Dušni dan 2017.g.

Piše: Ružica Sarić-Šušnjara

„Dragi prijatelji moji,

nema vas puno,

pa vam mogu reći,

zašto se ne javljam

na pozive vaše,

niti me ima na jutarnjoj Misi.

Dogorjela je moja svijeća.

Okrenuo sam lice

Prema bijelom zidu

I trajno zaspao.“

(S. Blažanović, Mirogoj“ iz zbirke pjesama „Na Žendragu“, str. 100.)

Ovog petka i subote, kada pohodih groblja mojih dragih u našoj Posavini: Gornjem Hasiću, Gornjoj Dubici, Balegovcu, Šamcu, te misli su bile moji suputnici. Činjenica jest da je sve više dragih osoba prešlo rijeku Života, da je „s one strane“, a koja je opet cjelina ovozemnog života.

Njima sam, ove godine, s mlađim sinom Markom pošla odati omage. Njihovi zemni ostaci na nabrojenim grobljima uvijek me vuku k sebi istom silinom.

Jesenska listopadska večer prišuljala se brzo i „zaskočila“ nas. Još na neuglednom uskom mostu prema Prudu suton je počeo prosipati neki svoj čudni spokoj na Savu, Bosnu i grad koji je ostajao iza nas. Svijetla se polako palila po kućama, a s groblja, kao da su nas pozdravljali svjetlucavi lampioni, sada manje svijeće i muketi koji iščezoše s naših groblja.

Uhvatismo posljednji sutonski trenutak da „pozdravimo“ majku i baku Luju na dubičkome groblju. Sutra ćemo njoj prvoj pa svoj ostaloj rodbini posvetiti dan.

Na majčinom i djedovom grobu

Dubičko groblje

U kući ujakova sina Ante i njegove supruge Ruže Agatić u Novom Selu tj. Balegovcu, točnije dijelu tog sela zvanom Cvek, probasmo sve Ružine delicije, odmorismo se, odspavasmo, a što je najvažnije, prizvasmo uspomene iz nekih u nepovrat odletjelih vremena. Te uspomene, pa makar kako bile tužne, nije uspjelo pokopati nijedno (ne)vrijeme. Ruža i Anto uvjek dobrodušni dočekuju sve nas koji stižemo s raznih strana svijeta, osobito ovih dana, pred Dušni dan. Njihova kapija i srce su uvijek širom otvoreni, dok se miris, ove godine tako rodnih, žutih dunja širi avlijom i sokakom.

Na jutarnjoj sv. misi u Balegovcu susretoh i ostalu rodbinu koju ne vidjeh dugi niz godina.

A na svim grobljima mnoštvo ljudi uređuje grobove svojih pokojnika. Na hasićkom groblju poznati susjedi iz djetinjstva: Mara Lujina, kako je zvasmo u djetinjstvu, sada Mara Vučković, sa svojim suprugom Matom (upamtila sam ga kao izvrsnog barjaktara na svadbama, a zvali smo ga Mačak). Došli su iz Višnjevca gdje sada žive. Riječ po riječ, pa fotografija koju ću poslati rodici Ljubi, čija je Mara jetrva a Mato djever i svakako Matinom bratu Ilji.

Mato i Mara (Ević) Vučković s Ružom

Tu je i Luja „Bulježova“ i slika za naše hasićke stranice.

Luja „Bulježova“ Tufeković i Ruža Sarić Šušnjara

Dosta je još tužnih, ozbiljnih, nasmiješenih lica koja me gledaju sa spomenika. Svakojake uspomene vežu me s mnogima od njih.

Hasićko groblje

Međutim, vrijeme se zaklelo da će nam bježati, a mi ga nikako stizati. Sa svakim pokojnikom bih imala neki tihi razgovor, ali to vrijeme je nemilosrdno, ne popušta, ne prašta, nego jednostavno juri najvećom nedostižnom brzinom.

Na djedovom i bakinom grobu

Srećom tu su naši mladi. Naš sin Marko novom tehnikom ovjekovječuje i ovo sjećanje na naše pokojne. Divi se prekrasno uređenim seoskim grobljima, veselosti iznenadnih susreta, jednostavnosti i srdačnosti ljudi koji se vidješe nakon toliko godina.

U Hasiću kratko posjećujemo strinu Ivanku Ambrenicu. Nova kuća, nova ograda. Nema više starih jabuka. Fotografiramo se pred starom udžerom koja još prkosi vremenu. Želimo da ostane ovjekovječena, pa kada mlade generacije budu tražile u rječniku stranih riječi ili na internetu tu riječ da je vide i na slici.

Ambrožića udžera

S poštom strini Ivanki dolazi i Mija Brandić koji se brine za naše preostale mještane. I opet koja izmijenjena riječ, srdačni pozdravi, pa produljujemo zacrtanim putem.

Ruža i Mija Brandić

U dvorištu strin' Ivanke

Majka i sin Marko pred udžerom

U Hrvatskoj stajemo u Piškorevcima kod brata Mate i njegove obitelji. Uz ukusan ručak i kavicu teče razgovor o zdravlju, djeci koja su daleko od kuće (Anamarija, apsolventica ekonomije na razmjeni studenata u Poljskoj – Katowice; Helena u Rijeci na studiju fizioterapije) Marko i Štefica kod kuće tj. nastavljaju školovanje u Slavonskom Brodu i Đakovu).

Od brata Mate krećemo ležerno prema Požegi da ne jurimo uvijek autoputom, a i vidimo neka željena mjesta npr. Svetište Gospe od suza u Pleternici. Cesta teče Diljem te Požeškom gorom. Zanimljiva su imena nekih sela kao: Kondrić, Djedina rijeka, Vesela, Buk, Kuzmica, Puka, Ivan dol, Derviš aga, Ruševo....

Vozimo se prema središtu doline Vallis aurea – Zlatne doline. Povijest kaže da je tu postojalo rimsko naselje Incerum na putu Siscia-Sisak do Murse-Osijeka. Požega postaje županija i posjed kolačkog biskupa, a kralj Bela IV. daruje posjede templarima. Preko stotinu i pedeset godina (1536.-1691.) Požega je bila sjedište sanžakata (crkva „Sv. Duha“ otaca franjevaca bila je pretvorena u džamiju). Šteta bila je zatvorena pa je nismo mogli pohoditi, ali smo zato dosta vremena posvetili barokonoj katedrali sv.Terezije (1763.g.) koju su oslikali poznati umjetnici fra Celestin Medović i Oton Iveković. Ispred katedrale je spomenik poznatom franjevcu i borcu protiv Osmanlija fra Luki Imbrišimoviću.

Fra Luka Ibrišimović

Vrlo poznata je požeška gimnazija koju su osnovali Isusovci 1699. g., a sam grad Požega je poznato rasadište kulture od književnika isusovca Antuna Kanižlića („Sveta Rožalija“) do jezikoslovca Vjekoslava Babukića, slikara Miroslava Kraljevića i drugi.

Na posebno uređenom požeškom trgu šetamo i uživamo u promatranju impozantne zgrade požeške biskupije.

Nastavaljamo prema Novoj Gradiški. Ljudi su, iz sela kojima prolazimo, iznijeli pred dvorišta svoje proizvode: kupus, paprike, krumpir... Jabuka nema, oraha nema. Kažu nije ove godine rodilo. I ja sam pod našim orahom na Siljevcu tražila orahe. Lani, kada smo bili u Posavini za patron župe, ih je bilo za mene, brata i naše dvije sestre podosta. Ove godine nađoh svega dva. Ili ih je netko već pokupio ili nisu rodili. Zato smo u Hasiću u međi naše Budro(v)ke brali šipke. Od toga, moga šipkova čaja ću se bolje osjećati kada ga budem pila, nego od kupovnih čajeva.

Izišli smo na autoput komentirajući viđeno. Zadovoljan sin, zadovoljna ja, a mislim da će biti još ponetko, tko ovo pročita, barem malo zadovoljan.

Mislima sam opet u Posavini. I ne samo ja. Mnogi koji tamo prohodaše, stadoše na svoje dječje nožice, kročiše svijetom i tko zna gdje učiniše zadnje svoje korake. Mnogima osta želja pjesnika, s početka ovog osvrta, neispunjena:

Ako mi netko i dođe,

na godišnjicu

rođenja ili smrti,

neka mi ne nosi

ni cvijeće, ni svijeće.

tek šaka

posavske zemlje svete,

dovoljna će mi biti.

(S. Blažanović, "Mirogoj“, iz zbirke pjesama „Na Žendragu“, str. 101.)