Hasićka seksualna revolucija

Hasićki dječarci i curice manje više nisu niti znali šta je to sex. Ako poneko i jeste, onda se to zvalo sasvim drugačijim „brezobraznim“ imenima... Prvi pokušaj hasićke dječurlije da saznaju ponešto o "bezgrešnom" i "grešnom" začećuzavršio je nesretno i tužno.

Piše: Perica Mišić

Danas je, obično među mladeži, ali i još malom djecom, u obiteljima SEX tema bez tabua. Srama. Govori se o tome kao nečemu sasvim normalnom i svakodnevnom. Što u biti i jese. Prve spoznaje o tome nije teško dobiti. Nema novina, televizijske emisije, internet-stranice, reklamnog prospekta iz kojih novopridošle generacije hasićana ne bi mogle udovoljiti svojoj radoznalosti. O tome se uči u školi, čak pominje i na vjeronauku. Ne znam međutim da li je i koliko je to, u sadašnjim razmjerama dječje slobode, baš i dobro. Na drugima, kompetentnim je da to sude. Moje je da odmah pojasnim zašto ja uopće o seksu u Hasiću pišem? Kakve veze to ima sa poviješću Hasića? I te kakve! I to vrlo jednostavno. Da toga nije bilo, ne bi niti tebe bilo dragi čitatelju ovih redaka, niti bi webstranice ustermljene prema hasićkim pokoljenjima koja dolaze imale bilo kakvog smisla, jer tih mladih i još nerođenih Hasićana bez toga, bez seksa, ne bi naravno niti bilo.

Golubovi i patuljci

Hasićki dječarci i curice, manje više nisu niti znali šta je to sex. Ako poneko i jeste, onda se to zvalo sasvim drugačijim „brezobraznim“ imenima, koja ovdje ne bih želio ponavljati. Svako je te tajne, te kao magnet privlačne informacije tražio i dobijao sam za sebe. Dovijalo se. Istraživalo. Gledajući "Mendu i Slavicu" i tada do grla zakopčane, namrgođene spikerice koje su morale prije svega biti moralno-politički podobne, a tek tada znati lijepo čitati i dobro izgledati, na već opisanom seoskom televizoru u čitaonici, u obaveznim spikerskim najavama pred svaku emisiju, nije se moglo mnogo naučiti. Više su te televizijske zvijezde ličile na Sacha Baron Cohena, poznatijeg kao Borat Sagdiyev, slavnog „reportera kazahstanske televizije“. Bile su puno prikladnije da vode ozbiljne vojne Prvomajske parade, nego što su svojim odbojnim izgledom mogle pripomoći razvoju hasićke seksualne revolucije. Kod kuće se od roditelje nije saznavalo ništa, uz legendarnog “čoku” koji jede djecu, prepadali su djecu i odvraćali ih od bilo kakvih namjera, govoreći curicama da se može zatrudniti ako se igraju sa dječacima, a dječacima da “p…. ima zube”.

Takođe ni u školi. Ni riječi o tome i pored činjenice da su sva muška djeca obično bila zaljubljena do ušiju u svoje mlade učiteljice, prije svega u Radojku Sladoja Novaka koja je radila u tišinskoj školi i stanovala u zgradi do nje. One, te učiteljice, su doprinijele da su (konačno) na roditeljske sastanke počeli odlaziti i očevi, a ne samo majke, što im se zadaćom, ženskim poslom smatralo. A djeca? Ma, iskreno, nismo mi tada ni pojma znali šta to, naši osjećaji prema učiteljici, znače. Šta bi mi to s njom mogli započeti. Jednostavno su svi, i „šiša i goliša“, djeca ali i tate, na veliku ljutnju ljubomornih mama, pošandrcali za novom mladom učiteljicom. I crvenili smo se kada bi nas neko priupitao – jesi li se i ti zaljubio u učiteljicu? Ali mahinalno, automatski zagledali ručice kada bi nam seski momci, šaledžije ustvrdili: onaj ko voli učiteljicu, narastu mu dlake na dlanovima.

"Prvačići - kolačići" - pučka škola u Tišini 1962. godine

"Prvačići - kolačići" - pučka škola u Tišini 1962. godine

Pojavom učiteljice Radojke svi su odjednom htjeli da se prepišu u njen razred, ma i propadali bi, namjerno, kada bi se smjelo, da se učlane u golubarsku sekciju pri školi koju je ona sa svojim Sladojem vodila. Ostajali su nakon nastave satima hraneći golubove i čisteći golubarnike (a što te zvijerke mogu kakiti!). Provirujući preko niske tarabe koja je dijelila školu od učiteljskih stanova, nestrpljivo su očekivali da se pojavi Radojka, da dođe do njih, da ih pohvali. Sve dok ih školski poslužitelj Pero Šljokčević Šljoko, obično pripit (upitah se ovom mjestu ima li poznati izraz šljokati veze s njegovim imenom?), ne bi otjerao da idu kući ili zaprijetio da će biti prekomandirani u svinjogojsku sekciju koju niko nije volio (imali su svinjogojstvo svi kod kuće !), pa je bila rezervirana za loše učenike koji su i po nekoliko puta propadali u prvom razredu, ali time bili u prednosti da su bili fizički jači i spremniji da lopatama čiste svinjce. Ostalo je upamćeno da su jednog dana svi golubovi preko noći nestali! Bez traga. I niko od nas djece, naravno, nije imao pojma šta je s njima. Ko je golubove pokrao. A govorkalo se, šaptalo se među nama, nagađalo, neki su morali ići kod direktora (Milovan Dujković) na raport, pominjana su imena nekih donjohasićana, sumnjalo se do su to odmazde radi uradili oni iz susjedne „kažnjeničke“ svinjogojske sekcije (Žujo Meščić, Niko Škico, Rendo Matković), ali u nedostatku bilo kakvog dokaznog materijala, stvar se slegla, otišla ad acta, golubovi nisu više nabavljani, golubarska sekcija nikada više nije oživljena, Radojka je prekomandirana da vodi dramsku sekciju, a mi, puno time pogođeni odgajivači golubova, sada bez golubova, dugo smo čekali na red da dobijemo upražnjeno mjesto u novoformiranoj dramskoj sekciji i da sa učiteljicom Radojkom pripremamo školske priredbe, pa makar nam dopala uloga statiste, jednog od patuljaka u priči o Snjeguljici i sedam patuljaka.

"Školarci" - polaznici pučke škole u Tišini 1962. godine

"Školarci" - polaznici pučke škole u Tišini 1962. godine

A tu, u dramskoj sekciji, čekala su nas nova "seksualna" iskušenja. Kriva za to je bila baš ta Snjeguljica, Ankica Kašterović iz Srpske Tišine, tada peti razred, koju smo mi prvačići morali kao njeni patuljci držati za široku haljinu od bijelog krep-papira (šila je učiteljica Razija, posebno nadarena za glazbu, vodila glazbenu i recitatorsku sekciju) i jedva dočekivali na probi scenu kada smo svi kao bježali od vuka i skrivali se ispod njene haljine i smjeli, moče ko slučajno, dotaknuti joj noge. Oni stariji, njeni parosnici ili koju godinu ispred, naročito oni koji su bliži vatri bili, i sami bili Tišinci, uvidjevši koja se ljepota iza Snjeguljice krije, nalazili su nove, perfidnije metode, pa su se počeli kao družiti s njenim bratom, sve zato da bi mogli navraćati i odlaziti u Kašteroviće, da bi što češće bili u kontaktu i mogli gledati lijepu Ankicu.

Bezgrešno začeće

A na vjeronauku? Ne daj Bože! Za prvačiće i druge razrede zadužena časna sestra, bila je tako jednom matirana radoznalim pitanjima nas djece, kada smo je uporno zapitkivali da nam pojasni šta je to „bezgrešno začeće“ i, ako već ima bezgrešno, kakvo je onda ono drugo, grešno? Iznervirana znatiželjnim pitanjima, ne znajući šta da nam na to kaže, izletila je iz Crkve do kućara da se požali svećeniku, a mi, „pametne glavice“, poredani kao tikvići sa obje strane mračne Crkve, na drvenim klupama ispod slika Puta križa, preplašeni, čekali smo šta će se desiti. Osjećali smo da smo napravili veliki grijeh i da na redovnu ispovijed nećemo morati čekati, da ćemo odmah, tu gdje jesmo, biti ispoviditi, a možda i „pričešćeni“.

Fra Valerije Jurić

Fra Valerije Jurić

Ja, nije to bilo kao sada. A pogotovo ne kod našeg paroka. Onaj ko ga zna, zna o čemu govorim. U to vrijeme je na službi u tišinskoj župi bio velečasni Valerije Jurić. Kada se on naljuti, bolje mu je sklanjati se s puta. Koliko su puta oni manje imućni Hasićani, koji su jedva sastavljali kraj s krajem, strahovali od odlaska kod Valerija, onog odlaska u Crkvu koji je bio neminovan i za "godišnjake" (one koji su u Crkvu odlazili samo jednom godišnje), kada se išlo po "cedlje" za ispovijed, a znalo se kakve će pogrde izreći Valerije za neplaćeni crkveni porez "nobet". A bez rozne ili plave cedlje nema ispovijedi, taman da ti betlehemska zvijezda preleti preko glave.

Lupa i brunda nešto kroz sakristiju, s treskom se otvaraju vrata i na njima baš taj velečasni Valerije! Zajapuren. Ko sveti Ilija. Grmi! Tresu se kaleži na oltaru. Časna, i sama preplašena, šćućurila se pored kipa Blažene Djevice Marije, kao da od nje traži pomoć. Skamenjena ko “drvena Marija“.

„Koji su to pametnjakovići koji postavljaju takva sramna pitanja! Magarci jedni! Stid vas bilo! Skrnavite ime Božje! Pitajte sada da vam ja odgovorim."

Završi se sat vjeronauka privremeno, ma nikom ni na pameti da ponese pokoji jorgovan koje je časna već obećala i često dopuštala nama djeci da tamo, iza kućara, naberemo i ponesemo kući, ništa od pjevanja i uživanja u novim, električnim hammond-orguljama koje su baš negdje u to vrijeme nabavljene u Crkvu i konačno se nisu morali duvati mijehovi koji su znali biti glasniji i od orgulja samih, ništa od krofni ili pokojeg kolača koje smo nakon vjeronauka znali dobijati, ništa od usputnog kušanja mauna "isusovog drveta" kako smo ga mi djeca zvali, u stvari rogača. Prvo žurno, dok ne zamaknemo iza Karalića kuća, a onda trkom prema Hasiću. U ušima nam je još odzvanjao glas velečasnog Valerija kojim nas isprati: "Marš napolje, magarci!". Bježali smo što prije i što dalje, okrećući se povremeno, jer smo osjećaj imali da Valerije trči za nama i nosu svoju lovačku pušku (bio je poznati i priznati lovac). Eto tako, nesretno i tužno, završio je taj prvi pokušaj hasićke dječurlije da saznaju ponešto o "bezgrešnom" i "grešnom" začeću.

Predstravljeni tako žestokim teološko-edukativnim nastupom velečasnog Valerija, unatoč motivaciji koje su u školi davale učiteljica Radojka i Snjeguljica, dugo se nismo bavili tom temom, a povijesno gledano, pojava i razvoj seksualne revolucije u selu je samim tim kasnila u odnosu na europska i bjelosvjetska kretanja. Ali, ne brinite, sve što što smo "u školi zaostali", inteligentni i pronicljivi kakvi smo mi Hasićani uvijek bili, brzo smo propušteno nadoknadili. Nije nas u tome mogao zaustaviti niti ratoborni poziv tog istog velečasnog Valerija, koji je svim silama nastojao bremzati nastupajuću seksualnu revoluciju kod time mu već opsjednutog puka, derući se nakon nedjeljne propovijede na velikoj misi: "Ne dopustite da hasićko sjeme ostaje posijano po seoskim tarabama!" Kao i svaka revolucija, na kraju uspješna ili neuspješna, ali u svom punom zaletu nezaustavljiva, tekla je i ova dalje.

Hula-hopke

Oni stariji Hasićani dobro se sjećaju da je prostor iza seoske čitaone bio zaposjednut preko 2 metra viskom travuljinom. Omeđavali su ga vrtlak Ive Blažanovića Cara, na jednoj, Barunova kuća i vrtlak na drugoj, i Meščića vrtlak na trećoj strani. E to je bio „spielplatz“ snova! Žmirke, zapljuvača, indijanaca i kauboja...

Nenad Dragičević - Nešo

Nenad Dragičević - Nešo

Tamo je često u utabanim „leglima“ kartala ekipa predvođena Nenadom Dragičević Nešom koji je uvijek imao svoje karte, a drugi vrlo rijetko. Igrao se „poker“ i štetivale teškom mukom dobijene pare od roditelja, familije, kumova, ne za kartanje naravno, nego da bi se sutra u školi platila „hrana“ – mjesečna pretplata na sendviče, krofne i bijelu kavu u školi, za vrijeme velikog odmora, da bi se kupile teke ili školski pribor. Tu su se pušile prve cigare, kukuruzna „brada“ umotana u listove novinskog papira, tada žućkastog i sporogorećeg. Ali zagledalo se i u curice, „podvirivalo“ kako se to tada govorilo. Stjecale prve spoznaje da se curice i dječaci ipak biološki razlikuju, saznavalo zašto curice čučnu kada piške, a muškarci ne. (Sjetih se ovdje i jedne zgode sa vlastitom kćerkom, koja se igrala u dvorištu stambene zgrade sa dosta curica i muškarčića, jedan od njih je, primoran, piškio na licu mjesta, u dvorištu, pred svima, a moja kćerkica, iznenađena onim što je vidjela, ustrčala je stepenicama kući i sva zadihana jos s vrata povikala „Mama, mama, u Namika visi p...!“)

A onda, jedne nedjelje, u travuljinu iza čitaone zalutala je Ljubica Đurčevič-Avdić zvana Mira, iz Šamca, rodica Nade Peje Sarića inspektora, da se igra sa nama ostalom djecom. Šok! Kako je to samo obučena? Šta to ona nosi na sebi? Gaće i čarape u jednom! Bijele. Providne. Zapanjeni, gledali smo netremice u Miru koja se šepurila u svojim bijelim hulahopkama i kratkoj kariranoj suknjici na tregere i čekali – da čučne, da se uvjerimo o čemu se radi... Hulahopke su tako preko Mire, Nadine rodice, došle u Hasić. Vrlo brzo su ih imale gotovo sve curice. A sa vremenom, za nas muškarčiće koji smo sve više odrastali, puno atraktivnije su postale one koje ih nisu nosile...

HOS

Ma ne, griješite, neće u ovom poglavlju biti riječi o onome što se pomislili, nego o Stjepi Brandić zvanom Hos! Primenku je dobio po čuvenom junaku kaubojske serije „Bonanca“, koji je bio njegov idol. Oponašao ga je u svemu, a naravno i u oblačenju, sa nezaobilaznim crnim kaubojskim šeširom. Taj Hos je bio možda jedini hasićki mladić koji nije dolazio na igranke u našu čitaonu, nego je biciklom odlazio i rovario po selima uz Savu, od Bazika do Orašja. To je bio njegov revir. Vraćao se obično pred kraj igranke u Hasiću ili čak kada je sve bilo gotovo, kada smo mi, još dječaci, čistili čitaonu, kada smo prvo poljevali vodom veliku salu, a onda je meli. I pored toga nije se prst pred nosom vidio od oblaka prašine…

Dakle, vraćao se tako Hos u Hasić, obično iza ponoći, uvijek sa novim doživljajima i „lovačkim“ pričama. O curama, ljubavnim uspjesima, seksu. Mi mlađi i znatiželjni znali smo ga dugo propitivati, gutati svaku njegovu riječ, tražiti da nam priča detalje, satjeravili ga sve više do do duvara, da sve kaže i odgovori. Hosu je sve to prijalo, bio je zadovoljan da među nama slovi za velikog kurvara, pa je pričao, pričao… Na kraju, kada je na naše uporno navaljivanje probao objasniti „ono“ glavno, najvažnije, vjerovatno i sam nemajući pojma o tome, vjerovatno i sam još neiskusan, rekao je svoju čuvenu rečenicu koja možda ponajbolje objašnjava tadašnju razinu seksualnog praktikuma hasićana: „Ma znate, nema veće ičkije nego kada dlaka dodirne dlaku!“. Zapanjeni, maštali smo o tome da jednog dana sami to doživimo. Da li nam je Hos tada pričao šarenu lažu ili je govorio istinu, samo nije znao „da se izrazi pravilno“, nije mi poznato niti do dan danas. Možda niti Hosu samom? A za naše mlađe Hasićane koji ne znaju šta „ičkija“ znači, kratko i jasno, isto što i „libido“ od Freuda!

Kada sam jednom prijatelju, Slavoncu od Broda, inače sretno oženjenim jednom našom jeboježljivom Grebničankom, pomenuo tu staru hasićku riječ, pa još kada sam mu sočno, ja kako more drugačije, pojasnio njeno značenje, bio je oduševljen, smijao se “kao lud” i rekao da ljepšu riječ nije u životu čuo! Takvi smo ti mi Hasićani. A još kada nas uhvati „ičkija“!

„Čik“

Nema niti jednog obrazovanja na svijetu bez literature. Tako niti seksualne. Danas je to lako. Slika posvuda, novina, publikacija, video snimaka. Djeca „knakuju“ premiere dok su im roditelji na poslu i gledaju ono što mi, ondašnji hasićani nismo mogli niti usanjati. Sve se prenosilo predanjima, s koljena na koljeno, saznavalo tajno, krišom, samobrazovalo. A onda se pojavio „Čik“! Prve novine u bivšoj Jugoslaviji koje su otvorenije govorile o seksu. I pokazivale!

“Čik” - Prve novine u bivšoj Jugoslaviji s "opscenim" slikama djevojaka

“Čik” - Prve novine u bivšoj Jugoslaviji s "opscenim" slikama djevojaka

Izazvale su pravu seksualnu revoluciju, od Đevđelije do Triglava. Više nego Radojkini golubovi, Snjeguljica, velečasni Valerije i Hos zajedno. Kradom su ga kupovali hasićki momci, skrivali od pobožnih majki i očeva, čitali naveče kada svi zaspu pri svjetlu prikrivenih svijeća. A mi djeca, pratili smo gdje će dragocjenu literaturu sakriti, da bi, kada njih nema, nakratko zavirili u nju. Nije se pod svaku cijenu moralo znati ni citati. Bio je pun slika. Ali, ne brinite, ono što je tada bila revolucija, danas je neinteresantna svakodnevnica. Više „seksa“ se danas može vidjeti na ulicama, kafanama, disko-klubovima…, nego tada u “Čiku”. “Opscene” slike djevojaka su bile takve da bi danas mogle komotno ići na svaki reklamni plakat, proći najstrožu moralnu cenzuru. A nisu se niti dobro vidjele, otiskane na lošem papiru, dok obiđu kuće, dok odleže pod bubarama (eko-dušeci od kukuruzne šuške i pređne ponjave), dok stignu sa Urije do sadašnjeg arterca, bile su tako izlizane i nečitke da je trebalo imati pofajn dobru maštu i primjetiti da se na njima nalaze noge „sramotnice“ slikane u kupaćem kostimu. Mnogi su imali takve zbirke, da su mogli još tada, puno prije svih drugih, otvoriti poslove, prodavnice, daleko prije Listona iz Crkvine koji osta zapisan kao prvi poduzetnik koji je u Zagrebu (i Jugoslaviji) otvorio Sex-Shop.

Ono što je u Čiku bilo puno bolje i atraktivnije bila su pisma, iskustva čitatelja. Ma kakvih čitatelja, bile su to izmišljene erotske priče urednika i piskarala po redakcijama, koji su i sami time zadovoljavali svoje isfrustrirane erotske želje. Ali zapaljive! Mogla su se ta pisma lakše čitati nego gledati slike. Sliku bi djed ili baba još mogli prepoznati, a šta njihovo dobro i pametno unuče čita, to svakako nisu znali jer su sami bili nepismeni…

Tako je, “Čik” kao pandam onome što je u Njemačkoj radila i poduzimala Beate Uhse, ušao u povijest Hasića i bivše Jugoslavije. Taj trend je, sa manje takovih sadržaja, ali puno upečatljivije, puno atraktivnije, nastavio zagrebački “Start” sa svojim čuvenim duplericama, koje su uskoro bile obavezne umjetnine na zidovima soba hasićkih mladića, često okrenute naopako da se roditelji ne bi bunili, a prevrtale su se samo nakratko, da se „napare oči“.

K.....

Prodoru seksualne revolucije, više nego bilo ko drugi, više nego naši školarci u Šamcu i okolnim gradovima, ili tada rijetki studenti, doprinijeli su naši radnici u Njemačkoj i Austriji, naši prvi Gastarbajteri koji su po „banovima“ i sličnim okupljalištima naše dijaspore u gradovima zapadne Europe, u ono malo svog slobodnog vremena, liječeći žal za kod kuće ostalim suprugama, oprezno provirivali kroz rupice sex-kabina (Puff im je bio preskup!), ali i kupovali od domišljatih uličnih Händlera prve crno-bijele „crtane romane“, ilustrirane porno-slikovnice i krijući ih od samih sebe, donosili u selo, sakrivali ih pod prve koper-deke i čuvali kao svetinje. Neka se nađe. Tjerali su djecu, za svojih kratkih boravaka kod kuće, da se na podne idu igrati ili da moraju spavati dva sata nakon ručka, jer je to za njih „vrlo zdravo“, vadili „ćitabe” i studirali ih sa svojim ženama. Uz tu, do tada neviđenu literaturu koja je po edukativnoj moći prevazilazila “Čik” i “Start” skupa, donosili su i male plastične televizijice, u koje se gledalo kroz rupicu na poledjini, “ekran” okretao prema suncu i uživalo se u slikama golih golcatih ženski. Pa karte „tablanetke“ sa slikama golih ženskih na poleđini. Pa legendarne kemijske olovke sa slikom ženske koja se automatski svlači i oblači u ovisnosti da li se olovka nagne na dolje ili supravi. Ili parova koji se tako sastave. Zahvaljući našim radnicima u inozemstvu, umjesto klasične zaštite od trudnoće koja je uvijek bila najsigurnija - okrenuti se jedno drugom leđima i tako spavati, odjednom su se u Hasiću pojavile nove dječje igračke – duguljasti baloni, tako izdržljivi da se njima mogao nogomet igrati. Oni (ne)sretnici čiji očevi su radili u švapskoj i nekadašnjoj „K&K“ monarhiji, donosili su i ponosno pokazivali ispod prozora pronađene, bačene, naravno već upotrebljene, specijalne balone iz njemačke, duvali ih (!) i čikali nama ostalima koji smo imali (ne)sreću da naši roditelji njemačku još nisu vidjeli. Da li i koliko su takve plastične navlake, koje su bile puno drugačije od do tada nama poznatih pokrpanih dušica za lopte kožnjare, utjecale na natalitet Hasićana, nemam pouzdanih statističkih podataka. Da su međutim i oni, prvi kondomi „Made in Germany“, širom otvorili vrata nezaustavljivoj najezdi seksualne revolucije, više je nego izvjesno. Samo mi ih tada nismo zvali po stranski - kondomi, nego na domaći, hrvatski, hasićki - k…..

Epilog

Vjerujte mi ovdje na riječ. Puno godina od opisanih zbivanja, od hasićke seksualne revolucije, u vrijeme neposredno pred zadnji rat, zainteresiran efektima i razmjerama seksualne revolucije, intervjuirao sam mnoge stare Hasićane, većina nije nažalost nije više u životu, i sastavljao listu poznatih hasićkih ženskaroša, švalera, ili kurvara po naški. I sastavio sam pofajn dugu listu koja, sasvim razumljivo nije za objavljivanje. Između ostaloga zbog neprovjerenosti podataka, jer niko nikome nije svijeću pri tom držao. Ta podugačka lista se može mirne duše uduplatati jer, logično, da bi neko bio ženskaroš i lovac na suknje, morala je biti i druga, ženska strana koja je to omogućavala i zdušno podržavala? Za umirenje sadašnjim generacijama i našem naraštaju, ništa se ne brinite, što god radili, niste i ne možete biti puno gori od naših starih. U tome su Hasićani bili i ostali isti. Jedinstveni. Hvala Bogu, barem u i po nečemu.

A danas? Kao ilustraciju razlika tadašnjeg stanja u toj najstarijoj oblasti ljudskog djelovanja od prapećinskog čovjeka do današnjih dana, promjena, pozitivih i negativnih, dva primjera:

Primjer prvi:

Mala Ivana, trogodišnja kćerkica moje sestre, dođe nam nedavno u posjetu. Kako je red (prije bio) da djeca odrecitiraju pjesmice koje su naučili, pokažu dokle znaju brojati, kako su pametna… mala ni pet ni šest, pusti „Sex Bomb“ od Tom Jonesa i krenu demonstrirati „erotski“ ples oko stange, koju je tom prigodom zamijenila sobna lampa, i to tako bravurozno i upečatljivo, da se ne bi zastidila niti jedne go-go plesačice u noćnim klubovima! Danas djeca sve znaju, sve mogu vidjeti na televiziji. Što jedan reče, ma znaju više od nas.

Primjer drugi:

Poslije toliko godina koje su prošle nakon tih Hosovih kazivanja, kada smo upijali svaku njegovu riječ o seksu, stvari su se malkice promijenile. Nedavno, nakon operacije, na ispraćaju iz bolnice dade mi liječnik neku listu oporavljanja, kao, kada šta smijem početi raditi. Između ostaloga, ugledah: SEX - nakon 10 dana! Prestravljen, odmah sam, krišom da ne vidi žena, na to dodao – još jednu NULU!

Poruka:

Na kraju prisjećanja na događaje i zbivanja te vrste u našem selu, red je i da poručim nešto mlađima u tom smislu. Poslužit ću se jednom retrogradnom, ali nekada popularnom parolom: nastavite našim stopama, čuvajte tekovine hasićke seksualne revolucije, ma gdje bili, trudite se da nas bude što više.

Što nas više bude bilo sve će više živjeti i naš Hasić – u našim srcima i žednim dušama.

  • Uvod Uvod
  • Od Iskrinog gramofona do Gitacorda Od Iskrinog gramofona do Gitacorda
  • Disko "Semafor" Disko "Semafor"
  • Blažanovići Blažanovići
  • "Show Must Go On" "Show Must Go On"
  • Televizor Televizor
  • Slatkovina Slatkovina
  • Komaljike Komaljike
  • Kruv Kruv
  • 1 + 1 1 + 1
  • Hasićko more Hasićko more
  • Đokin kazan Đokin kazan
  • Madagaskar Madagaskar
  • Od anjc! Od anjc!
  • Kršo Kršo
  • Pipika Pipika
  • Prvi učitelj i knez Prvi učitelj i knez
  • Glotene gaće Glotene gaće
  • Frižider Frižider
  • "Put svile" "Put svile"