Uvod

Dragi moji Hasićani,

u godinama prije rata intenzivno sam se bavio prikupljanjem povijesne građe o Hasiću (priznajem više o ondašnjem Donjem nego Gornjem, jer su mi ti podaci bili jednostavno bliži), razgovarao sa ljudima, pitao, bilježio, skupljao dokumente, tonske zapise, filmove, slike, sam fotografirao, ljude, starine, kuće, koševe, štale, sjenike, udžere, bunare, travnjake tarabe, ručne radove, stare poljodjelske alatke... i naravno naš Žendrag.

Ukoliko ikada u svojoj budućnosti Hasić bude mijenjao ime, da bi se time npr. konačno pokopale, zauvijek izbrisale podjele na donjane i gornjane, onda sa odstojanjem glavni kandidat za novo ime Hasića, po meni, jeste Žendrag! Svi koji su u Hasiću rođeni ili poznaju mještane, povijest, kulturu, duše, znaju dobro zašto! Ono što je za Prud i Zasavicu Bosna, ono što je za Grebnice, Bazik i Domaljevac Sava, ono što je za Sarajevo Miljacka, za Osijek Drava, za München Isar, za Frankfurt Main, za Mostar Neretva, za Passau, Beč, Budapest i Vukovar Dunav, za London Themse, za Pariz Sena - to je za Hasić Žendrag!

Žendrag je naša nostalgija, naš oldtimer, evergreen, vaterland, naše “ab ovo”, naše ljubavi, žudnje i nadanja, boli i tuge, rađanja, naša vjera i ponos. Na Žendragu smo se kupali, plivati se učili, lan i konoplju kiselili, ribu plavili, pecali, sa zijeva kupili, bodvama gađali, na drvenim sličugama klizali, sanjkali se, mulj gacali, sjedala gradili, patke i guske gajili i njihova jaja krali, kokoši čupali, svinje kaljužali, stoku napajali, školske zadaće pisali, amebe i paramecijume izučavali, gumene čizme uljevali, lopte vadili, seoske kanale odvodili, na platonskim šlaufima plovili, na tikvićima sa gljivenim čepovima vijer preplivavali, sa koca ronili, žabe operirali, pijavice piškenjem na njih sa nogu skidali, bajere podvađivali, noge rashlađivali, trsku i rogozu žnjeli, iz njega naše paprike, paradajz, kupus, rasadu zaljevali, njive navodnjavali, prve ljubavne sastanke zakazivali, imena na vrbama i topoloma urezivali, hidroelektrane od klašure pravili, papirne čamce puštali, ispod vrbica kisli, glotene gaće na njima sušili, jošike i rakite potkresavali, batu brali, naše domaće lotose (cvijet lopoča) i žabnjak kidali, rubine i veš prali, preko njega se dovikivali, pokraj njega sanjaralili i maštali, crtali i slikali, pjesme o njemu pjevali, veselili se i štrepali, odrastali, crte obrane pravili…

Ideja mi je dakle bila jednog dana, sa drugim Hasićanima kojima tako nešto leži na srcu (i ruci), napraviti jednu povijesnu monografiju našega sela. Nažalost, sva moja obimna građa, kao i većini od nas, ostala je i, kako sam kasnije čuo, sa velikim iživljavanjem uništena.

Nakon rata, duže vrijeme sam očekivao i iščekivao, nadao se da se možda javi neko ko je radio slične stvari kao ja, da objavi ponešto od te građe i podataka. Uvidjevši da takvih ipak nema, ili se nisu još javili, grozničavo sam, po sjećanju počeo pisati i reproducirati ono što sam u uništenoj građi već imao. Dakle, ovo što je objavljeno u „vrabcu“, i „pričama iz davnina“ rezultat je zakašnjelih sjećanja, te pomoći nekolicine Hasićana s kojima sam se u inozemstvu susretao. Zato nije nikakvo čudo da u tim spiskovima bude i netočnosti, nepotpunosti, nepreciznosti. Jedan čovjek ne može tako nešto sam napraviti (ne kaže se džabe da su čovjek i magarac pametniji od čovjeka samog). Moj cilj je bio, zabilježiti podatke i činjenice koje će možda neko nekada od mlađih Hasićana upotrijebiti da sve zaokruži, izda knjigu, monografiju... Bio sam, priznajem, pri tome prilično nervozan, daleko od Hasića, u tuđini, malo ljudi koji bi mogli pomoći, arhivske građe (državne i crkvene) nema, uništena je ili je nedostupna, a svaki dan dolazile mi vijesti o Hasićanima koji prave svoje posljednje putovanje na hasićko ili groblja širom Hrvatske. Nažalost, sada, nakon ratnih strahota, kao jedna od posljedica je i to da se već oni preko 50 godina broje u starije Hasićane. Starijih ljudi kao izvora podataka svakim danom je sve manje. Analizirajte uostalom popise u „Hasićkom vrabcu“, malo ih je nažalost koji su još u životu.

Osim časnih, meni poznatih, izuzetaka u koje pripada Dr. Ružica Šušnjara Sarić, velečasni Oršolić i naši Željko i Josip (www.hasic.dk), te još nekolicina Hasićana (Dr. Stjepan Bažanović Braco npr.), nije barem do mene dolazilo više informacija na tu temu. Zato sam se nedavno odlučio da ponešto od toga što sam uspio po sjećanju reproducirati, ponudim našim webstranicama na objavljivanje. Posebno nakon što sam od nekih Hasićana stvarno prijateljski „prozvan“ po objavljivanju website na kojoj sam radio, da bih trebao ponešto da uradim i za Hasić i Hasićane.

Mislim da je iz ovoga više nego jasno da je objavljeni materijal u dijelovima sirov, djelimice nepotpun, nedorečen, pa i netočan. Nije mi namjera bila nigdje praviti greške. A njih vjerojatno ima. Time, prikupljanjem takvih „statističkih“ podataka nije se u Hasiću bavio niko, ni država, ni Crkva, pa da se sada ti izvori uzimaju kao meritorni. Istina je u nama, nešto starijima, koji su dosta toga sami doživjeli, čuli ili upamtili. Siguran sam međutim, ako se to sada, danas, ne zapiše, u uvjetima ovakvog (ne)postajanja i bitisanja Hasića, kada je mnogima virtuelno druženje preko Interneta ostala jedina veza sa selom, naša djeca će ostati uskraćena za jednu vrlo važnu značajku, za vlastitu povijest, za spoznaju o hasićkoj kulturi, tradiciji, duhu, ljudima...

Zato je bolje, mislim ja, imati bilo šta da započnemo, ponekad netočno (završene škole npr.), nepotpuno ili čak možda nedovoljno objektivno (spiskovi naj,naj... npr.), nego ništa?. Neko je morao započeti, objaviti građu, da inicira, a na nama svima je da završimo? Javljanja naših ljudi sa korekcijama objavljenih podataka, kao što je to uradio Mato Katić, je za podržati i zahvaliti se na tome. Sve primjedbe će razumljivo biti uvažene i pogreške korigirane. To bi u stvari trebali uraditi svi mi Hasićani koji nabasamo na ovu webstranicu, javiti se i konkretno i precizno dopuniti (istim takvim nedostajućim podacima za, tada, Gornji Hasić npr.) dati primjedbu, predložiti. I vjerujte, sve što je promaklo, sve što je netočno, bez ikakve je namjere ili drugih nepoštenih motiva.

Koristim prigodu da pozovem sve naše Hasićane, ali i druge kojima Hasić na srcu leži, da šalju i priloge o zbivanjama, zgodama i svemu onome što je interesantno za Hasić i Hasićane. Time činimo uslugu našoj djeci koja će, mnoga, nažalost samo kroz to doživljavati svoj Hasić. Hasić njihovih očeva, djedova i pradjedova. Mlađi među nama neka upitaju svoje roditelje, starije, pročitaju im neki od objavljenih spiskova, traže njihov sud o tome i bilježe. I šalju da se objavi. I svi oni koji nešto znaju, pamte, misle da je vrijedno za objaviti, a samo ne žele ili nisu vični napisati, neka to pošalju, ideju, podatak, podsjećanje, predanje, pokušat ćemo zajedničkim snagama te informacije učiniti prikladnim za objavljivanje i dostupnim svima. Možda tako ponajbolje pripomognemo i našeg velečasnog Josipa Oršolića, koji vodi inicijativu da se tiska monografija Tišinske župe.

Perica Mišić

  • Hasićka seksualna revolucija Hasićka seksualna revolucija
  • Od Iskrinog gramofona do Gitacorda Od Iskrinog gramofona do Gitacorda
  • Disko "Semafor" Disko "Semafor"
  • Blažanovići Blažanovići
  • "Show Must Go On" "Show Must Go On"
  • Televizor Televizor
  • Slatkovina Slatkovina
  • Komaljike Komaljike