„Ja ništa ne vjerujem komunistima“

(Dnevnik krašićkog župnika, koji citira bl. Alojzija Stepinca)

Danas slavimo Stepinčevo. Dan kada je blaženi Alojzije Stepinac umro u rodnoj župi u Krašiću 1960. godine.

Bio sam u vojci u Trebinju u Sjevernom logoru koji je izgrađen još za vrijeme Austrougarske. Na jutarnjem postrojavanju čete za obuku, kad se koristio trenutak za „moralno-političko vaspitanje“ vojnika tog dana rečeno je: „Danas je umro ratni zločinac Stepinac, zagrebački biskup i državni neprijatelj“. Naravno, komentara nije bilo. Informacija je primljena na znanje, a veliki broj slušatelja nije imao pojma o čemu je riječ.

Prošlo je par mjeseci od blaženikove smrti. Jednog poslijepodneva me ja našao četni dežurni i rekao mi da me traži kapetan KOS-a da dođem do njega. (KOS je kratica za kontra obavještaju službu u vojsci. Sila, koja prati i ruši sve pred sobom! Dovoljna je bila jedna aluzija na režim, jedna riječ da se dogodi zlo!) Nisam znao o čemu je riječ, no pretpostavljao sam da je to informativni razgovor i traženje povoda za praćenje i dobivanje nekih informacija koji su kapetanu KOS-a potrebni. Što više informacija prenese svojim nadređenima to mu je put u napredovanju otvoreniji.

Trebinje je imalo dvije vojarne koje smo kolokvijalno zvali Sjeverni logor i Južni logor. Sjeverni je bio, kako rekoh, od vremena austrougarske monarhije i već zastarjeli objekt s uskim hodnicima, što je bilo dobro, jer u takvim uvjetima nisu se mogle davati noćne uzbune da se u mraku neki od vojnika ne rani. Južni je bio sastavljen od nekoliko novosagrađenih objekata. Mnogo kvalitetniji, prostraniji i ljepši. Uglavnom su bili, u oba logora, smješteni pješadinci. Među vojnicima je bilo nekoliko sjemeništaraca i bogoslova čak i jedan svećenik, koji je zbog služio vojni rok nakon odslužene zatvorske kazne. Bio je to Tomislav Jablanović, koji je robijao u Zenici do 1953. godine. Uz to je bio lišen građanskih prava 5 godina, nakon čega je mogao služiti vojni rok. Poslije je postao profesor islamologije na Bogosloviji u Sarajevu a pomoćni sarajevski biskup postao je 1971. Godine. Umro je u pastoralnom posjetu jednoj našoj misiji u Njemačkoj 1986. godine.

Moj razgovor s kapetanom KOS-a, kojem je prisustvovao i jedan poručnik, radi eventualnog svjedočenja, počeo je redovnim pitanjima. Radi kurtoazije. Prešao je na pitanje kako to da mi vjerujemo da Bog daje kišu. Odgovorio sam da nikad nisam od nijednog profesora čuo nešto slično. „A imao sam vrlo stručne profesore, među kojima i profesora fizike, koji je par godina prije završio u Švicarskoj studij Atomske fizike. Zove se o. Pio Matulić, a njegov brat je vice admiral JRM-a!“ Kapaetan je malo ostao iznenađen. No, prešao je na pitanje pokojnog Alojzija Stepinca, ratnog zločinca, kako je rekao. „Što ti o tome misliš“ zapitao je. „Što bih ja o tom trebao misliti? Stepinac sigurno nije ratni zločinac, jer nijednog ratnog zločinca niste ostavili na životu. On nije osuđen na smrt iako ste ga okrivljivali, što je dokaz da je moja teza ispravna!“ Uslijedilo je par dodatnih pitanja, koja su bila nebitna, tek da razgovor ne završi ovakvim suprostavljanjem, odnosno sukobom mišljenja. Posebno na ovako teškoj temi.

Kad sam razgovarao s nekim kolegama nakon toga, proglasili su me ludim govoreći da se igram životom. Istina i ja sam kasnije počeo razmišljati hoće li će sve završiti na tom razgovoru. Srećom i završilo je. Valjda me je Stepinac s neba štitio!

Stepinac je velikan hrvatske povijesti 20. stoljeća. Najveći! Odupirao se svim sistemima i ideologijama koje su zagadile prošlo stoljeće. Osudio je i fašizam i nacizam i komunizam. Suprostavio se svima koji su, u ime ideoloogije, ubijali druge bilo zbog druge nacionalnosti, bilo zbog vjeroispovijesti, bilo zbog rasne pripadnosti. I Talijanima, i Njemcima i NDH-a i komunističkoj Jugoslaviji.

Upravo jugoslavenski sud ga je osudio bez utemeljene krivnje. Mnoge svjedoke, koji su željeli svjedočiti u korist Stepincu, su odbili. Na razne načine su pokušavali likvidirati Stepinca. Pri dolasku u Zagreb, navodno je, Tito naredio da ga se ubije. Nije učinjeno. Ponudili su mu da osnuje Hrvatsku katoličku crkvu, što nije prihvatio, jer kad bi bila samo hrvatska ta crkva ne bi bila katolička. (Naime, katolička znači opća to jest svih naroda i nacija i onih koji se krste u ime Isusovo i prihvaćaju poglavarstvo rimskog biskupa – Pape kao vrhovnog poglavara.) Bilo mu je predloženo da nakon suđenja napusti Hrvatsku, što je odbio prihvativši biti sa svojim narodom, makar i kao zatvorenik. Godine 1953. je imenovan kardinalom, što je prihvaćeno od strane SFRJ kao neprijateljski akt i prekinuti odnosi sa Svetom stolicom. Prema svjedočenju postulatora za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, velečasnog Jurja Batelje, nakon smrti je izvršena obdukcija i nađeni tragovi otrovnih suspstanci u Stepinčevom tijelu, što je tadašnji zatvorski nadstojnik u Hrvatskoj Josip Manolić pokušao zanijekati, ali ne i pobiti dokaze komisije koja je to radila.

Svijest lažne osude je i činjenica da su Stepincu dozvolili da u zatvoru, u sobi do njegove spavaće sobe, slavi misu, piše knjige, komunicira sa svojom obitelji, ali da bude izoliran od drugih zatvorenika. Nakon određenog vremena poslan je u svoju rodnu župu Krašić, gdje je ostao do svoje smrti. No, tamo je bio nadziran svatko tko je dolazio u Krašić. Bio je pod prismotrom UDBE. Kad je umro, njegov koadjutor nadbiskup Šeper, naredio je da zvone zvona u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a zatražio je da se Stepinca pokopa u Zagrebačkoj katedrali. Vlasti su to odbile, ali su ipak 12. veljače dale dozvolu. Bio je to prvi znak svetačkog štovanja Alojzija Stepinca. Donesen je u katedralu. U njoj je bilo prisutnih pogrebu prema procjeni UDBE 6.000 vjernika, a pred katedralom 3-4 tisuće. Uz njegov lijes je prošlo oko 20.000 vjernika. Bio je to najbolji pokazatelj što narod misli o Stepincu, o osudi Stepinca, njegovom životu i radu kao čovjeka, vjernika, nadbiskupa i mučenika. Naravno i onima koji su ga progonili.

Konačno 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici pred oko 500.000 vjernika, papa Ivan Pavao II proglasio je Alojzija Stepinca blaženim, što znači da se štuje u lokalnoj crkvi. Danas je gotovo nezamislivo naći crkvu u Hrvatskoj u kojoj nema slike bl. Alojzija Stepinca. On je za vjernike, osim sveca i mučenika, borac protiv onih, koji su svojom ideologijom zatrovali i podijelili hrvatski narod, a njega, u ime te ideologije, osudili na zatvor i pospješili njegovu smrt. Zato je zapisao jedan od njegovih župnika da je Stepinac izjavio: „Ja komunistima ništa ne vjerujem!“

On je vjerovao Onomu koji je Istina. Koji je pred Pilatom branio Istinu. Koji je također bio nepravedno osuđen. I koji ga je pozvao k sebi u Vječnu slavu.

Gospodine Bože, ti si bl. Alojziju Stepincu dao milost čvrste vjere u Isusa Krista i spremnost da trpi za njega sve do mučeničke smrti. Pomozi nam slijediti njegov primjer, da bismo ljubili Krista kako ga je on ljubio i služili Crkvi kako je on služio.

Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen

Ako i zvijezde padaju, Bog ostaje!

Bl. Alojzije Stepinac