Kršo

Točno vrijeme – uvijek isto! Pola dvanaest!

Piše: Perica Mišić

Kao i posvuda u našim krajevima, u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, ali i neposredno nakon njega, vrijeme se u Hasiću mjerilo od oka: ustajalo se i odlazilo na njive u osvit dana, dolazilo u sumrak i vrlo rano lijegalo spavati. Teški rad i umor činili su svoje. Meni nažalost nije poznato da li je i ko je u Hasiću, od u Hasiću živećih, prije rata posjedovao sat! Nakon rata oni imućniji su počeli nabavljati satove. Većina međutim nije mogla sebi priuštiti taj luksuz. U rijetkim prigodama, kada je nekome bilo vrlo važno da zna koliko je sati, da se ne zakasni na vlak npr., znalo se ići i na kraj sela i pitati za točno vrijeme one sretnike koji su sat imali (kako su ga oni navijali i podešavali točno vrijeme, ostalo je i do današnjih dana neistraženo i nepojašnjeno!). U redu, za ići na njivu i teško raditi sat nije bio niti potreban, bitno je da je svanulo, da se vidi. Ali, veliki problem su imali oni Hasićani koji su bili uposleni u tadašnjim šamačkim poduzećima, a gdje bi drugdje nego gdje je bilo najteže: u Ingrapu, na ciglani, betonjari, šljunkari, kao pružni radnici „šleperaši“...

Preko Bosne

Većina je odlazila na posao od oka, kada zapjevaju seoski pijetlovi. Znalo se dešavati tako da su mnogi stizali i par sati prije na posao, jer taj prirodni sat nije uvijek bio pouzdan. Ali, nikada nijedan od tih prvih hasićkih radnika, za svog radnog vijeka nije zakasnio na posao! Rijetki koji su još u životu (?), za svoj pošteni rad, leđa ostavljena u šamačkim poduzećima koja su nakon zadnjeg rata od šamačkih ratnih profitera i pljačkaša pokupovana za šaku (obično nepostojećih, fiktivnih) maraka i „privatizirana“, primaju mirovine ne veće od 100 bosanskohercegovačkih „konvertibilnih“ maraka. Dakle, neki od hasićkih uposlenika su problemu kako ne zakasniti na posao, doskočili vrlo jednostavno. Mnogi hasićki momci su poslije rata bili rado viđeni gosti u selima preko Bosne (Dubica, Balegovac...) što je imalo i svoje povijesno-sociološke determinante. Upravo u tim hrvatskim selima (nekadašnja općina Odžak) nakon svršetka rata i počinjenih odmazdi nad muškim hrvatskim življem, mnoge kuće su ostale bez muške glave, puno „starih cura“, udovica... Muških se moglo na prste prebrojati. Dakle, naši hasićki momci bi išli tamo obično petkom odmah s posla iz Šamca, razumljivo pješice i, opet razumljivo, sa flašom rakije u džepu, u sela preko Bosne, provodili tamo sa curama vikend, na kratko se noću između nedjelje i ponedjeljka, opet pješice, vraćali do Hasića da se jave svojima i odmah, ne spavajući, produživali u Šamac raditi najteže poslove.

Mučenica

Današnjim mladićima i djevojkama, umaženim svim ljepotama i blagodetima dostignutog životnog standarda, takve stvare su nezamislive. Bolje što ne znju. Ali, bilo je tako. I bilo se ipak veselo. I zadovoljno. Moralo se tada i popiti, potegnuti „mučenice“ malo više. „Zagrijavanje“ je počinjalo još po fajrontu, odmah u „Šaranu“ i drugim gostionama na izlazu iz Šamca, a završavalo se, kasnije kada je otvorena, u Markanovoj gostioni. Znala je u gostionama ostatajati i čitava plaća, crvene „stoje“ uvijene u svijetlobraon kuvertu sa većini nerazumljivim, rukom pisanim obračunom na poleđini. Eto koliko se puno zarađivalo, da se moglo usput potrošiti i još ne napiti se kako treba. Do kuće, gdje su čekali žena i djeca, znala je ponekad stići samo izgužvana kuverta sa obračunom plaće… Otriježnjeni, sutradan su grozničavo tražili po džepovima izlizanih, prljavih i znojavih, jeftinih plavih radničkih odijela po koju preostalu crkvacu. A nalazili su nažalost samo, od nošenja eksera davno proderane, rupe tamo gdje su nekada džepovi bili... I sutradan, šta će drugo, tražili su u poduzeću akontaciju. Da djeca prežive do sljedeće plaće. A opet se pjevalo:

U jednoj maloj tijanoh meani

sjedili smo sami, pili smo čaj

Jedna nam mala donijela čaja

niko joj ne veli: fala ti mala.

Jaoj moja i mila i draga

kupi svoje, pa idi do vraga.

Iz tog razdoblja hasićke povijesti ostalo je zapamćeno kako su se Anto Dragičević Galib i Đura Mišić Đurica, vraćajući se s posla sa mostogradnje, svakog dana usput pjevali jednu te istu pjesmu, koju nikada nisu završili do kraja (zato su valjda i započinjali svaki dan ponovo!):

Bila jedna djevojčica mala

u Rakovcu ljepotica prava.

Crne oči a usta joj mala

po imenu Verica se zvala.

Kada imade 16 godinica

isprosi se za jednog jedinca....

Kožara od slanine

Tako je teklo hasićko vrijeme bez štresa, bez trke za svakom minutom. Oni rijetki sretnici koji su u Šamcu našli za njih već rezervirane, najteže poslove, odlazili bi tako izjutra sa svojim pređnim torbicama ili više puta pokrpanim, prošivenim i žicom uštopanim, otrcanim dječjim školskim tašnama od jeftine svinjske kože, sa brižno upakiranom užinom koja je svaki dan bila ista: komadić slanine, pokoji čvarak ili par šnjita dimljene krvavice, glavica crvenog luka, komad kruva i obavezna drvena čakija (škloja). To im je bilo za čitav dan, dok se ne vrate kući i mrtvi umorni sa svojom obitelji pojedu nešto toplo, većinom grah ili kupus bez ičega...A ja, vrlo važno za ne zaboraviti, taj komadić slanine bez peke kojeg su nosili i u slast pojeli na pauzi za užinu nije time završavao svoju funkciju u prehrani Hasićana. Kožara koja ostane, brižno se zamatala u masni, više puta upotrebljavani papir od cimentnih vreća i – vraćala kući. Sutradan se kuvala u grahu! Da ga zamiriši i „zamrsi“. Kuvana, onako nabubrena, znala se ponovo umatati i opet odnositi na posao, užinati sljedećeg dana. Teška su to vremena bila.

Ali, mnoga hasićka djeca, na rijetkim odlascima u Šamac u „šoping“, obično po nove sive „batine“ tene, jer se to bez njih nije moglo kupiti (kod kuće uzete mjere drvenim klipicama bile su obično nepouzdane), sa materama, pješice, preko polja, velikog kanala, pored Dakića šume i Šaševice, pa pored pruge, preko šljake, jedva su čekala da ih majke odvedu na betonjaru, ciglanu, šljunkaru, kod njihovih očeva, da skupa s njima u slast jedu slaninu i crveni luk. Još ako otac za tu prigodu kupi desetak deka „kupovnih“ čvaraka! Pa još trokutasti papirni fišek keksa! Bilo je to prava fešta i nezaboravne uspomene.

Keks

Usput, tada smo mi djeca razlikovali samo tri vrste keksa. Bio je „keks“ (najobičnije slatko pečeno tijesto, kasnije raznih oblika, najjčešće pravljen kao male razne životinjice ili u obliku slova i brojeva, kao današnji butterkeks ali bez buttera!), napolitanke i čajni kolutići. Nešto kasnije je, prvo u zadrugu kod Joce u Tišini, došla prava poslastica. Ma bio je to isti obični keks, ali manji, okrugli, pakiran u role od prozirne crvene folije. Ma to sebi moći kupiti - pa gdje bio bio kraj dječjoj sreći.Samo oni imućniji mogli su kupovati taj keks, drobiti ga u mlijeko i time hraniti bebe. Oni kojima je to skupo bili, radili su kako se to oduvijek upražnjavalo, pržili su pšenično brašno, miješali ga sa mlijekom, često razrijeđenim vodom da bude dosta za sve (!) i time punili prazne flašice od soka sa debelim dudama od jeftine gume i time hranili svoje bebe. Dude su bile tako lošeg kvaliteta da se dešavalo da djeca u nešto poodmakloj dobi, kada dobiju zubiće, pregrizu i progutaju dudu. Nigdje tako sretnih roditelja kada sutradan, naravno nesvarenu, pronađu pregriženu gumenu dudu! Hvala prženom brašnu, mnogi od nas Hasićana su time othranjeni.

Karamele

A tek karamele! To nije mogao kupiti svako. Jednu ili dvije, možda. Znala se i poloviti! Koliko puta su se, na povratku iz tišinske osnovne škole, potukla hasićka djeca sa škarićanima rovareći po smeću iz Jocine zadruge, odmah preko puta uz Žendrag, tražeči slučajno prosute karamele pometene sa poda zadružne prodavnice. Sretniji su nalazili karamele još uvijek umotane u papir, onim drugim, manje vještim, dopadale su već odmotane i zaprljane, ali obrišu se od glotene gaće i prijaju jednako. Ili, koja sreća za nas djecu kada smo jednog dana saznali da se na škarićkoj ćuprijici, onoj staroj drvenoj, na Žendragu, preko koje se moralo pažljivo ići da se između trulih dasaka ne propadne u hladnu i, u to vrijeme, duboku vodu, da se dakle na toj i takvoj ćuprijici prevrnuo kamion „FAP“ prepun robe za tišinsku zadrugu: marmelada, brašno, šećer, karamele, oblizala... Pa još kada smo saznali da su „vlasti“ odustale od spašavanje nakvašene robe i da je kupljenje slobodno! Danima se povraćalo od previše pojedenih međusobno izmiješanih, u drezgu i lopoč namočenih „poslastica“. Stomačići nenavikli na takve blagodeti odmah su reagirali i pridonijeli tome da su svi „javni klozeti“ iza vrbica, jošika, trstike i stabljika „bate“ bili danima zauzeti.

Uvažavajući opasnost da sve pišem bez posebnog reda i da se čitalac u tome neće moći najbolje snaći, sjetih se jedne zgode kada je Luca Brandić Seka (rođena Mišić) kao mala curica išla prvi puta za Šamac sa roditeljima u drvenim zaprežnim kolima, po povratku, stežući u ručici svijetlomodri fišek sa „keksom“, pitali su je: „Luco, jesi li vidjela Šamac? Kako je tamo?“, a ona kao iz topa: „Ma nisam – ne vidi se Šamac od kuća!“.

Kutije za sat

Elem, vratimo se mi našoj temi – satu i mjerenju vremena u Hasiću. Negdje 60-tih godina, sve više je hasićkih obitelji nabavljalo satove. Vekere na navijanje zemunske marke „Insa“ sa ili bez vanjskog zvona. A to je bila tehnika! Tikali su kao vijare za grah, a efekt se još više pojačavao jer je s ulaskom satova-vekera u hasićki život odmah ušlo u modu kupovanje kutija za sat, koje su rezonirale otkucaje sata, pa kada se lijepo otvori prozor i sat postavi na prozorsku dasku, susjedi su mogli odmah čuti da u toj kući ima sat. Da se ponovilo. („Ma, otkud im samo pare za to?“). Kutije za sat su pravljene od ofarbane, ekserčićima spojene šperploče, sa staklenim vratašcima sprijeda koja su su izvlačila na gore da bi se sat mogao vaditi i navijati.

A navijanje satova se radilo svake večeri, uvijek u isto vrijeme (da ne ode feder!). oprezno i pobožno kao da se radi o najvećoj svetinji. Staklo je imalo u sredini kružnu rupu za sat, a okolo prelijepe vašarske crtarije, cvijeće kakvo nije uspjevalo niti u jednoj bašti na svijetu. Kutija se kačila na zid, obično tako visoko da djeca ne mogu njihov dragocjeni sadržaj dohvatiti, a samim tim niti vidjeti koliko je sati. To uopće nije bilo važno, jer su se svakako samo rijetki razumili u sat i znali očitati točno vrijeme. Ne rijetko su neki kupovali sat, samo prestiža radi, a da se nikada nisi „naučili u sat“, niti znali koliko je sati.

Marko Krat

A navijanje? E zato se moralo nositi sat sa sobom i ići kod Marka Meščića (Krata), Ševkinog oca, bolničara, znate onoga što je „primao“ injekcije po selima, obično nedjeljom kada je Marko svoj (prvi u selu!) radio prijemnik marke Ei-Niš (onaj sa divnim ispoliranom drvenom kutijom, žutom spiralnom bakrenom antenom, šarenim „zmijskim“ platnom presvučenim kablom za struju, fascinirajućim zelenim „mačjim okom“, nizom plastičnih šaltera i rožnatim točkićima sa zlatnim obrubom) postavljao na prozor svoje kuće, prema testi, odvrćao dugmad do daske, sjedio na hoklici sa kavom i rakicom pred sobom i uživao u zavisti i čuđenju misara koji su se žurno vraćali kući sa rane mise, ali zastajkivali da vide „kutiju koja svira i govori“. I, tada čuveno, Markovo mijenjanje stanica svakih par minuta (a bilo ih je samo dvije-tri koje su se iz Hasića mogle dohvatiti)...

O tom, drugom prigodom, vratimo se ponovo satovima. Dakle čekalo se da gong na radiju Marka Krata označi točno vrijeme, dotjerivao bi se sat i zadovoljno odlazilo kući. Poznata je i druga „tehnika“ navijanja satova, koja do danas još nije potvrđena kao sasvim egzaktna. Odlazilo se kod Marka Krata čekati na znak točnog vremena, a onda se trčalo kući, ne rijetko na drugi kraj sela, da se namjesti „točno vrijeme“ na satu. Koliko je to dotjerivanje insinog vekera (i samog vrlo netočnog) bilo precizno, možete si sami pretpostaviti! Eto tako, sa satovima, malo pomalo, na danas nezamisliv način, ulazio je u Hasić korak po korak štres, trka za vremenom... Idiličnom, mirnom životu i „prirodnim satovima“ neumitno je dolazio kraj, a nekadašnji „vekeri“, seoski pijetlovi, sve češće su završavali u loncu.

Od Roskopa do Omege

Radnici u šamačkim poduzećima koju su shvatili da se bez sata više ne može, ali i svi koji su to sebi mogli priuštiti, počeli su za čuvene „trinaeste plaće“ kupovati ručne satove sa obveznom širokom kožicom. Tako se na ručnim zglobovima hasićana sve češće mogla vidjeti ruska Raketa, Start ili Slava, ali i legendarni Darwil iz Trsta. Oni manje informirani su počesto od vještih seoskih švercera za velike pare kupovali „roskope“ – šrot-satove za koje se govorilo da imaju drvene točkiće jer su, kupljeni za Božič, rijetko kada ispravni dočekivali Novu Godinu, a do Svetog Ante su već bivali rastočeni na sastavne dijelove i davani radoznaloj djeci koja su time nenadano dobijala visokointeresantnu tehničku igračku.

A onda, senzacija! Mato Marka Katića(neka mi Mato oprosti ako to nije bio on i neka ispravi podatak), kao prvi u Hasiću, donosi na ruci električni (digitalni) sat! Sat na struju! Onaj tanki, četvorokutni sa svijetlećim crvenim digitalnim brojevima. Kao „mačje oči“. I sjajnom metalnom „sklopicom“. Ma kakva Meka i Medina. Kakav Lurd. Kakvo Međugorje. Trčalo se, noge se lomilo, do seoske čitaone vidjeti to čudo od tehnike, koje je Mato ponosno pokazivao. Ko je u to vrijeme mogao pretpostaviti, pa vjerujem niti Mato sam, da će se tadašnji, tada basnoslovno skupi i nedostižni digitalni satovi moći u današnje vrijeme kupovati za samo nekoliko Euro – za kilu! A da će se ponovo, kao stvar prestiža i nešto što ne može svako sebi kupiti, vratiti mehanički satovi?

Potom, odlaskom naših ljudi na rad u inozemstvo, vrlo brzo nije bilo niti djeteta u selu, a da nije imalo ručni sat. Stigle su i prve vrijedne Omege, Junghansi... Imati sat nije više bilo nedostižno, ali niti atraktivno. Jedan vrijedni isječak hasićke povijesti izgubio je svoju čarobnu moć. Osim, nadam se, u ovim redovima, pisanim za sve one koji se tog predivnog vremena sa nostalgijom sjećaju, ali ponajviše za one koji za to nisu znali, da pričaju svojoj djeci, kao sjećanje na naš Hasić. Tadašnja velika želja mnogih Hasićana, najviše djece, da se jednom kupi i u seoskoj čitaoni okači veliki sat, da svi mogu znati koliko je sati, koliko mi je poznato, do današnjih dana nije ostvarena?

Pola dvanaest

Krsta Gluvačević - Kršo

Krsta Gluvačević - Kršo

Uj, a šta bi sa našeg naslova?! Otkud za naslov priče o hasićkim satovima „Kršo“?

E zato što je „Kršo“ bila najpoznatija marka satova u Hasiću svih vremena! I ne samo Hasiću, Taj sat je ušao u legendu. Kršo je Krsta Gluvačević iz Crkvine, bio je u to vrijeme „svjetski putnik“, potucao se po našim, većinom hrvatskim selima, jer je tu bivao uvijek bolje i milosrdnije dočekivan nego drugdje, više su ga razumijevali u Hasiću nego u rodnoj Crkvini, bio je zadovoljan dobiti koricu prove ili kruha, lončić vode, prključiti se negdje za ručak... Preživjeti još jedan dan. I muku mučio sa svojim teškim bolestima, prostatom i bruhom. Šta ćete, svijet tada nije niti znao da je on u stvari bio bolestan čovjek. Pošto je bio i mentalno zaostao, veseli hasićki momci su, za par ondašnjih dinara, „točno vrijeme“ saznavali od Krše koji je, jadan, raskopčavao svoje obično upišane pantalone, uz urnebesan smijeh i komentare prisutnih vadio i pokazivao svoj poveliki „sat“ (u stvari veliki trbučni bruh) i glasno priopćavao točno vrijeme – uvijek isto! Pola dvanaest! Tako je za sve one koji se ne drže termina i dogovora, koji kasne, ostala izreka u narodu da žive i rade prema „Kršinom satu“.

Prem najnovijim zdravstvenim statističkim podacima, samo u Njemačkoj svake godine se operira 170.000 pretežno muškaraca, ali i žena od „leistenbrucha“. Računajte i procjenjute sami koji je procenat ukupnog stanovništva time pogođen. Nažalost jadni Kršo je i umro a da to nikada nije saznao, a mi, ondašnji hasićani nismo ni pretpostavljali koliko miliona „Krša“ na svijetu ima. Zato i okončavam priču o hasićkim satovima sa dužnim pomenom na Kršu i njegov „sat“.

I ovdje prestajem – već je „pola dvanaest“!

  • Uvod Uvod
  • Hasićka seksualna revolucija Hasićka seksualna revolucija
  • Od Iskrinog gramofona do Gitacorda Od Iskrinog gramofona do Gitacorda
  • Disko "Semafor" Disko "Semafor"
  • Blažanovići Blažanovići
  • "Show Must Go On" "Show Must Go On"
  • Televizor Televizor
  • Slatkovina Slatkovina
  • Komaljike Komaljike
  • Kruv Kruv
  • 1 + 1 1 + 1
  • Hasićko more Hasićko more
  • Đokin kazan Đokin kazan
  • Madagaskar Madagaskar
  • Od anjc! Od anjc!
  • Pipika Pipika
  • Prvi učitelj i knez Prvi učitelj i knez
  • Glotene gaće Glotene gaće
  • Frižider Frižider
  • "Put svile" "Put svile"