Doživljaj jednog Božića iz mog djetinjstva

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

„Evo stižu“ – rekao je M. Meščić dok smo se sakupljali na Dugi mi polaznici „osmoljetke“ iz Gornjeg i Donjeg Hasića. Dobro, oni Hasićani s Urije odoše prugom kući, a mi ćemo preko Donjanskog polja.

„Bogu hvala, zemlja je smrznuta, nema blata“ veli Ruža Careva. Stvarno, dobro je snijeg još nije pao, zemlja je smrznula i naša mala grupa kreće bez „tobanja“ blata dužoj po škarićkoj cesti. Potok, što protiče poljem se umirio, a na proljeće će, kao iz zatvora, pobjeći iz svojeg korita i razliti se poljem.

U grupi smo uglavnom sedmoškolci, J. Stanić, M. Bratić, M. Blažanović, S. Blažanović, Đ.Popić, I. Sarić...

Ima i starijih i mlađih, moj rođak Šimo Sarić i njegova sestra Ivka, sestre Katićke, Mikićke.....

Svi zajedno koračamo poneseni nekom unutarnjom usplahirenošću i radošću. Badnjak je!

Svatko zbori o svojem doživljaju Božića, o tome gdje je tko bio položaj. Sada smo već odrasli pa nas zamjenjuju mlađe braća i sestre. Sretna sam kako smo jedinstveni i kako je lijepo kada se doista osjećamo kao prava zejednica.

Dogovaramo se kako ćemo na polnoćku, ali i kako, nipošto, ne smijemo sutra zakasniti u školu da nam roditelji ne bi imali problema sa školskim vlastima. Netko je zapjevušio „ U to vrijeme godišta“, ali sam mu brzo dala mig. Pred nama na par metara se pojavio vojnik. Znali smo da u šumi na domak Škarića ima u jednoj vojarnici nekoliko vojnika, bili su na našim školskim priredbama uvijek po trojica-četvorica.

Mi smo malo ustuknuli, prestali pjevati, a on se obratio nekom od naših dječaka: „Bratko, nemoj da se bojiš! Samo ti pevaj!“

Nisam tada znala makedonski, ali sada znam da je bio Makedonac, mladić u dvadesetoj ili dvadesetprvoj godini, miješao je srpski i makedonski jezik.

Mi ipak nismo dalje pjevali, makar mislim da taj vojnik nije bio zlonamjeran.

U Blažanovića (Blažnovića, kako smo tada govorili!) kraju počeli smo se opraštati i svatko je žurio kući da što prije napiše zadaću za sutrašnji dan i da pomogne majci u pripremama za najradosniji kršćanski blagdan, Božić.

Na brzinu sam pojela par pečenih krumpira u ljusci s kiselim kupusom bez začina, moj najdraži desert, pečenu morkinju te počela pregledati što imam za domaću zadaću. Prvo njemački, stvarno nema ništa (aha, shvatila sam nastavnici Mandići su bili vjernici, potajno doduše), zemljopis, zadaću sam napisala jučer, za tjelesni odgoj kod nastavnice Halide Dervišević ne treba priprema, ni nastavnik Budiša Maslić, Crkvinjanin nije iz „istorije“ – povijesti zadao tko zna kakvu zadaću, a iz „srpskohrvatskoga“ već sam naučila pjesmicu Branka Ćopića „Na Petrovačkoj cesti“

(Na Petrovačkoj cesti izbjeglice

I trista djece u koloni

Nad njima kruže grabljive ptice

Tuđinski avioni..........

Pjesma je vrlo tužna, govori o smrti sedmogodišnje djevojčice :

„U snijegu rumena Marija

Mamina kćerka jedina

Bilo joj sedam godina.

O strašna ptico, ti se me ubila,

a što sam kriva bila!“.

Bože moj, kako je moguće da se u tako kratkom vremenskom razdoblju opet ponove sve strahote rata, da ljudi prožive i po dva pogroma za svoga vijeka. I sam autor je sebi presudio ne mogavši otrpjeti mnoge zablude ideologije za koju se borio.)

Prekjučer su dečki podgovorili našeg školskog „druga“, Jelisiju iz Kruškova Polja, da „obradi“ svoju strinu Ljubinku, nastavnicu iz biologije, da nas ne ispituje gradivo. Bilo je samo ponavljanje o jabuci i sličnom voću.

Dakle, što se tiče školskih zadaća, mogu pomagati majci, mogu se veseliti s mlađom braćom i setrama. I tata je stigao kući iz šamačkog građevinskoga poduzeća „Ingrapa“. Vatra se rasplamsala, toplo je u kući i srcima.

Bila sam pospana i umorna jer sam to jutro išla u zamjenu mlađe sestre biti položaj kod tete Ruže Šinkovice . Tata je, također, išao sa mnom da ne idem sama u mrkloj noći kroz polja. Tetka Ruža nas je uvijek rado primala a osobito je cijenila moju žrtvu ranog buđenja. Poslije tople okrijepe krenuli smo prugom do škole. Na tom, doduše, opasnom putu, po pružnim šliperima, pridruživale su nam se grupice učenika Hasićana Bjelobrka i Petrića, Crkvinjana, Škarićana...

D. Starčević, Crkvinjanka mi reče da zna da je nama danas post, a A. Čančarević potvrdi da i ona i njena majka isto poste pred njihov, pravoslavni Božić . Dan u školi je bio ispunjen posebnim osjećajima. Tada sam u punini shvatila da ima i one djece koja, „ispod glasa“- potiho, pitaju pripremamo li se za sutrašnji dan. Osjetila sam njihov strah, radoznalost i neku čežnju i žalost za onim što nemaju jer su roditelji, obično otac, bili članovi partije pa djeca nisu smjela slaviti Božić.Shvatila sam također da mnoge moje kolegice pravoslavke slave svoj Božić i da su one radosnije, makar siromašnije kao i mi, od ove druge djece.

Prišla mi je Azra i rekla kako je sretna zbog nas, ali i da oni slavi svoje blagdane, Bajram npr, da poste ramazan, te da ne bi htjela biti na mjestu naše školske kolegice F., čiji otac „ne klanja i ne zna Kur'an“.

Bilo kako bilo, shvatila sam različitost, vjera i nacija dosta rano, i upozorenje naše poznanice Židovke, Hane „da se niko nad nikim ne treba vazdizati“.

U kući, dakle, sve je teklo užurbano s pripremama, „dok se još vidi, jer se noć zarana spušta“. Kao dijete mislila sam da se odnekud rastvori nebo i spusti neku tamnu boju na svijet, da se umorni ljudi mogu odmoriti jer ne vide više na poljima raditi.

Već sam bila vrlo umorna pa sam se bojala hoću li izdržati dočekati budna večeru.

Srećom, čim se zamračilo tata je unio slamu, blagoslovio ju, a majka je stavila na siniju svijeće i večeru.

Posna večera se brzo pojela, suđe pospremilo i mi, djeca, ubrzo pozaspali u kutu sobe na slami. Probudila sam se da ne zakasnim na polnoćku i tako se osramotim u društvu kršeći dogovor s jedne, a ne ispunim veliku želju da prisustvujem polnoćki, s druge strane. Majka je rekla da budem mirna, ona će me probuditi.

Ona je bdjela dotjeravajući posljednje sitnice i pakirajući nam skromne darove.

Probudila me na vrijeme pa sam brzo bila na raskršću sa svojim vršnjacima iz sokaka dočekujući društvo s Urije i ostalih hasićkih sokaka.

Pristizale su grupice iz Evića, Dragičevića, Meščića i Blažanovića kraja pa iz Jelasa. Tiš(i)njani su izlazili žurno iz svojih kuća, a kod Petričevića kuća slijevala se prema crkvi prava kolona Šupljenovčana (Novoselaca), a možda i žitelja Odmuta koji su mogli k crkvi stići kroz Novo Selo ili, s Grebničanima, kroz Grebnice i Srpsku Tišinu.

Stara crkva u Hrvatskoj Tišini

Svakako, vjernika, posebno mlađega svijeta bilo je u velikom broju. Svi nisu mogli stati u crkvu. Svećenik je stavio nekoliko debljih svijeća na tarabu (ogradu) oko crkve.

Svi su od srca pjevali, makar je ponetko i „odskakao“ no, nije se zamjerilo. Ali, ako je netko počeo pričati dosta je bio jedan pogled starijeg vjernika da se mlađi „pokunji“ i ušuti. Uvijek je bila sramota brbljati u crkvi i biti opomenut, a na Božić posebno.

Fra Valerije Jurić

Fra Valerije Jurić, naš tadašnji župnik, je naglasio u propovijedi ljudsku solidarnsot i pomoć onima koji nemaju. Za Božić nitko ne smije biti gladan! Znala sam to dobro jer mi je majka rekla da sutra prije nastave moram odnijeti „korpu“ k jednoj obitelji koja je živjela u Šamcu u vrlo teškim socijalnim uvjetima zbog političkih neprilika.

Uvijek je bio poseban doživljaj ići kući s polnoćke. Te noći je gorjelo svjetlo u kućama, a dolaskom električne energije i u dvorištima. Sjećam se jednog našeg Hasićanina koji je, jedan od rijetkih, bio čan Komunističke partije. Kada je njegova supruga ostavila dvorišnu žarulju gorjeti ljutio se govoreći da ugasi i da ne pravi trošak. To je govorio pred nekim, meni nepoznatim, čovjekom. Čim je ovaj otišao rekao je:“Ženo, neka sijalica gori i na kolari i na kući svu noć! Ako te tko što pita reci da ja ne znam ništa, da si ti to odlučila i da Ti slaviš Božić s mojim roditeljima“. Uz to je zaškrgutao zubima i spomenuo nekome „psa i mater“, „zbog ovoga vraga ni rođenoj tetki, koju sam volio kao majku, nisam bio na sprovodu jer je sprovod vodio parok“.

Božićno je jutro, baka pije kavu razgalicu, djed loži vatru, teta je spremna za posao u „Korpari“, tata i ja čestitamo „Čestit Vam Božić i sveto Isusovo porođenje“. Djed mi daje torbicu s jabukama, suhim šljivama i orasima. Kaže mi da počastim i one kojima nije danas Božić i one koji ga nemaju nikako. Majka je spremila korpu sa skoromnim poklonima za „one ljude“. „Nemoj tamo puno govoriti samo to podaj“ - savjetovala je majka.

Nisam puno govorila. U vlažnom stanu živjela je žena upalih očiju, valjda od plakanja, s dvije kćerke .

Muški su joj neki bili „nestali“, neki ubijeni, a neki u zeničkom zatvoru. Na sredini kuhinjskoga zida bilo je raspelo i ispod njega svijeće. Sobica tako siromašna, a tako čista i uredna!

Žena je otvorila korpu. I sama sam se začudila koliko je sitnica majka stavila i tu korpu. Bile su čak i igle za pletenje i vunica, ali i lučevine (hladetina) i pečenica i kobasica (ona koju sam jučer dobila od tetke Ruže), pa čudesni „ mirišljavi safunić“ i šareni upletnjaci zamotani u pokrivaču-potkoljenaču (posebni tkani tepišić za klečanje ili sjedenje u crkvi za vrijeme sv mise i crkvenih pobožnosti), pita, kruh, kocke šećera i divka.

Žena je zaplakala, poljubila me i rekla „Sretan Božić i reci majci sto puta joj hvala!“ Stalno se okretala i pogledala lijevo desno, kao da je netko prati i kao da se od nekoga skriva. Shvatila sam i požurila otići, mahnuvši djevojčicama u kutu sobe.

Do škole sam išla doumljujući što se sve moglo toj ženi dogoditi. O tome se nije smjelo puno pitati i razgovarati.

Nikada nisam poslije vidjela tu ženu, otišle je s djecom iz Šamca.

Stoga mi je taj Božić iako radostan, bio sjetan zbog ljudi koji pate.

I danas je puno onih, koji tko zna zbog čega, nisu radosni za ovaj veliki blagdan. Možda ih pritišće siromaštvo, gubitak radnoga mjesta, možda su izgubili kuću u poplavama, možda su teško bolesni i osamljeni, možda im je nastradala i umrla draga osoba......

Njima posebno neka Gospodin otare suzu s lica svojim rođenjem, a nama svima „ČESTIT BOŽIĆ I SVETO ISUSOVO POROĐENJE, TE BLAGOSLOVLJENU 2015.g. „ želi Vaša Hasićanka Ruža Marka Peranova