Moje balegovačko Marino

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Od svetoga Ante Pustinjaka po povratku s pruđanskoga blagoslova, oblijećem oko majke, slušam je u svemu bez pogovora, a sve s jednom nakanom: da mi dopusti ići na Svijećnicu, 2. veljače, k tetki Mari na imendan u Balegovac.

Taj blagdan, a pod imenom Marino, kao poimeničeni srednji rod, od imenice osobnog ženskog imena Marija, spominje se u Bosni u 17. stoljeću. U Slavoniji je negdje u 18 st. prošireno sa –je, pa se zove Marinje.

Baka me je, dakle, pohvalila majci “i viška” govoreći da sam bila dobra na blagoslovu u Prudu, ali je majka tvrdila da je ipak malo previše ići opet “u fameliju”. Kako su moje sestre bile premalene nisam imala konkurenciju, što je bio “adut” više da majka dade dozvolu za put. Baka se svesrdno nudila za čuvanje mojih sestara zajedno s tetom i udovoljavala majci ne bi li ju privolila da me povede u Balegovac. Majka nije baš rado popuštala, ali, ipak se vidjelo da se “led po malo otapa”. Tim više kada je djed, a uvjerena sam najviše radi mene, odlučio i sam poći u goste kako je rekao “u dvojstruku femeliju”. Naime, tetka Mara je bila sestra moje majke, ali je također bila udata za sina bakine sestre Anice Brezonjić rođ. Barukčić. Znam ja da je djed poštivao rodbinu, ali čini mi se da sam mu ja u tom trenutku bila najveća rodbina i nešto dragocjeno. Htio je meni ugoditi, jer me stvarno volio, valjda tako svaki djed voli svoje unuče, a ja sam mu još k tome bila i prva unuka.

Djedova je riječ za moju majku bila svetinja. Rijetko sam kada vidjela ili čula da se svekar i snaha toliko poštivaju i uvažavaju. Nikada nitko nije čuo ružnu riječ moje majke o svekru, tj. našemu djedu ili djeda protiv nje, svoje snahe. Dapače, gdje god je stigao hvalio ju je. Njih dvoje su bili motori pokretači u našoj obitelji, voljni uvijek poduzeti se i najtežih poslova i odraditi ih valjano.
Nisam, dakle, dvojila da ću poći u Balegovac, jer je djed bio na mojoj strani. Ipak, majka je brižno pitala djeda što će biti ako ne izdržim toliki put. Djed me milo pogledao i rekao majci da bude „brez brige”.

„Nosi djed i teže stvari a da ne bi mogao ponijeti svoje tiče” – rekao je.

Često puta, kada ne bih dovoljno jela djed bi znao meni, a i mojim sestricama, reći: „Jedeš ko tiče” (ptičica), potičući nas da jedemo, jer da inače nećemo nikada „biti velike” tj.narasti. A mi smo tako željele biti velike poput naše tete, koja je tada imala petnaestak godina.

Svijećnica se, te godine, slavila u četvrtak. Mi smo krenuli u srijedu, jer je djed procijenio da bi bilo dobro poći baš srijedom, jer je tada pazarni dan u Šamcu pa će možda uspjeti s nekim dogovoriti da saonama dođemo do Šamca, a možda i od Šamca makar dio puta.

Morali smo se dići rano, jer je naš djed Jozo Andrić zarana trebao biti u Šamcu i nekome nešto odvesti na prodaju. Iako je bilo vrlo studeno nije mi bilo teško skočiti iz kreveta i brzo obući sve što je majka pripremila. Moje sestrice su ostale spavajući s tetom, a baka nas je ispratila na put. Djed je sjeo na dasku uz djeda Jozu kočijaša, a tata, koji je išao na posao u „Ingrap”, sjeo je s majkom na neke vreće pokrivene slamom i truljarkom (truljarke su bile ponjave istkane od starih tkanina i služile su kao kućni tepisi, otirači, ali se njima i pokrivalo i bile su tople). Tata me držao na krilu umotanu u veliku bakinu rudičanku.

Saone su klizile, konji su bili poslušni, djed Jozo je razgovarao s mojim djedom, a ja malo pozaspala, svaki put bih se prenula kada bi zazvonilo zvonce na saonama, a majka glasnije uzdahnula. Naime, njoj je bilo jako žao ljudi koji su išli cestom na posao i morali skretati kada bi mi prolazili i tako zagaziti u cjelac - neugaženi snijeg - ili se, ne daj Bože, okliznuti u kanal.

U Tišini se počelo razdanjivati pa sam mogla znatiželjno promatrati kuće, a osobito našu bijelu crkvu i žuti kućar (župnu kuću). Muški su skinuli šubare na pozdrav kada smo prolazili pokraj crkve, a kada sam i ja htjela skinuti svoju kapicu rekli su mi: „Ženskare ne moraju skidati ni u crkvi marame ni pocalice.” Još su rekli da je to naredio sv. Pavao.

Mislila sam, na onoj hladnoći, da taj sv. Pavao nije tako loše mislio, ali mi je bilo žao da to isto nije odredio i za muške, jer je i njima zima, makar se prave junaci.
Studirajući kasnije, između ostalog, Poslanice sv. Pavla, shvatila sam zašto, gdje i na koga je to mislio.

Došavši do kuće Sime Babića, koja mi se onda činila tako velikom, te izašavši na cestu Orašje-Šamac, djed me uzeo k sebi na krilo da mogu bolje vidjeti veće kuće, korparu, most na Žandragu, željezničku rampu i prugu, Savu.....

Djedu Jozi smo se zahvalili, moj djed je rekao da će mu se odužiti, pa smo izašli negdje kod pošte u Šamcu. Tata je otišao na posao, a mi prema skeli. Bosna je bila dosta mutna, a na skeli nije bilo puno putnika. Zato smo morali čekati, a to nije bilo nimalo ugodno, jer je sjeverac prodirao do kosti. Majka je nešto raspravljala sa „skeledžijom” (skelarom-čovjekom koji prevozi ljude s jedne na drugu stranu rijeke) i ljutila se. Djed je pitao o čemu se radi, a ona je odgovorila da „skeledžija” hoće i za mene naplatiti prijevoz, a nemam 7 godina života. Kada mu djed rekao da nema pravo nije postavljao više pitanja, ali se meni nije nikako dopao taj čovjek dugog crvenog nosa. Naime, bilo je tada neko pravilo, da djeca ne plaćaju puni iznos prijevoza ni vlakom (autobusa tada nije ni bilo).

Prešavši rijeku Bosnu, s gotovo samo par koraka našli smo se u Prudu pred kućom bakinog pokojnog brata Mike Barukčića. Navratili smo nakratko. Baka Mikenica je taman vadila toplu pogaču iz „rene”. Naravno, tada nismo imali ni telefona ni mobitela da najavimo dolazak. Stoga je ona bila presretna što nas može nečim „taze” ponuditi. Svojim ukućanima sigurno ne bi dodavala čvarke i kajmak na pogaču, ali nama jest. Djedu nije nudila rakiju, jer je sva bliža i dalja rodbina znala da on u životu nikada nije popio čašicu alkohola. Zato su mu se neki ispod brka i podrugivali, osobito kada nije ništa popio ni kada je sina jedinca ženio. No, on je bio sebi dosljedan sve do svoje tragične smrti u 64. g. života.

Ali, zato se već „pušilo” toplo mlijeko iz glinene šalice u koju je djed stavio malo divke. Djed je jako volio mlijeko i sam sebe nazivao “pijanicom mlijeka”.
Ugrijali smo se i spremali „za dalje”, dok je baka Mikenica davala mojoj majci darove za svoju rodicu Maru čija je kuća bila negdje kod Čolića sokaka u Balegovcu.

Putem smo pogledavali u nebo koje je bilo sve sivlje. Bojali smo se mećave. Nismo prošli ni kapelu sv. Ante, a snijeg je počeo padati “u krpama” (velikim pahuljicama). Ogrnuli smo se najlonima, a djed je mene privinuo na grudi i ponio kroz gusti snijeg. Prošli smo nekako pokraj Struka, došli do Borote, ali dalje je bili nemoguće kročiti. Majka je molila za pobijane Pruđane, Dubičane, Balegovčane... baš na toj Boroti, govoreći mi, prekidajući molitvu: ”Skakući, da ti se noge ne smrznu!”.

Da se stvarno ne smrznemo Bog je poslao pomoć preko jednoga Dubičanina. On je taman vozio par stabala iz šume iz koje se jedva izvukao. Stabla su bila puna snijega i leda, ali je bilo i slame koja nam je bila itekako topla na toj zimi.
Dobri čovjek nas je dovezao do kapelice sv. Alojzija, snijeg nije prestajao padati, ali smo se tješili da ćemo brzo stići u Balegovac. Srećom je naša tetka živjela gotovo na početku sela, na granici s Dubicom, pa put nije bio toliko dug, a nije bilo ni mnogo saona kojima bismo morali skretati s prtine.

Ulazeći u dvorište tetke Mare prvo što sam primjetila bili su zeleđeni prozori zelenih okvira. Činili su mi se kao majčin ručni rad išaran raznovrsnim figurama. Uh, mislila sam u sebi, kako ćemo se ovdje smrznuti.

Srećom nije bilo tako. Zaleđeni prozori, koji su gledali k cesti bili su od njene spavaće sobe, a u kuhinji je bio pravi topli raj, ili se meni tako činilo nakon hladnoće koju sam vani osjetila.
Ni tetka nije znala točno hoćemo li mi doći, ali ipak slutila je. „Sofru” je brzo pripremila.

„Krvenice” s kiselim kupusom, „somun” (kruh), ne prova (kukuruzni kruh), bili su na siniji, a pita maslenica u reni.
Dok smo se krijepili stigla je i moja baka koja je živjela u Čolića kraju blizu tetke, a i tetak Ivo s posla. Stariji su vodili svoje razgovore, a ja s tetkinim kćerkama Stanom i Anom u kutu kuhinje prepričavala svoje veliko putovanje. One, pomalo ljubomorne, govorilie su mi kako je moj djed dobar, a i majka jer ga je poslušala. Bilo im je drago da im je rodica „iz tolike dalji” došla.
Tetak je nadonosio drva, u kuhinji je čak bilo prevruće. To je bilo vrijeme kada se otvara i ona soba sa zamrznutim prozorom i malo zagrije prije spavanja.

Tetka je donijela „strožak „(slamaricu) za djeda, a meni i svojim curicama na jednoj dasci složila truljarke za spavanje. Majka je legla na sećiju pokraj prozora i dobro se umotala. Tada nije bilo duplih prozora i zimi je bilo doista hladno. No, pokrivača je bilo dosta, ložila se vatra do kasno u noć i ja nisam osjećala hladnoću.

Jutarnja vatra me razbudila kao i „šaporenje” dviju sestara. Pričale su o djeci, o zdravlju i ljetini. Tetka je rekla da se naradila ovoga ljeta u njivama Sredelju i Daulijama. Bila je suša, pa je „mala fajda” (korist) od truda koji je uložen.Na siniji je bila, tek izvađena iz pećnice, rumena pokljukuša, „meze” (naresci suhoga mesa, kobasice, sira i kuhanih jaja) i toplo mlijeko. Zvali su nas na doručak. Tetka nije bilo, on je, još ranom zorom otišao na posao na Pustaru ili Konak (fazaneriju) kako su zvali bivše prebivalište bega ili age.

Spremili smo se za veliku svetu misu. Po nas je došao netko iz obitelji Pušeljića sa saonama. Išli smo mi - gosti, tetkine kćerke, tetka, obje bake Ruža i Anica i još neka susjeda. One su nosile u crkvu mukete, a i svaka žena vjernica u crkvi ga je svečano držala u rukama i upalila kada je svećenik pozvao na blagoslov svijeća. Teško je reći kojim je putem ova francuska riječ (mouchette) u značenju voštani stijenj savijen u klupko, koji je dugo mogao gorjeti, došla u naše krajeve.U dubičkoj župnoj crkvi „sv. Josipa” na čijem su se oltaru kao cvjetni ukrasi zelenjela dva asparagusa (mi smo ih zvali jednostavno zimzeleni), a pred kipom Majke Božje bila je samo „saksija” s ruzmarinom (u oštrim zimama teško je tada bilo imati ikakvo cvijeće), majka je prepoznala mnoge prijatelje i poznanike. Počela je služba Božja i zaorila poznata pučka pjesma:

„O preslavna (prislavna) Božja Mati
Dostoj nam se milost dati
Da ljubimo našeg Boga
Tvoga Sina pridobroga....!”
Često sam razmišljala koja mi je pjesma milija: ova, ili ona koju smo pjevali u tišinskoj crkvi:
“ Faljen Isus Marijo
Faljen Isus Djevice,
Faljen Isus Majko naša
Zagovornice.
.............!”

Naravno, nisam znala tada, a ne znam ni sada odgovoriti.

Obje su mi jednako drage i prirasle srcu.

Ti stihovi su mi navirali ovoga ljeta u Nikoziji, glavnome gradu Cipra, u tamo jedinoj katoličkoj crkvi posvećenoj Majci Božjoj, a u kojoj sam se osjećala i jadno i ponosno. Prvi osjećaj mi je stvarala granična žica, koja je upravo dijelila crkvu na turski i grčki dio. Drugi pak osjećaj je bio sigurnost, jer je Gospa i u natragičnijim situacijama života prisutna i živi s ljudima u njihovoj muci.
Po povratku tetkinoj kući zatekli smo susjedu Rušku kako završava ručak. Mirisi iz kuhinje su se širili i dvorištem makar su bila zatvorena vrata.

Pristigli su i naši ujaci Marko, Franjo i Mirko s našim ujnama i rodicama. Koje li radosti u tom druženju!
Kuća je bila puna dragih ljudi željnih da jedni drugima kažu kako žive i da pitaju druge za njihovo zdravlje.

Ujak Marko je rekao djedu da ne idemo sutra u Hasić već prekosutra. Naime, njegov susjed je trebao ići kćerki u Zasavicu, pa će „na Modriču” saonama. Bilo mi je vrlo drago što ću moći vidjeti još mnogo sela, ma kako god je bilo hladno.

Opet smo išli u dubičku crkvu na sv. Blaža na obred grličanja. I opet je tetka spremila ukusno bezmesno jelo s kumpirom i kajmakom, ali smo se mi curice najviše veselile „kronfama” (krafnama-uštipcima).

Krenuli smo kući drugim, dužim putem. Pješice smo otišli do čovjeka koji je živio na Cveku. Prošli smo pokraj kapelice sv. Marka. Tada je u selu bila samo ta zavjetna kapelica, a ova, tako lijepo oslikana crkva, napravljena je u najnovije vrijeme.

Susret je bio kod groblja na Cveku. Posjedali smo, krenuli i ubrzo sam ugledali gradić Odžak. Upijala sam svaku kuću i izlog „dućana”. U Odžaku je bilo živo, majka je nekome par puta mahnula, a onda smo krenuli prema Modriči. Kod mosta smo malo stali, „protegli noge”. Nismo išli kroz Modriču, ali sam grad vidjela iz daleka. Djed je pričao o svojoj rođakinji Jelici, sestri djeda Pere Sarića, koja tu živi. Govorio je o povijesti srednjovjekovnog Dobor grada „kao kapije Bosne da bi štitio put dolinom rijeke Bosne i koji je bio poprište čestih bitaka između Mađara i domaće vlastele”; o Garevcu, Kladarima, Čardaku, Kornici i drugim selima koja pripadaju općini Modriča. Učio me kada je u kojem selu blagoslov, tumačio povijest samostana časnih sestara u Čardaku i njegovom dobrotvoru biskupu Josipu Stadleru .... Djed je volio povijest i zemljopis i rado je svakome prenosio svoja saznanja.

Na putu prema Miloševcu naš dobri kočijaš povezao je i nekoga čovjeka Martinovića iz Kladara. On je pričao da poznaje moju ujnu Matiju i njene u čijoj je kući, u Mrkoj Adi, bio neko vrijeme u ratu “muhadžer” što je, u ovome slučaju, značilo izbjeglica. Hvalio je kuću Kovačevića i sve Adačane, dobre ljude koji su s njima dijelili sve što su imali.

U Miloševcu smo ponovno malo stali da čovjek u zadrugi kupi čini mi se “cigare Zeta ”, a onda opet krenuli dalje. Čak se i sunce stidljivo pomaljalo iz sivila neba, ali nam nije pomoglo da se ugrijemo.

“E već smo u Crkvini” - govorio je djed. Sad će i Zasavica, a onda ćemo “pjehe”.

Tako je i bilo.

Sišli smo sa saona, duboko zahvalivši dobrome čovjeku.

“Ma nemojte vi meni ništa zafaljivati, ja sam ionako dužnik Marku i Vranji”- govorio je.

Na cesti koja je skretala prema Gornjem Hasiću susreo nas je sa svojim saonama Mata Bičušin.

“Ej čiča Perane, penjite se” – vikao je.

“ Baš ti fala”- vikao je djed.

“ Ne more se kraj Šinkovih kuća, moramo okolo kroz selo” – rekao je Mata.

I opet, makar sam već bila umorna i nauživala se studeni, veselila sam se što ćemo proći kroz cijelo selo od Urije do Vučkovića kuća.

Do Bičušine kuće smo nekako brzo stigli. Zvonce na saoanama kao da je svojim zvonom krčilo put i mi smo upravo jurili.

Matina majka, koju su prozvali Bičuša, jer je iz Bičvića familije zvala nas je u kuću, ali djed je rekao da je Mata već puno za nas učinio i da žurimo kući.
Našem povratku su se svi radovali, pogotovo moje sestrice. Pričala sam im sve o putovanju. Kada sam prestala s pričanjem ne znam, jer smo brzo utonule sve tri u san pokraj tople zemljane peći.

Nema više ni djeda, ni tetke, ni majke, ni bake, ni ujna ni ujaka, ni tolikih dragih spomenutih i nespomenutih osoba.

Nema ni kuće ni u Balegovcu niti u Hasiću, ostala je samo cesta i jedno sjećanje koje je njome jurilo u hladno predmarinsko večer.

I jedna molitva Majci, koja me sjeća na njen blagdan svjetla i prikazanja:

Ti si sve moje
Od jutra do mraka
Tvoj nadzor nada mnom
Neka ne manjka.
Kao dobra Majka
Ti sve ćeš mi dati
Ljubav žarku, bijeli ljiljan
Što će na poniznost sjati.
Majko neba vječne sreće
Prošnju ovu, sinu svojem
Što prosi te smjerno
Nikad ne uskrati.”

(fra Stanko Duje Mijić, Poezija koja se ne pjeva, Veritas, Zgb. 2010, str. 32).

Crkva u Balegovcu

Crkva u Balegovcu

Doprinos vjernika: slika "Bože primi ovaj dar..."

Doprinos vjernika: slika "Bože primi ovaj dar..."