Korizmeno vrijeme i Biblija

ZA SVE KOJI SE ŽELE PRIBLIŽITI BOGU, BIBLIJA JE NEISCRPAN IZVOR

Piše: Petar Šušnjara

Slušajući mnoge vjernike nakon Čiste srijede i početka korizmenog vremena, često čujemo kako su se, valjda, pozivom kod pepeljenja na obraćenje i vjerovanje Evanđelju, odlučili kroz ovo vrijeme činiti određene vidove pokore odričući se raznih ugodnosti. Sjećam se jednog pokojnog profesora latinskog jezika koji bi zadnju rakiju popio u utorak i od Pepelnice nije okusio ni kapi, iako je izrazito uživao u njoj. Čekao je kada će proći korizma i doći Uskrs da se opet vrati uživanju u omiljelom piću. Neki se odriču kolača; drugi pak čokolade; treći cigareta ili kave i tako možemo nizati mnogo toga. Sve to ima svoju vrijednost, sve je to lijepo, posebno kao znak ozbiljnog doživljavanja ovog vremena.

Možda bi se moglo korizmi pristupiti i na drugi način. Ovakav pristup nazivamo negativnim, posebno u odnosu na način, koji bi se sastojao u tome da činimo dobra djela, da se angažiramo kao volonteri u raznim aktivnostima, da popravimo svoj odnos s drugima. Ili da nađemo malo vremena da se susretnemo sami sa sobom i promislimo gdje smo i što se događa s nama.

Novo vrijeme

U našim obiteljima nema više komunikacije. Svi razgovaraju internetom preko i-phonova i i-podova. A društvo bi se ponovno trebalo sjetiti da je poštivanje starijih vrlina koja ima svoju veliku vrijednost.

Krist Otkupitelj

Krist Otkupitelj

U školama bi morali poštivati kolege, ali nadasve učitelje i profesore, koji svoj život posvetiše mladima da bi postali ljudi, da bi postigli znanje za život. Generacija onih koje sada mladi gledaju s pomalo prezira zbog njihovih godina, zbog njihove eventualne tehnološke nepismenosti, stvarala je uvjete svojim radom da današnji mladi žive na vrhuncima novih tehičkih dostignuća. I tu se treba zamisliti! Je li naša vrijednost u novim mobilnim vezama, u svagdanjim „surfanjima“ internetom? Internet nam može biti izvor informacija, ali nije izvor znanja, a pogotovo ne naših ljudskih vrijednosti. Nismo veliki zbog toga što smo se obukli u nova odijela slavnih modnih kreatora. Preko svega sličnog ponekad na sebe svraćamo pozornost, ali ne rastemo kao ljudi u očima onih koji nas okružuju. Mnogi, koji svakodnevno mijenjaju statusne simbole, nisu bili izabrani kao „naj osobe“ prošle godine. Među izabranima je bila jedna obična radnica, koja je svoje radno mjesto prepustila samohranoj majci kada je ova dobila otkaz!

Biblija ili Sveto Pismo

U korizmi smo. Korizmu propovjednici nazivaju vremenom milosti. Vremenom u kojem se drugačije živi, drugačije razmišlja, drugačije govori. Izbor nad izborima na koji bi se trebali odlučiti jest susresti se s Riječju Božjom, susresti se s Biblijom. Jedan francuski informacijski letak govori ovako o Bibliji:

Razapinjanje Isusovo na križ uz prisustvo simbola pravde (Križni put u crkvi Nossa Sen hora de Perpetuo Soccoro, Brasilia)

Razapinjanje Isusovo na križ uz prisustvo simbola pravde (Križni put u crkvi Nossa Sen hora de Perpetuo Soccoro, Brasilia)

„Biblija nije obična knjiga nego kolekcija vrlo različitih knjiga. Grčka riječ „ta biblia“ znači knjige.

Ona je sastavljena od pripovijedanja mitskih, epskih, ili povijesnih; zakonodavnih propisa ili genealogija; poema, mudrosnih tekstova, proročanstava, vizionarskih iskaza, molitava, nagovora.

Pisanje ovih knjiga započelo je vjerojatno u VIII. stoljeću prije Krista a završeno oko 100. godine poslije Krista. Najprije pisane pojedinačno, ove knjige su bile dugotrajno meditirane, prepisivane, zatim, malo po malo, grupirane i svrstane kroz vijekove.

Biblija je izvještaj o Židovima, ali također i o kršćanima (iako Židovi ne priznaju tekstove koji govore o Isusu i koje čine Novi Zavjet).

Takođe u Kur'anu se nalazi povijest Abrahamova, zatim Mojsijeva, Marijina (Myriam) i Isusova (Isa) kao i mnogi drugi sadržaji.“

„Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva. Za kršćane – katolike, pravoslavne i protestante – ona je sveta i kanonska knjiga. Za svakog čovjeka Biblija je istovremeno zbirka povijesnih isprava i književno djelo izvorne i neprolazne umjetničke snage. Ona pripada zajedničkoj kulturi čovječanstva.“ (Uvodna riječ Jure Kaštelana, glavnog urednika izdanja Biblije „Kršćanska sadašnjost“ 1995.)

„Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića pod pojmom „Biblija“ navodi kratku definiciju glavnog urednika (sa spomenutim književnikom J. Kaštelanom) i prevoditelja, prof. u miru dr. Bonaventure Dude ovim riječima: „Biblija ili Sveto Pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način smatraju svetima. Dijeli se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet.... Biblija je uz to i spomenik historije čovječanstva, jedna od najstarijih knjiga, u kojoj je genij Hebreja na svoj način asimilirao i dalje obogatio razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, da je onda, obogaćenu grčkim genijem, po Novom Zavjetu i daljnjem kršćanskom razmišljanju unese u tadašnji grčko rimski svijet.. Tako je ona ušla u temelje naše europske kulture i civilizacije...“

Zbog svega rečenog, zbog osobnog uvjerenja kao vjernici, zbog stalnih obećanja da ćemo biti 'ljudi', zbog obećanja danih na krštenju (istina obećanje su dali naši roditelji i kumovi) i zbog onih koji su to obećali u naše ime i zbog još mnogo drugih razloga, Biblija je najbolji izbor, koji jedan čovjek može izabrati u korizmenom vremenu i posvetiti mu dostojnu pažnju. Ona bi trebala biti sastavnica našeg života, a posebno sada kad se pripremamo za slavljenje vrhunca poruke, koju nam je Biblija prenijela ili, još bolje, koju nam stalno prenosi. Biblijska poruka nema svoj kraj. Ona je vječna, njezina vrijednost nemjerljiva, njena poruka za sva vremena. Kršćani proučavaju Bibliju kao normativ za svoj život, kao smjernice za život koje crpe iz Riječi Božje. Poznavanje Biblije je imperativ za kršćanina. Bez poznavanja Biblije naše kršćanstvo je skoro nezamislivo, naše vjerovanje teško prepoznatljivo.

Osim naziva Biblija, vrlo često upotrebljavamo i naziv Sveto Pismo. Kako smo već spomenuli sastavljeno od dva dijela: Starog i Novog zavjeta. Ponekad se upotrebljava i izraz „Pismo“, koje sami pisci kasnijih knjiga upotrebljavaju kada navode knjige koje su toj knjizi prethodile.

Novi zavjet

Sveti Ivan Zlatousti u IV. stoljeću ga naziva „pismo Božje čovječanstvu“. Podjela se temelji na dva zavjeta ili točnije saveza: Stari savez, koji Bog sklapa s Izraelcima na Sinaju dajući im Deset zapovijedi, te Novi Zavjet koji uspostavlja Isus riječima: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Luka 22,20), a potvrđuje ga smrću na križu. To je potpis Isusov na Novi savez, sklopljen između Boga i nas. Evanđelja, kao povijesne knjige, to navode u nekoliko navrata:

- Matejevo evanđelje (26, 28) „Ovo je moja krv, krv saveza...“

- Markovo evanđelje (14, 24) „Ovo je krv moja, krv saveza...“

- Lukino evanđelje (22, 20) „Ova je čaša novi savez u mojoj krvi...“

Govoreći ove riječi Isus nam šalje poruku: „Krv novog saveza prolivena je za sve ljude“. Tako euharistija postaje nositelj općeg spasenja. Njena je uloga da prenosi božanski život čovječanstvu, ljudima svih vremena i svih krajeva svijeta. Nakon toga nadodaje: „Ovo činite meni na spomen“. Tim riječima Isus od Crkve traži obnavljanje, slavljenje njegove smrti u svetoj misi i da bude njegova produžena ruka u vremenima iza njega i na svim prostorima po čitavom svijetu. Po Njegovim riječima, svaki put kad obnavljamo taj spomen, On je prisutan s nama. Do konca! To je najveći, najsvetiji, najdublji trenutak kojeg trebamo biti svijesni na svakoj misi. I zbog toga je to trenutak tišine, klanjanja, zahvaljivanja, hvale Bogu za dar koji nam je dao. To je trenutak zbog kojeg se sastajemo kao vjernici da bi proslavili taj božanski dar, dar neizmjerne Božje ljubavi. Svijestan veličine i dubine toga misterija, te darežljivosti Božje, njegove važnosti, sveti Ivan Zlatousti je rekao da je misa : „Centar i središte kršćanskoga života“. Sve što je napisano u Novom zavjetu, od Isusovog djetinjstva, njegovog nauka, njegovih čudesnih djela, njegovih poruka, usmjereno je prema sklapanju Novog Saveza po Kristu, koji je vrijednost Isusove muke i smrti, Njegove žrtve za Novi Savez doveo do Uskrsnuća i pobjede nad smrću. Na ovaj čin treba biti usredotočen i život svakog vjernika. Iz njega treba crpsti snagu svog duhovnog i milosnog života. Kroz ovaj čin treba promatrati Božju ljubav prema čovjeku iskazanu kroz žrtvovanje vlastitog Sina za spas čovjeka. I na ljubav odgovoriti ljubavlju. Ne prestajući zahvaljivati Bogu za sve što je za nas učinio.

Rimljani iznose stvari iz hrama

Rimljani iznose stvari iz hrama

Da bismo ovo shvatili potrebno je živjeti s Biblijom u ruci i čitati je svaki dan. Posebno u ovo „vrijeme milosti“ kad se pripremamo za godišnju proslavu toga velikoga misterija. Govoriti o kršćanstvu, a ne poznavati njegov temelj, zapravo je besmisleno. Život odricanja, što vjera od nas traži, ako ne shvaćamo i ne znamo zašto, čini nas čudacima. Raditi nešto, a ne znati zašto to radimo, zapravo je za čovjeka ponižavajuće. Kao da nemamo dar razuma, koji nam je Bog dao i da ga ne koristimo. Busati se u prsa i govoriti da smo kršćani, a ne znati temeljne stvari i ne poštivati i držati se poruka Evanđelja i Crkve, čini nas slične farizejima i pismoznancima.

Čitajući Bibliju često ćemo se sresti s mnogo činjenica koje će nam, na prvi pogled, izgledati čudne, nejasne, neshvatljive pa čak za nas ljude 21. stoljeća i smiješne. Prispodobe o izgubljenoj ovci; o nerodnoj smokvi, o mudrom upravitelju, o ludim i mudrim djevicama, o izgubljenom sinu, o vinogradaru, o kraljevstvu.... a znamo da Isus nije imao nikakve pretenzije na zemaljsku vlast. Prije čitanja Biblije, posebno Starog zavjeta, treba pročitati Opći uvod u Bibliju, koji se nalazi u izdanjima „Stvarnosti“ i „Kršćanske sadašnjosti“ kako bismo ispravno i lakše shvaćali Bibliju iliti Sveto Pismo. Nakon toga sve će nam biti lakše shvatljivo.

Govor Biblije je govor vremena i naroda kojemu je upućena. Pisana je u određenom vremenu, na određenom prostoru, za narod koji je tada živio nomadskim životom pastira, a kasnije zemljoradnika i ribara. Zbog toga su sve slike, kad nam Isus želi prenijeti neku poruku, u izričaju koji je prikladan za taj narod. Sveti Pavao u svojim poslanicama upotrebljava drukčiji govor. Sve to treba znati da bismo ispravno shvatili Bibliju i da bi u njoj našli poruku koja je upućena i nama. Nisu bitni detalji s kojima se susrećemo u Svetom Pismu. Bitna je poruka koju nam Bog šalje po svome Sinu. Kad Ivanovi učenici pitaju Isusa: „Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?“ Isus im odgovara, govoreći o svom djelovanju, o svrsi svog dolaska: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.“ Isus čini čuda i vraća bolesne u život, a siromasima, koji su uvijek bili na marginama društva, naviješta Veselu vijest, Evanđelje, što se prije nije događalo.

Novi Zavjet

Podrazumijeva 4 Evanđelja (Matej, Marko, Luka, Ivan), Djela Apostolska napisana po sv. Luki); 21 pismo ili poslanicu od kojih se 14 pripisuje Svetom Pavlu, 1 svetom Jakovu, 2 svetom Petru, 3 svetom Ivanu, 1 svetom Judi (Tadeju). Apokalipsa (što znači „Objavljenje“ ili „Otkrivenje“) pripisuje se svetom Ivanu i zatvara Novi Zavjet pozivom na bdjenje u očekivanju ponovnog Isusovog dolaska.

Stari zavjet – poruka nade

Mnogi koji su čitali Sveto Pismo Starog zavjeta vrlo često odustaju od čitanja, jer prije nisu prostudirali „Uvod u Sveto Pismo“. Zbunjujuće za njih, kažu tako, djeluje mnogo tekstova iz povijesti izraelskog naroda gdje se opisuju ratovi, gdje se govori o klanjanju zlatnom teletu, gdje se govori općenito o događajima koji nekako ne idu u(z) Sveto Pismo.

Izrael

Izrael

Je li to pranje savjesti za nečitanje ili je netko tako osjetljiv da mu to smeta, nećemo suditi. U svakom slučaju treba tražiti rješenje, razjašnjenje. I opet se vraćamo na već rečenu misao. Bitno je shvatiti poruku koju nam Bog preko određenih djela šalje. Osim toga starozavjetne knjige su različite po svojoj vrsti i kao takve ih treba prihvatiti. Ne treba ih shvaćati doslovno kako piše. Uostalom, zar i danas, par godina nakon nekog događaja čak i povjesničari ili „povjesničari“ toliko iskrivljuju stvari da se čovjek doista pita što je prava povijesna istina, a što laž. Naravno, reći ćemo da je nezamislivo da se u Bibliji, koja je za sve jednobožačke vjeroispovijesti (kršćane, Židove i Muslimane) Riječ Božja može govoriti o tome. Da ne živimo u muci s tim mislima, treba shvatiti da je čitav Stari Zavjet ispunjen jednom temeljnom porukom, porukom nade. U patnjama života, u sredinama ispunjenima mržnjom gdje se ubijaju stvorovi koje je Bog stvorio da se ljube, Bog im govori o nadi! Nada je prisutna skoro na svakoj stranici Svetog Pisma koje nazivamo Stari zavjet. Sara se nasmijala poruci upućenoj preko Božjeg poslanika Abrahamu da će slijedeće godine roditi sina (jer je već bila stara), ali Abraham je povjerovao i nada je postala stvarnost. Rodio se Izak. Abraham je vjerovao da će imati brojno nasljedstvo prema Božjem obećanju i kad je pošao žrtvovati svoga sina jedinca Izaka. Obećanje je Bog davao Jakovu, a nada je ispunjala Jakova i njegove potomke čak i u ropstvu egipatskom. Patrijarsi su bili puni vjere i nade da će Bog ispuniti obećanja. Nada u povratak u obećanu zemlju živjela svo vrijeme ropstva. Kušnje su bile teške, ropstvo okrutno, nada uvijek prisutna.

Pustinja

Pustinja

Ponekad su se pojedinci pokolebali u lutanjima kroz pustinju i klanjali se zlatnom teletu, ali je dolazak Mojsija sa Sinaja raspršio njihovu zabludu i ponovno je oživjela nada koja je bila na kušnji. Slično je bilo s ropstvom babilonskim, kad je narod postao tvrda srca i odmetnuo se od Yahve. Kroz to vrijeme svećenici i proroci su čuvari nade. Psalam 137. nam opisuje stanje u narodu:

„Na obalama rijeka babilonskih

Sjeđasmo i plakasmo

Spominjući se Siona...

Tada tamničari naši

Zaiskaše od nas da pjevamo...

Kako da pjevamo pjesmu Jahvinu

U zemlji tuđinskoj!

Nek se osuši desnica moja,

Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek mi se jezik za nepce prilijepi

Ako spomen tvoj smetnem ja ikada.“

Bog im preko proroka Ezekijela šalje poruku: „Sabrat ću vas iz naroda, vratit ću vas iz zemalja u kojima ste bili raspršeni i dat ću vam opet zemlju Izraelovu! I kad se u nju vrate, istrijebit će iz nje sve grozote i gadosti.I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih.“

Obećana zemlja Abrahamu je stvarnost u čemu je Palestina samo materijalni znak. Potomstvo obećano Patrijarsima nije samo tjelesno. Ono je u svima onima koji imaju vjeru otaca, a vrhunac ostvarenja obećanja i nade jest u dolasku Mesije, Božjeg Poslanika.

Ali prije samog Njegovog dolaska Izrael je morao proći kroz još jednu kušnju. Obećanu zemlju su okupirali Rimljani i narod je želio i molio Mesiju koji će osloboditi Izrael od Rimljana i uspostaviti Kraljevstvo Izraelovo. I došao je Mesija. Osloboditelj čovječanstva, koji je dao nadu u vječnu pobjedu dobra nad zlom, objavivši nam Radosnu vijest, Evanđelje i ostvarivši pobjedu nad smrću svojim uskrsnućem.

„Mnogo puta i na mnogo načina Bog je govorio Ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu...“ (Heb, 1. 1-2)

Njegov govor je govor ljubavi. Najveće moguće ljubavi u kojoj Netko daje svoj život za nas grešne, koji ponekad gubimo nadu. On se utjelovio radi nas i radi našeg spasenja. Kad to shvatimo pjevat ćemo mu s psalmistom puni vjere, ljubavi i nade:

O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim:

Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,

Kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu.

Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti.

Na postelji se tebe spominje, u bdjenjima noćnim mislim na tebe.

Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih.

Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži. (Ps 63. 1-9)

  • Zimski Uskrs Zimski Uskrs
  • Sveti Anto pustinjak u Donjem Hasiću 2014. Sveti Anto pustinjak u Donjem Hasiću 2014.
  • Sveti Anto 2014. Sveti Anto 2014.
  • Sveti Anto Zimski Sveti Anto Zimski