Makljen i zerdelija

Ili preduskrsno vrijeme u mojem rodnom mjestu 1963. godine

Iako se već ponegdje ponavljam u motivima crtica iz mojeg djetinjstva, oni su neizbježni u sjećanjima na moj zavičaj osobito uz velike blagdane Božić i Uskrs. Tako je i sada. Neka onaj tko ovo čita ne zamjeri, nego se samo podsjeti na neke vrijednosti koje smo živjeli. O samim običajima za uskrsne blagdane pisala sam na ovim stranicama u rubrici „Običaji hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini.

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Sve više sunca i lijepog vremena učinilo je ljude radosnijim, poletnijim u poslu i pripravi za najveći kršćanski blagdan, Uskrs. Sve što se može micati izmiljelo je u svoja dvorišta i vrtove. Dovikuju se mladi, stariji pjevaju potiho korizmene pjesme, imaš osjećaj korisnosti i sreće što sudjeluješ u tom zajedništvu ljudi i zemlje, tradicije i vjere, blizini dragih osoba i iščekivanju nečega velikog što će se brzo dogoditi. Na ničijem licu se ne vidi korizmeni post, nego radost onoga što će doći.

Jedino se Nena ljuti što je jedan naš mještatnin, koji je valjda jedini i imao razglas, najjačom glasnoćom „pustio“ pjesme. A lijepo je pjevao Safet Isović i to onu poznatu pjesmu „Tebi majko misli lete“. Razmišljala sam o tim riječima i nisam mogla vjerovati da djeca mogu tako daleko otići od svojih majki. A eto, odosmo!

I u našoj kući svi daju sve od sebe. Tata i teta kada dođu s „državnog posla“ iz „Ingrapa“ i „Korpare“ hvataju se motike idu u vrtlak okopavati posađeno ili sijati novo povrće.

Djed cijeli dan kanali tj. čisti kanal ispred naše kuće, zamjenjuje dotrajale tarabnice pa sve, i nove i stare boji bojom cigle koju je zaradio radeći u Šamcu. Meni to izgleda prelijepo. Budi nadu, sreću i ljepotu.

„ E valja ići u Mlaku. Drva su pri kraju, a ide Uskrs.“ – veli djed.

„ A šta š' posjeć'? „ – pitala je baka.

„Vala ne znam! Vrbu sam posjek'o lani, sada mislim posjeći makljen i onu zerdeliju koja više ne rađa ploda“ – odvratio je.

Meni je bilo žao i makljena i zerdelije. Izgledali su mi uvijek kao zaljubljeni par skoro naslonjeni jedno na drugo. Zerdelija, viša od makljena, savijala se nad njim i grlila svojim granama. Izgledala mi je kao mladenka u prekrasnoj bijeloj vjenčanici kada bi u proljeće prosula svu ljepotu svojih cvjetova. A on, makljen, je odavao muževnu sigurnost i pravi oslonac kada se ona, pod teretom godina, oslanjala na njega. Podalje od njih uvijek su cvjetale ljubičice kojima smo kitili Isusov grob. Moju pažnju je uvijek privlačila jedna ljubičica, posebna. Veličinom i upečetljivijom bojom izdvajala se od ostalih i par centimetara dalje od svoje „obitelji“ rasla i cvjetala. Pitala sam se zašto bježi od svojih, zašto se izdvaja. Jer zajedništvo je vrijednost koja se ne da ničim zamijeniti.

Djed je doista otišao u Mlaku i posjekao makljen (klen) i zerdeliju koji su rasli tik uz Žendrag.

Djedove cjepanice su postale pojam selu izuzetno dobro odrađenog posla. Kao da ih je mjerio u milimetre. Sve iste dužine. Stavljao ih je pod peć i oko peći da se brže suše.

Mladima danas, kada imadu druga kuhala, možda je teško zamisliti da se vatra morala ložiti i ljeti i zimi radi kuhanja hrane.

Majka i baka su se skoro ljutile, što djed unosi drva u kuću, koju su netom okrečile iznutra, jer su znale da će svježe drvo dimiti i čaditi kuću. Ipak su shvaćale da se mora makar malo tek odsječeno drvo prosušiti prije uporabe. Djed je sve pripremio za krečenje kuće izvana i ujutro rano, „sabah zorom“, dok sunce nije ni granulo, počeo krečiti.

Majka je svu posteljinu i rubeninu, koja je cijelu zimu stajala u sanducima i ormaru rastirala po tarabi i dugačkoj „kanafi“ koju je djed razvukao između dudova. Ponjava je bilo puno manje nego lani na „proljetnom zračenju“. Naime, 26. srpnja 1963. g. dogodio se razorni potres u Skopju u ranim jutarnjim satima, (4 sata i 18 minuta), magnitude 6,1, odnosno po Richterovoj skali 6,9 stupnjeva. Tada je poginulo tisuću ljudi, ranjeno oko 3.000, razoreno oko 80 posto grada, a oko 180.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Svatko tko je ikako mogao, pa i oni s niže socijalne ljestvice, su zdušno pomagali u prikupljanju pomoći za Skopje. Tako je i majka, u dogovoru s ukućanima, poslala maksimalni broj ponjava, obećavši da će već nekako do zime nama otkati barem truljarke od iznošene stare robe koju je djed donio iz Šamca od trgovkinje Esme. Tako je bilo. Danas su te nove ponjave svih boja i šara krasile našu tarabu i smijale se suncu što ih je toplo i nježno grijalo.

Baka je bila u brizi hoće li „luk izbiti“ do Uskrsa za posvećenje. Djed je sigurnim glasom rekao da hoće i da se ne brine i to je baki bilo dosta da spokojna radi ostale poslove po kući.

Započeo je Veliki tjedan. Više se nisu čule bosanske sevdalinke s razglasa. Sve je nekako, makar užurbano, bilo tiše upućujući da će se doalzi nešto veliko.

Na sam Veliki četvrtak je na naša vrata pokucao stari djedov poznanik Rom Ramiz. On je po selu krpao posuđe i tako prehranjivao svoju brojnu obitelj. Odmah na kapiji je rekao da zna da se danas ne radi nešto takvo u našim kućama, samo je u prolazi pa da nas pozdravi.

Djed je rekao: „E ne prolazi se samo tako. Evo ti stočić, sjedi da malo jeglenišemo.“

Majka je već donijela rakiju, a kako je i ručak bio zgotovljen ponuđen je i s ručkom. Kada mu je baka stavljala jelo stalno je govorio „Ostavi majko svojim curicama, meni daj samo malo!“

Ramiz je nas djecu iz sokaka naučio pjevati pjesmicu, koju smo mi, vjerojatno, s pokojom pogreškom zapamtili:

„Ide putem drohićko

Cinguli, ranguli

Drohićko.

Ima l' štogod za krpanje

Cinguli –ranguli

Za krpanje?...........“

I ovo je primjer suživota naših ljudi sa svim vjerama i nacijama koje su prolazile našim sokakom ili živjeli u našoj blizini. Danas se puno o tom govori, a malo u praksi provodi. Izdaju se naredbe i zakoni. Uzalud. Mi smo s ovim rasli i odrasli. Vjerujem da se malo tko sjeća da je bilo ispada kojima se ponižavalo druge, kojima im se nanosilo zlo jer su bili drugi i drukčiji. Vjerojatno po nauku Onoga koji je sam tako radio. Ne propovijedajući samo Židovima nego i svima koji su se sretali po Judeji i Galileji pa čak i Samariji, iako su Samaritanci bili pomalo neprijateljski postavljeni prema njima.

Djed nam je tumačio ujutro na Veliki petak nešto što sam tek, živeći u drugim zemljama, shvatila. Tumačio je naime da bi se Veliki petak trebao svetkovati uz Uskrs na najvišoj razini i tada bi ljudi morali više razmišljati o Isusovoj muci i križu, a ne prati prozore, sjeći i cijepati drva, laštiti podove. „Ajd' oni koji moraju već raditi u državnim službama kada je došlo tako nevjerničko vrijeme, ali zašto ne bi paroci uveli da i mi katolici ne radimo taj dan“ – pomalo ljutio se pitao djed.

Kasnije sam shvatila da je moj djed bio vrlo kritičan čovjek i onoga što, u to doba, nije bilo za očekivati.

E moj djede, a ljutiš li se i sada promatrajući što se danas, više od pola stoljeća nakon tvoje smrti događa u kršćanskoj Europi, u katoličkoj Hrvatskoj? Koliko nas je katolika na spisku, a koliko je doista onih koji se trude biti istinski vjernici? Ni svetkovanje Velikoga petka nije se promijenilo. A imao si pravo! Trebalo je da je tako kako si govorio. Mi tvoji pokoljenje, ne samo da ne slavimo Veliki petak, nego smo i nedjelju pretvorili za veliki broj vjernika u radni dan. Više to nije dan za Boga, odmor i obitelj, nego za služenje onima kojima je bog zarada. Mi pak gubimo svoj identitet koji je sagrađen na kršćanskoj tradiciji.

Velika subota je nagoviještavala još ljepše i toplije vrijeme. I tata i teta su imali neradnu subotu. Radost Uskrsa nam je kvarila tetina noćna smjena dežursta „na kazanu“ u kojem se kuhala šiba. Kao i sve djevojke i mlade snahe nosila je ujutro posvećenje, radila po kući cijeli dan, a pod večer se s „drugom“ Mandom Lujininom uputila na posao. Već je ujutro došla iz šamačke korpare u tišinsku župnu crkvu na sv. uskrsnu misu, gdje smo je mi čekali. Nijedan umor nije smetao da se orno zapjeva uskrsna pjesma „Uskrsnu Isus doista, Aleluja“.

Daj Bože da ova pjesma snagom naših dragih, koji s uskrslim Kristom sada uživaju u slavi nebeskoj, dopre do naših srdaca i ovoga Uskrsa.

To svima čitateljima ovih stranica želi Vaša Ruža Marka Peranova