imaju svoju posebnu vrijednost. U svim civilizacijama zora je radosni simbol buđenja i svjetlosti. Ona je simbol obećanoga ispunjenja i svakome ostaje nadom. Zora je znak moći nebeske i najava Božje pobjede nad tamom, nad svijetom zla.

Svakog jutra u hladnim prosinačkim jutrima odazivali smo se zvonu naše «tišinske» župne crkve, hrleći joj obučeni u sve što je moglo ugrijati naša krhka, dječja tijela. Majčini, bakini ili tetini netom prepleteni, od već iznošene robe, džemperi, šalovi, rukavice, kape, šalovi i čarape krijepili su nam tijelo spremno da radosna srca iz zdrava grla zapjeva «Padaj s neba roso sveta».

A nije se bilo lako djeci, u cik zimske zore, u pet sati ujutro dizati, na brzinu se obući u prohladnoj prostoriji, šutke pojesti zalogaj dva koji je majka pripremila i krenuti «prtineći» dubokim snijegom.

S našim očevima, koji su radili u šamačkim poduzećima, tetama zaposlenicama «Korpare», često držeći se za ruke na lednoj i klizavoj cesti bili ponosni što smo sudionici nečega tako velikog i odgovornog.

Putom do crkve pridruživali su nam se, uz naše «krajčane», prijatelji i poznanici iz Brandića, Mikića, Blažanovića, Dragičevića i Meščića kraja, mještani Jelasa, Novoselci ... Tako, u tome zajedništvu, osjećali smo se sigurnije i toplije. Jer, tu smo eto svi mi koji žudimo k istome cilju - Kristovoj nenadmašivoj ljubavi i spremnosti da jedni drugima pomognemo.

Pjesma i svijeće razbudila je i one koje nije uspio probuditi sjeverac koji se zavlačio u naše nejake kosti.

Poneseni poukom koju nam je svakoga jutra podario naš tadašnji župnik fra Valerije Jurić, odlazili smo u grubu svakodnevnicu ohrabreniji i jači, tko u poduzeće (na «državni pos'o»), tko u školu (osmoljetku na šamačkoj «Dugi»), tko svojim kućnim i kućanskim obavezama.

U vrtlogu loših zbivanja u svijetu fra Valerije, a prije njega fra Frano, nastojali su nam otkriti mir i snošljivost, dobrotu i ljubav, koja nam je bila na svakome koraku na dohvat ruke, samo ju je trebalo prepoznati. A to svojim običnim ljudskim očima teško možemo vidjeti, zato su potrebne oči vjere i Svjetlo kojim nas može obasjati samo Bog.

Nade koje smo gajili pretvarale su se u sigurnost, jer učeni vjerom i po vjeri upravljali smo svoje korake u nepoznatu budućnost.

Predbožićni dani bili su obilježeni pomaganjem u uređivanju vanjštine naših kuća, ali i osobitoj duhovnoj pripravi. Znali su, i oni najmanji, da dolazi nešto tako veliko i sveto, neizrecivo i bezgranično, a da bi to mogli razumjeti svojim ograničenim ljudskim shvaćanjem.

Tih dana smo se svi trudili biti drugačiji, bolji, velikodušniji, svatko na svoj način.

Od svoga ničega, poput one udovice iz Biblije, koja pomaže sv. Iliji proroku da ne umre od gladi, darivali smo one siromašnije od nas samih. U ovim vremenima krize i recesije, materijalne i moralne, svjedok sam da u našim selima nitko nije bio gladan na Božić. Starijima na podsjećanje, a mladima na ponos na njihove pretke, spomenut ću taj topli ljudski običaj iz našega kraja.

Naime, običaj pečenja pečenice (odojka na ražnju), uključivao je i darivanja dijela tog pečenja onima koji je te godine nisu imali. A siromašnih je bilo uvijek, svake godine, svakoga Božića!

U ranu zoru Badnjaka, odnosno u nas feminizirane imenice «Badnjice», žurila su i opet djeca, a neka nošena i u naručjima svojih roditelja, na svoja tzv. «položajska» odredišta. Valjalo je u susjedovoj, prijateljevoj ili kumovoj kući, zadjenuti za strehu suhu granu, tzv. «sušanj», s još preživjelim žutim lišćem nekog stabla, osobito hrasta, koji simbolizira moralnu i fizičku snagu, komunikaciju između neba i zemlje, a kod nekih naroda npr. Kelta zbog njegovih širokih grana i bujnoga lišća bio je amblem gostoprimstva.

Dijete u funkciji «položaja» naložit će (tj. «odložiti») vatru . A vatra je simbol očišćenja i preporoda, uništenja svega prljavog i zlog.

Jutarnjim hranjenjem «živadi» zazivao se Božji blagoslov na sva živa bića i na trud ruku čovječjih. Običaj dakako nije samo kršćanski, ali izražava suglasje s prirodom koju je Bog stvorio.

Popodnevna dogovaranja starijih za odlazak na polnoćku, osobito djevojaka i momaka, nisu mogla promaći dječjim ušima. Ona su bila tako željna biti odrasli i veliki ma što to značilo. A ovo je bila idealna prigoda.

Djedova najava s vrata, koji s Božjim blagoslovom unosi slamu na kojoj ćemo novorođenome Kristu u čast spavati, da bi mu bili što sličniji, budi u nama djeci čudesne i različite osjećaje. Mislimo kako su ga morale bosti slamke i mirno se slažemo na pod bez prigovora. Ipak, ne sklapamo oči na san.

Jako nam pomaže i djedova zapovijed: »Večeras neka lampa gori cijelu noć!» U čast Novorođenoga!

U Sarića kraju već odjekuju povici: Mando, Ružo, Ruška, Ivko, Lukača, Marko....

Moje sestrice nisu izdržale, premalene su, pozaspale. Skačem s prostirke («prostijerke») napola obučena. Teta mi daje znak da je izmolila dozvolu moje majke. Dakle, dok lampe gore našim selima, ja odrastam, postajem netko, jer eto stupam s tetom i našim krajčankama glavnom hasićkom «testom», pošto smo se izvukle iz našega sokaka. Snijeg mi je doduše visok, ali ne dam se. Teta me drži za ruku s jedne, a Ivka djed Pere (naša draga Džija) s druge strane. Rastem, čini mi se da vidim u toj noćnoj tmini nebo i veliku svjetlost.

U crkvi puno poznatih i nepoznatih, ali razdraganih lica. Svjetiljke, baterije, fenjeri oko crkve, a u crkvi miris svijeća i svjetlucave jaslice. Svjetlo izvana, svjetlost veselih srdaca! Svuda samo Svjetlo!

I kao da se počinje širiti svakom novom božićnom popijevkom «U se vrijeme godišća», «Radujte se narodi», «Narodi nam se Kralj nebeski»....

Neka i nas sve dragi prijatelji, izdanci onih koji su širili i unosili svjetlo u naše djetinjstvo, obasja to njihovo Svjetlo i neka gori u nama gdje god bili, njima na ponos, nama kao trajni zalog njihove vjere i žrtve .

Svjetlo Božića obasjalo sve vaše putove i uvelo u sljedeću i sve godine pred Vama dragi čitatelji ovih stranica!

S iskrenim čestitkama i pozdravima Vaša Ruža, Marka Peranova s obitelj