Hasićko more

Piše: Perica Mišić

Ranije kada tekstilna industrija nije bila razvijena i nije se uvozilo (ko je u selu tada znao šta je to uopće industrija i uvoz!), hasićka, pretežno seoska gospodarstva su imala lanac proizvodnje tekstila za vlastite potrebe i tržište – uzgoj tekstilnih kultura, ručna prerada i izrada platna. Kao sirovine služile su vuna, lan i konoplja.

U Hasiću su, kao uostalom cijeloj Posavini, znatne površine bile zasijane lanom i konopljom. Ništa ljepše nego vidjeti polje zasijano lanom sa svijetlo-plavim cvijetovima, sunčanom “prošaricom” obasjano, kako se u valovima njiše, dokle god pogled puca. To su bila naša plava jezera. Hasićko more!

U našim krajevima, od svih poljoprivrednih kultura, poznati su samo konoplja i kanadski jasen da imaju muške i ženske biljke! Konoplja i lan bi se obrali (konoplja se žanje a lan se čupa), vezali u snopove, odnosno lan u rukoveti, ogrecalo bi se sjeme koje treba za narednu godinu, a moglo se i dobro prodati, naročito laneno sjeme za proizvodnju ulja, boja i lakova. Poznate se bile i „orašnice“ u Ćorinoj slastičarni u Šamcu od lanenog sjemena. Rukoveti lana su se vezale likom od brijesta i redale u kubanjiće. Plave glavice sa sjemenom su išle nagore da bi se bolje osušile. Tada se lan grecao skidanjem sjemena rukom ili tucanjem praćakom.

Da bi se stabljika omekšala i odvojila likasta vlakna, lan i konoplja su kišeljeni ponajviše u Žendragu, koji je prije odvodnje brdskih voda i rijeke Tolise, kao i luških voda, bio tekućica i imao vjerove (virove) i vrela, gdje su se djeca kupala.

Žendrag

Žendrag

Čak su i hasićki beg na Konačištu (Blažanovići) i aga na Siljevcu imali svoja kupališta i plaže. Lan se dakle kiselio, najčešće pored tadašnje uske, drvene „Blažnovića ćuprice“, tako što su se unakrst (kao cjepanice) slagali i vezali kubanjići i sve to pritiskalo močilom. Močila su vodoravne motke kojima se odozgo pritisne lan kada se u mulj (glib) zabiju kočići u obliku broja 1, koji na kraju imaju prirodnu kuku koja se zakači za motke. Za njih su štranjgom (užetom) ili likom od posebne vrste brijesta, što se zvalo „vez“, vezani snopovi.

Lan se kiselio desetak dana, a zatim vadio. Poslije kišeljenja, kada se lan vada iz Žendraga, kada se peru rukoveti, sve bude balavo. Mnoge žabe tu polegu jaja, a često se nađu i barske zmije. Kada se lan pere mora se čitav dan stojati u Žendragu, do pojasa u vodi. Ukišeljen lan se prostirao po travnatim površinama, merajama kojih je daleko više bilo ranije nego pred zadnji rat, odnosno danas - skoro ispred svake kuće, te u dvorištima i šljivacima (šljivici), gdje se sirovina sušila.

Alat za obradu lana

Alat za obradu lana

Gruba obrada se vršila drvenom stupkom. Stupka je naprava za tucanje lana. koja je bila nazubljena, njome se pokretanom nogama tucao lan, lomilo se stablo tekstilne biljke i izdvajala piljevina tzv „puzder“ koji se mogao ložiti. Mnogim siromašnijim hasićanima puzder je bio jedini ogrijev preko inače vrlo hladnih zima. Poznata je bila “učinkovitost” takvog ogrijeva za kojeg je vrijedilo da prije izgori nego što se uopće potpali. Peć se odozgo, kroz kolesa natrpa puzderom, odozdo potpali, sve bukne visoko do stropa, pa se morala brzo zatvari kolesa na tablji, gorilo par minuta i – gasilo. Sve opet ponovo. Stupkom se lan mogao dalje prerađivati samo ako je lan dobro zagrijan, po najvećim vrućinama. Lan pod stupkom okreću žene, dok muškarci obavljaju mukotrpni i dosadni, ali u svakom slučaju teški posao, tucajući nogama stupku i pritom se držeći za prečagu. Često bi se dešavalo da stupka „uhvati prste“ ženama koje su okretale lan ispod nje, jer nije bilo baš jednostavno pokrete sinhronizirati. Istucani lan koji se preko dana zagrijao na suncu, predveče se kupio u ponjave, da očuva temperaturu, i ostavljao za naveče za daljnju obradu.

Tako istucan lan mora se izručičati, a to znači stati na njega nogom i za rukohvat izvući lanena vlakna i jednim vlaknom svezati na sredini. To se zvalo izvući ručicu. Naveče momci sjede na ponjavama s lanom (griju ga!) i dodaju curama lan (ručice) da ga taru. Cure poudaraju trlice u zemlju i taru lan. To se zvalo trvilje. Cijelu veče bi se trlo, svirala je obično šargija, kada im dodije raditi cure nakratko ustanu, poigraju i zapjevaju, pa opet nastave sa trvenjem.

Nakon toga se lan rastavljao, odnosno grebenao. Time se odvajao ostatak puzdera od vlakana. Tako se odvajala kučina (najlošiji lan za ponjave), povjesma (za osnovu) i vlas (lan za poutku - potku). Povjesma se pravila na velikoj grebenači i dva mala grebena. Na njima se, u ovisnosti od stupnja finoće obrade, kao proizvodi, dobijala povjesma, vlas i kučine. Veliki i mali greben su ustvari komadi daske na koje su udareni čelični klinovi, koje su izrađivali seoski kovači.

Iza grebenanja je dolazila tepalja. To je daska sa puno sitnih gustih klinova na sredini koji su bili ograđeni obručem. Ona se drži nogom i po njoj udara povjesma. tako se dobije istepana povjesma koja je najboljeg kvaliteta, služila je kao osnova za tkanje ponjava. Tepanice su osnove za ponjavu.

Na trlici su se pritiskom izdvajale i najmanje čestice puzdera i cijepao liko u najfinija vlakna lana, odnosno konoplje i tako je formirano povjesmo za preslice (usnama, obično nateklim od tog posla, i pljuvačkom formirana je nit uz stalno okretanje vretena u jednoj ruci! Kakva patnja!). Sa vretena su se čekrkom namatale niti u klupka. Puno vreteno drže momci, a cure motaju na klupko. Sa klupka se premotavalo na rašak. Brojili su se pasmići. Pasmić je mjera za količinu prediva koja se posebno privezivala. On se sastojao iz 10 puta po tri čišanice. Čišanica predstavlja tri žice sa raška.

Pasmići su se skidali sa raška i slagali u parjenice. Odozgo se stavi puno pepela (lužine) i sipa ključala voda. Da bi se dobro polužilo tako je moralo odstojati 10-12 sati. Pređa se zatim prala. Izlazila je iz nje žuta voda, pa se ispiralo više puta. Zimi se, kada mrzne, pređa kvasila, sterala (polagala raširena), ostavljala da smrzne i tako se izvlažilo žutilo, a pređa postajala mekša. Kada se izbijeli, pređa za osnovu se motala na masur. Poutka se motala na klupko i sukala se čekrkom na cijeve (posebno pripravljene cjevčice od trske).

Masuri su se povezivali na snovače (dvije drvene motke sa klinovima, prečkama i krštenicama) i onda se snuju. Od krštenica (četiri klina na snovači) se pravio zijev (rupa kroz koju ide čunak). U čunku je poutka na cijevima od trske.

Tkalački stan, naprava za tkanje

Tkalački stan, naprava za tkanje

Na drvenom „stanu“ (tkalački stan, naprava za tkanje) se prvo zasnivala osnovica, odnosno uzdužna vlakna ručnog platna, a čunkom uvlačila poprečna nit i tako tkalo. Osnovica je bila namatana na vratilo koje se po potrebi opuštalo. Osnovica na vratilu ide kroz nite, od pamuka napravljen „češalj“ (njega ne valja sklapati prije udaje, to su mogle raditi samo udate žene!), te kroz brdo („češalj“ od žice). Brdo ide između brdila. Brdilima se lupa (nabija) pri tkanju. Podložnici se vežu za nite. Za njih se vežu i koloture.

Na prednje vratilo se namata otkano. Tu se nalazi daska (daščica sa rupicama kroz koje ide svraka). Svraka ide u dasku i time se zateže prednje vratilo. Čimbar je željezni dio kojim se u širinu razapinje otkano platno da ima ravne ivice. Tkanje se mjerilo aršinima. Aršin je dužina brdila. Tkanje se kvasilo, steralo i sušilo. Motalo se u trube koje su zatezale dvije žene. Postojale su i metode bijeljenja platna bijelilom i štirkanje škrobom, bojilo se prirodnim bojama a poznata je narandžasto-smeđa boja od jošika. Smeđe platno je išlo za pantalone i suknje, a bijelo za rubine.

Tako su naše prabake, bake i majke za vrijeme lošeg vremena, naveče i u zimskom periodu, tkale krasne lanene tkanine, pređne gaće, lanene ponjave i vunene ćilime, tepihe, trulje-ponjave (traljare-krpare), i to većinom na prelima (sijelima), uz varicu, pucavice (kukuruz: sea mais everta), špice i morkinje, kave je tada bilo samo za lijeka i to u najbogatijim gazdinskim kućama. Na prelima su muškarci pijuckali rakiju, mezilo se i pjevalo i uz predenje na preslicama ašikovalo i igralo uz šargiju i dvojnice (sjećate se kada na prelu ili hodajući kroz selo na njima zasvira “Poljar”?), dok su violine mogli nabaviti samo sinovi seoskih gazda. U parjenicama (izdubljenim odrescima topole ili vrbe) kiselio se veš, prao praćakom u drvenom koritu sa radnom platformom. Pošto pepeo nije otrovan, ta korita su obično služila i za napajanje stoke, ali i za kupanje djece.

Eto, kada se sve ovo pročita, nama koji smo nekada kao djeca sve to posmatrali, a posebno onima koji o tome ni pojma nemaju, sve to izgleda nevjerovatno.

Koliko rada truda, znoja da bi se došlo do šarene ponjave ili bubare za tadašnje grube, rukom tesane krevete, do prvih pređnih gaća.

Zato nije ni bilo čudo da su u to vrijeme „gaće“ nosili samo muškarci, a one su u stvari bile sve, i gaće i pantalone i pidžama u jednom. Žene dugo nisu uopće nosile gaće. Sve do ranih 50-tih godina gaće je nosilo samo nekoliko žena u selu, a onda su se počele prvo nositi pređne (kako je to moralo žuljati!), pa prugaste porketne, a muškarci su prešli na čuvene glotene gaće – one međutim zaslužuju posebnu priču.

  • Uvod Uvod
  • Hasićka seksualna revolucija Hasićka seksualna revolucija
  • Od Iskrinog gramofona do Gitacorda Od Iskrinog gramofona do Gitacorda
  • Disko "Semafor" Disko "Semafor"
  • Blažanovići Blažanovići
  • "Show Must Go On" "Show Must Go On"
  • Televizor Televizor
  • Slatkovina Slatkovina
  • Komaljike Komaljike
  • Kruv Kruv
  • 1 + 1 1 + 1
  • Đokin kazan Đokin kazan
  • Madagaskar Madagaskar
  • Od anjc! Od anjc!
  • Kršo Kršo
  • Pipika Pipika
  • Prvi učitelj i knez Prvi učitelj i knez
  • Glotene gaće Glotene gaće
  • Frižider Frižider
  • "Put svile" "Put svile"