Dušni dan

U vrijeme kada se istovremeno uz blagdane Svih svetih i Dana mrtvih proklamira i ”noć vještica”, moramo ponovno dokazivati i objašnjavati svoju pripadnost vrijednostima života u vječnosti, uskrsnuću od mrtvih i da onkraj smrti žive naši dragi pokojnici.

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Blagdan Dušni dan, danas je u čvrstoj svezi s blagdanom Svih svetih, tim više što je blagdan Svih svetih u našoj domovini neradni dan, pa većina ljudi svoje pokojnike posjećuje dan ranije, tj. na taj blagdan. Na dan Svih svetih spominjemo se onih svetica i svetaca koji nemaju svoj poseban dan u kalendaru, kao i svih onih koji su svojim životom zavrijedili milost i nagradu Božju da uđu u njegovo kraljevstvo. Takvih je veliki broj vjernika. O tome nam svjedoči prvo misno čitanje na blagdan Svih svetih iz Otkrivenja svetog Ivana apostola:

”Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima! I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, palme im u rukama....” (Otk. 7, 3-4)

Veza blagdana Svih svetih i Dušnog dana je upravo u tom da nam Dušni dan ne bude turobno sjećanje na naše preminule nego čvrsta vjera, da su oni s Bogom i u onom broju koji navodi sveti Ivan, a koji zapravo znači bezbroj, neizbrojivo mnoštvo. Upravo u tom pravcu su i liturgijski tekstovi, koje najčešće, posebno na misama za pokojne i prečujemo. U predslovlju nam je poruka jasna i spada u nauk Crkve: „Tvojim vjernima, Gospodine, život se mijenja a ne oduzima.; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”. Prethodi mu rečenica koja nas upozorava: „Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi obećanje buduće besmrtnosti”. Osim toga, ne ispovjedamo li svake nedjelje svoju vjeru u Vjerovanju govoreći: „Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Amen”

Možda je ovaj Dušni dan prigoda da o svim ovim porukama razmislimo, a dok prisustvujemo liturgijskim obredima da ih sabranije pratimo i dublje i bolje shvatimo poruku koju nam šalju. A prema njima prilagodimo i svoj život. Amen, amen... To znači: Tako budi!

Dobro se sjećam saborske rasprave u Saboru SRH, dakle prije Domovinskoga rata i agresije na našu zemlju. Bila je žustra debata oko priznavanja Dušnog dana, a tada su govorili Dana mrtvih da se izbjegne termin duša i sve s njom u svezi, neradnim danom. Istine pak radi valja reći da samo s jezičnoga gledišta nema ništa sporno u terminu Dan mrtvih, tako to imaju i neke druge zemlje.

” U nazivu Dušnoga dana skriva se vjera u besmrtnost duše ili u prekogrobni život. U kršćanskome Vjerovanju ta se vjera izražava : Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni”. ( Dušni dan, duša, vječnost, krizantema, raka, u knjizi ”Govorimo hrvatski ”, jezični savjeti, Zgb.1997, str. 307.)

Tom vjerom poučeni, na specifičan način, imamo i odnos prema našim pokojnicima. Na žalost, u vrijeme kada se istovremeno uz blagdane Svih svetih i Dana mrtvih proklamira i ”noć vještica”, moramo ponovno dokazivati i objašnjavati svoju pripadnost vrijednostima života u vječnosti, uskrsnuću od mrtvih i da onkraj smrti žive naši dragi pokojnici.

Mislim da je bila 1989.g. Bili smo se uputili u Arezzo, točnije Bibiennu kod prijatelja u Italiju. Negdje na Učki saznali smo, preko radio-vijesti, da je konačno izglasan neradni dan 1. studeni, jer da svi ljudi bez obzira na vjeroispovijest, pa i oni koji su ateisti žele posvetiti jedan dan u godini svojim pokojnima kao što to čine i ostale uljuđene zemlje. Bili smo i kao ljudi i vjernici iznimno sretni što je Dušni dan, a zapravo Svi sveti, postao neradni dan.

Naravno, sva naša groblja su i do tada bila vrlo posjećena, uređena. Novim ”priznanjem” toga dana ljudima je bilo lakše otići na groblja u udaljenija mjesta. Ali i više od toga. Osjećali su se nekako manje sputano, slobodnije.

Svatko se od nas sjeti na ovaj ili onaj način svojih najbližih pokojnih, ali postoje i oni kojih se manje ili rjeđe sjećamo. Rijetko se još čuju one molitve koje su se u večernjim satima molile u kućama. Zam da nitko u kući nije pošao na spavanje dok se nisu izmolile “preporuke”, među kojima i ona “ za pokojne kojih se nema tko spomenuti od njihova roda i plemena do deveta koljena”. Moj djed, koji je u provome svjetskome ratu izgubio dva starija brata, Ivana i Josu, Josina sina Matu u drugome ratu i mnogo rodbine, dodavao bi u preporuke posebna 3 Očenaša i Pokoj vječni za njih, a onda i za sve vojnike poginule bilo gdje i bilo kada “a da im se spomena ne zna”.

Zato ovogodišnje molitve za Dan mrtvih posebno posvećujem vojnicima koji padoše ne znajući ni zašto u rat pođoše, ni za čije se interese boriše, natjerani od tuđinskih vlasti rasuše kosti po, do danas, nepoznatim jamama bez križa i opijela, bez svijeće i cvijeća, bez molitve i suza....
Možda nam o bezbroju neznanih raka i grobova najbolje govori Alfirevićeva meditacija u sljedećoj pjesmi:

Vojničko groblje

Jedan je život. Šušte visoke trave.
Nebo je divna prisutnost, dok su oni bezimeni.
Ja mislim na posljednju im misao probite im glave,
lutajuć uz krstove trule, kroz kraj zaboravljeni.

Mislim na hiljade godina i kosti posijane
zbog slave Boga i careva, za dom i zavičaj,
i zbog nepoznatog nečeg što u misao stane
kao tjeskobno pitanje pred zadnjeg sunca sjaj.

U visoka brda narasle bi te kosti
sa cijelog svijeta put nebesa, da se skupe.
Večeras spajam, s pogledom duboke samilosti,
neprijatelje pomirene u sjeni grobne rupe.

Tu život matera leži savladan.
Ništa je čovjek u ogromnom broju,
al ipak svaki od njih bješe jedan svijet, i dan
što dadoše tko zna zašto, bi velik u neznanom boju.

Mene potresno dira starinskih bitaka lom:
tu padoše sni što mogli su život biti.
A sve je ko ništa da ne bi. Da, spasen je dom;
oni će prijeći u pjesmu i tu neznani sniti.

Fran Alfirević