Piše: Perica Mišić
Pisati o Hasiću, a ne spomenuti nekoliko najpoznatijih potesa zemljišta u vlasništvu Hasićana, bila bi veća grehota nego, danas, nakon svega, umjesto kruha govoriti `ljeb! Ta zemlja nas je odhranila, naše očeve, djedove…
Žendraguša je potes zemljišta u Polju prema Jelečevićima (Šimina farma).
Rastik je potes zemljišta u obliku jabuke cca 700 dunuma (7 ha) tla, južno od Jelasa, imao je pravcem sjever-jug ko strijela prav šljunkoviti put zvani Testica (Cestica). Pred rat hasićki vlasnici su bili potisnuti društvenim sektorom (komasacija).
Jošak je hasićki potes zemljišta južno od Voćkića kuća.
Zasjeka je hasićki potes zemljišta istočno od Nedića prema pogonu Prasilište (Novo Selo) sve do Brvnika.
Meraja je travnata površina između dvorišta i seoskog puta, javna seoska površina. Vlasti su pokrenule akciju da se „pošteno“ meraje vrate ili iste otkupe. Tako je od Hrvata trebalo vratiti nekoliko metara meraje, a za račun Srba pokrenuti našim novcem opremljenu armadu da nas istrijebi ili protjera u cilju stvaranja Velike Srbije.
Berićet su plodovi zemlje od Boga dati, dobri, kvalitetni, s velikim užitkom se konzumiraju i uvijek su kao takvi dostatni. Harmonična kombinacija kvaliteta, kvantiteta i uživanja u plodovima zemlje.
Evo zašto je važno sjetiti se tih potesa zemljišta u vlasništvu Hasićkih Hrvata. Katastarska općina Donji Hasić je obuhvatala kako najplodnije crnice od Žendraga do pruge i Bos. Šamca, tako i ritovsko-barske crnice oko Žandraga i Jelasa, a takođe i područje donjohasićkih Lugova, Rastika, Jošaka, Greda, Zasjeka (područje šuma i livada, pašnjaka i travnjaka). Po travnjakom se podrazumijeva ograđeni pašnjak za ispašu bez čobana. Područje Jelasa i dijela Jošaka bilo je nadaleko čuveno područje uzgoja lubenice i dinje.
Hasićka zemlja
Ruskom agrarnom politikom komasacije (poljoprivredno zemljište) i eksproprijacije (građevinsko zemljište) višom silom, nasiljem i pritiskom trebalo nas je još više potisnuti prema Savi, a zatim oružjem dokrajčiti. Društveni sektor sa istočne strane došao nam je pod pragove. Zar ima teže muke kada 60-70 godina starom zemljoradniku, nesposobnom da mijenja struku i nađe drugi izvor zarade, prinudno uzmeš zemlju? Bilo je među nama doduše i onih koji su (kao i dan danas!) rađe prodavali zemlju nego da se pate obrađujući je.
U ožujku 1992. godine, pred „srpski treći svjetski rat“ odgovorna osoba za uređenje teritorije općine Bosanski Šamac za „Blitzkrieg“ - Bogdanović Miloš iz Škarića, zahtijevao je avione privredne avijacije iz Beograda za izviđanje iz niskog leta, ucrtavanje novoizgrađenih objekata i izradu karata općine, uz usputno snimanje katastarske općine Donji Hasić po nalogu Jovanovića „Brade“. Naređeno je bijelo markiranje graničnih kamenova, što su Škarićani svojski uradili, a Hasićani nisu, rekavši otvoreno da je namjera pretvaranje Katastarske općine Donji Hasić u K.O. Škarić, u cilju podrške Karadžićevoj izjavi da je 65% BiH katastarski srpsko, zbog čega je ona srpska država. Hasićani su čak zaprijetili da će srušiti avion.
Sada nam može biti malo jasnije zašto ovo podsjeća na „Korijene“ Kunta Kinte - čupali su nam kao rasadi korijene, te neki od nas i danas dan još ne znaju gdje pripadaju.
Kako je bilo nekad?
Najviše šume u Hasiću su imali Katić Mika (Iljke Katića otac) i Pejić (Rokić) Jozo (Ilije Petrića punac).
