Božićni „položaj“ tetke Anke

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Prekrasna kasna jesen još je zlatila pristojno toplim suncem. Bio je to lijep osjećaj, ali zbog toga sunca, koje je pokazivalo svaku mrlju na oknima, morala sam svakodnevno brisati suzne prozore naše bijele prizemnice.

„ E da oće smrznit!“ – govorila je moja teta Manda, koja nije mogla stići očistiti blatnjave opanke, kaljače i čizme na pragu kuće. Običaj da se u nizinskim blatnim naseljima izuva obuća, prije ulaska u kuću, imala je svoju praktičnu notu. Jer to blato, koje se „tobalo“ (gomilalo) na obući, bilo je prava muka za žene koje su čistile kuću.

„ A dodijat će tebi i snijeg čistit!“ obrecnula se baka na svoju kćerku. Pouka je bila jasna! Ne prigovaraj, radi i šuti!

I doista, teti se nebo smilovalo ubrzo. Zemlja je smrznula, ali je sunce i dalje, doduše, s manjim intenzitetom prosipalo svoje zrake.

U jeku božićnih priprema ja sam maštala o novoj namijenjenoj mi zadaći, uz one redovite - školske.

Bilo je dogovoreno da ću biti položaj kod babe Anke Srebrića, djedove sestre, koja je godinama „uzeta“ (nepokretna) ležala u svojoj kućici na Uriji.

Tetka Anka, kako su je u kući zvali tata, teta i moja majka pa i ja, bila je skromna žena s teškim bremenom života mlade udovice. Odgajala je dva sina Niku i Adama, te dvije kćerke Mandu (ud. Varzić, poznatu hasićku folklorašicu - pjevačicu svatovskih i drugih narodnih pjesama) i Maru.

Mara je sa svojom kćerkom Anom živjela s majkom, a ostala djeca su bila vrlo blizu.

Veselila sam se što ću biti položaj čak na Uriji, tada mi je Urija izgledala nešto vrlo udaljeno. Na Uriju smo išli u kapelicu na sv. Antu na svečanu svetu misu i blagoslov našega sela. Mi smo živjeli na granici s Donjim Hasićem u Sarića – Čandžića sokaku. I Evići, iz Donjeg Hasića, bi mogli isto tako reći u Evića sokaku. Doduše, njihovih kuća je tada bilo svega 3, a naših deset (i Andrića kuća koja je bila nekada Sarić, ali udajom tetke Anke za Jozu Andrića, Garevljanina, dobila je novo prezime), pa se tako sokak i prozvao po našem prezimenu. A koliko je kuća sada u sokaku: Pavana Sarića na raskršću, Ante Sarića (Arkeše) i Vlade Dragičićevića (pok. Janje Sarić-Dragičević)?! K tome valja pridodati činjenicu da se od mojeg djetinjstva do rata izgradilo uz postojeće još sedam do osam kuća.

Majka je dan prije pripremila darove, za svakoga po nešto. Nekoliko sam puta ponovila: ovo je za tetku Anku, ovo za njenu Maru i unuku Anu, ovo je za ujnu Adamovicu, ovo za ujaka Niku, ovo za tetku Mandu....

Naravno, opet su to bili majčini ručni radovi, od izvezene pocalice, do pletenih čarapa, kapa, šalova i rukavica.

Ujutro sam rano pošla u školu i izljubila se s ukućanima kao da idem na put oko svijeta.

Poslije nastave djed me dočekao pred školom s novom pletenom torbom i korpom pokrivenom čunčanim otarkom. S otarka su se smiješile majčine „zelene jelice“. To je bio otarak, tj. ukrasni prekrivač koji se koristio samo za Božić. /Od svih sinonima: ručnik, ličnik, peškir (turc.), otarak je bio najjasniji. Od glagola otrti, kazivao je svoju bit – otiralo se njime i ruke i lice, ali je bio i ukrasna tkanina/.

Za Uskrs su bila dva veselija otarka: jedan s pilićima, drugi s cvijećem.

U torbi su složeni odjevni darovi, u korpi mesni proizvodi (slanina, kobasica, krvavica, meso za pečenje), šećer, ulje, divka, kolačići, sir i kajmak, lučevine (hladetina)...

Pošla sam s djedom i svojim „drugama“ Marom Antunović, Janjom Pejić, Janjom Bjelobrk, Marom Petrić, Katom Tufeković....

Djed je išao s nama, pričao o svojoj omiljeloj temi „zemljopisu“. Curice su ga gotovo otvorenih usta slušale kada je govorio o sibirskoj zimi, o zemlji gdje je uvijek led i snijeg, gdje se snijeg topi i tako dobiva voda. Ježila sam se od zime. I ove naše mi je bilo previše, a to, o čemu djed priča, ledilo mi je i pomisao da, ne daj Bože, moram tamo živjeti. Bilo mi je žao djece koja se, kako sam ja to zamislila, načisto smrzavaju jer zbog hladnoće ne mogu držati ni žlicu kojom bi jeli, ni čašu iz koje bi pili, a pisati ne bi mogli nikako.

Čim sam ugledala kapelicu sv. Ante na Uriji bilo mi je jasno da smo blizu.

Pozdravila sam se s drugaricama, a s Marom Antunović, čija je kuća bila tik do tetke Anke, uputila na svoje odredište.

Kuća tetke Anke bila je tako siromašna, a tako čista i uredna. Bolesnica je ležala na krevetu sva u bijelom. Očito je njena kći Mara dala sve od sebe da majku drži kako dolikuje. Tada sam vidjela prvi puta u djedovim očima suze.

Ja sam „izrecitirala“ što kome pripada i kasnije s djedom odnijela onima koji su živjeli u drugim kućama.

Djed je otišao na „drvoslan“ gdje je dugo, dugo cijepao drva. Ja sam se već igrala s Anom, a njena majka pripremala večeru. Jest da je taj dan bio tzv. „Tucindan“ i nije bio crkveno naređen post, ipak se postilo.

Sirotinja je postila pet dana u tjednu, pa nije bilo ništa čudno da se pred Božić, kada je bio mrsniji stol, posti i duže.

Naša domaćica je u tu večeru utkala toliko ljubavi da bi je i siti jeli. Njezina pita krumpiruša (krumpirača) je mirisala izazovno. Ne znam po čemu bi neko mrsnije jelo bilo bolje od njezine pite!

Tetka Mara je prvo postavila na siniju večeru za nas, goste, a dok smo mi jeli ona je hranila svoju majku.

Iako su zaustavljale djeda da ostane prenoćiti on je ljubazno odbio, znajući da bi bilo pretijesno za sve. Osim toga nadodao je: „Badnjica je, valja sutra peći pečenicu, doće i Niko i Blaž, pa ćemo svi zajedno peći pečenice kod nas.“ – govorio je djed.

„De ujače, znam da ti ne piješ, ali ponesi malo rakije“ - govorila je tetka Mara.

„Jok, jok, spremi to trebat će ti“ – vjerojatno misleći na skoru sestrinu smrt i tzv. daću (karmine) koje su poslije sprovoda pripremane u kući.

Teško razumljivim govorom oglasila se tetka Anka moleći brata da ponese rakiju i da svi koji budu na Badnjak kod nas popiju malo u njeno zdravlje. Djed je popustio i ponio rakiju i orahe.

„To je naša šljiva, naš orah!“ – s ponosom je isticala tetka Mara.

Doista, vidjela sam veliko stablo iza kuće, nisam znala koje je. Bog zna dokle je izdržalo, jer su svake zime, oni koji nisu imali svoju šumu, trebali neko stablo žrtvovati da se čeljad ugrije, pa makar često ostali bez ukusnih plodova.

Djed je otišao, tetka Anka je još dugo plakala, kćerka ju tješila, a Ana i ja uz peć se potiho igrale, pričale jedna drugoj svoje dječje dogodovštine i tako gotovo u priči zaspale na slamarici pokraj peći. Pokrivene toplim ponjavama vjerojatno smo sanjale anđele i maloga Isusa. Ipak, ja sam se često budila u strahu da ne „prespim“ i da kao položaj obavim svoju dužnost zbog koje sam i došla.

U jednom trenutku čula sam da se tetka Mara diže. Brzo sam se obukla, uzela svoj šušanj (suhu hrastovu grančicu) koji mi je djed donio i požurila zataknuti iznad kućnih ulaznih vrata. Naravno, nisam mogla doseći strehu pa mi je tetka pomogla.

Razbudile su se i unuka i baka, već je gorjela vatra, a ja sam ju podjarivala drvima koja je djed sinoć iscijepao. Srećom, bila su suha, pa nam nisu suzile oči, a i kuhinja je bila bez dima.

Našla sam svoju torbicu s kukuruzom u školskoj torbi i uz svijeću išla nahraniti živad.

„Oooo pa i snijeg je pao“ – rekla je tetka. Djeci veselje, starijima briga više!

Na stolu je već bila posna pokljukuša, jabuke i orasi.

U mojoj poklon torbici je bilo sve spakirano, ali mogla sam to otvoriti tek kada dođem kući. Koje iskušenje!

Mara Antunović i Ilija Srebrić su me zvali. Trebalo je ići u školu, a još je bio mrak.

Toplo sam se pozdravila sa sve tri moje drage domaćice, zahvalila na svemu, kao i one meni, i pošla u školu. Tetka Anka je opet plakala. I sama sam se rastužila misleći kako je njoj teško. Srećom je postojao veliki osjećaj odgovornosti djece da se brinu za svoje onemoćale i bolesne roditelje. Njihova ljubav je nadoknađivala ono što lijekovi nisu mogli popraviti. Na žalost, bilo je i obrnutih slučajeva. Ja, na sreću, svjedočim o jednom pozitivnom!

Od Antunovića-Srebrića kuća do škole bili su pomalo idilični prizori pred kućama. Muškarci su ložili vatru, koja je u praskozorje zimskoga dana, i to ne bilo kojeg, nego pred Isusov rođendan, djelovala upravo kao jedno od počela ŽIVOTA, uz vodu, zemlju i zrak. Bila je to simbolika ljubavi Kristovog dolaska, atmosfera zajedništva, osjećaja jednog susjeda za drugog. Tako je i ona sibirska zima, o kojoj nam je djed pričao, postajala podnošljivija.

Pa i naš učitelj Crnogorac i učiteljica Srpkinja nisu bili „ratnički“ raspoloženi. Ponavljali smo neko gradivo, nešto recitrali što ćemo „izvoditi na bini“ za Novu godinu. Nismo dobili ni domaću zadaću. „Čudo, čudo jedno“ govorila je strina Kata Andrić kada nas je na raskršću susrela idući iz tišinske zadruge. „Za sv. Antu su vam zadali toliko zadaće ko da su svi nečešnjaci u nji' ušli“ – ljutila se strina. A oni su sigurno morali, kao prosvjetari i državni službenici, izvršavati naredbe režima koji je tada vladao.

Došla sam kući, stavila torbu na siniju. Baka ju je otvorila i hvalila moje darovateljice. Ipak, bilo joj je žao što su toliko toga spremile, jer je znala da je to veliki znak njihova odricanja. „Vidi met(nu)le su ti novu krpu i 'aljinicu, a nji'ova Ana sigurno je neće to dobiti. Jadna moja zava Anka, a i njezina Mara. Nikako „progledati“!“

Tada nisam taj bakin izričaj „progledati“ shvatila, ali kasnije mi je postalo jasno. Ta metafora je ukazivala na vrlo česte životne probleme koje je ta obitelj imala.

Badnje večer je donosilo svoje radosti koje sam već evocirala na ovim stranicama. Božić također!

Poruke su ostale iste: ako već kroz godinu nismo bili u stanju dijeliti ljubav i radost u maksimalnoj mjeri, činimo to u ozračju velikog darivanja Djeteta Isusa nama ljudima. Sjetimo se i ovom prilikom našega zavičaja ne da bismo osjetili tugu i gorčinu, nego ljubav i radost što potekosmo iz kraja darežljivih, a siromašnih naših predaka.

Svima nama neka u srcu odjekne „Sretan Božić i sveto Isusovo porođenje - Čestita ti duša bila“ gdje god se nalazili u: Austriji, Australiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Kanadi, SAD-u, Norveškoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Hrvatskoj.....

Neka novorođeni Krist unese snagu i mir u 2016. godini, želi Vam od srca Ruža Marka Peranova

1. „položaj“ – dijete, koje je za Badnjak išlo kod bliže rodbine i prijatelja, kao znak dobrih odnosa i ljubavi. Dužnost mu je bila kako je opisano u tekstu. Rano ujutro, na Badnjak zadjenuti grančicu hrastovine nad kućna vrata i nahraniti živad (kokoši, patke, guske...), naložiti vatru i izmoliti molitvicu, a ako je znalo izrecitirati neku pjesmicu. Iz svoje kuće je nosilo darove onima kod kojih je išlo, a bivalo darovano od domaćina s posebnom ljubavlju.

  • Božićni običaji Božićni običaji
  • Doživljaj jednog Božića iz mog djetinjstva Doživljaj jednog Božića iz mog djetinjstva