Glotene gaće

Piše: Perica Mišić

Giorgio Armani, Burberry, Loris Azzaro, Benetton Group, Esprit, Hugo Boss, Pierre Cardin, Nino Cerruti, Christian Dior, Dolce & Gabbana, Gianfranco Ferré, Gucci, Tommy Hilfiger, Wolfgang Joop, Calvin Klein, Karl Lagerfeld, René Lacoste, Ralph Lauren, Franco Moschino, Rudolph Moshammer, Takashi Murakami, Jean-Claude Pascal, Miuccia Prada, Paco Rabanne, Yves Saint Laurent, Jil Sander, Versace... i mnoga mnoga druga imena svjetske mode, silne Fashion-firme nisu do dana današnjeg uspjeli jedno napraviti - „haljinku“ koja je sve u jednom: školska uniforma, sportska odjeća, radno odijelo, džepna maramica, kupaći kostim, pidžama, jednako pogodna za čuvati krave ali i skoknuti na vjeronauk... Potvrdio mi je to kompetentno i priznati europski stručnjak za odijevanje, naš Posavac, Jović Ivo Dečo iz Dubice, dugogodišnji predstavnik velikih svjetskih modnih firmi u Bosni, Sloveniji i Hrvatskoj.

Adidas

E takav odjevni predmet, tako Fashion-čudo, odjevni perpetummobile, pravile su naše samouke seoske šnajderice na starim singericama i bagatkama na nožni pogon, a ponajbolje je to radila Mikić Stana, Mate Ruškina žena, Marijana Boge mama. Puno prije toga, Adolf (Adi) Dassler je sa svojim bratom Rudolfom u Njemačkoj osnovao firmu „Adidas“. Kasnije se braća podijelila, pa je Rudolf osnovao „Pumu“. Svima poznate bijele štrajfne, zaštitni znak Adidas marke uvedene 1949. godine, Da li je to Stana negdje vidjela ili ne, da li je imala licencu ili ne, ne znam, ali ubrzo je bila prva šnajderica koja je počela šiti glotene gaće sa bijelim štrajfnama sa strane, uzduž nogavica i džepićem otpozadi. Tako je paralelno sa eksplozivnim razvojem „Adidasa“ i osvajanjem svijeta bijelim trakicama, Stana uspješno razvila posao i osvajala svojim crnim glotenim gaćama sa bijelim trakicama sokake u hasiću i okolnim selima.

Naši gastarbajteri u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, nasjedali su (i nasjedaju još) reklamnim trikovima vještih promotora, masovno su za velike pare kupovali deke „Vier Jahreszeiten“, vjerovatno nazvane po istoimenom čuvenom hotelu u Münchenu, omiljenim odsjedalištem Michaela Jacksona, deke koje, navodno, zimi griju a ljeti hlade! Priznajem, nisam isprobao. Možda i jeste tako ili se umisli da je tako. Ali glotene gaće sam isprobao, i te kako, i imao sam osjećaj da su baš ko stvorene za sva četiri godišnja doba, ali obrnuto - zimi hlade, a ljeti griju! I kruv, ispečen u dubokoj tevsiji obloženoj kupusnim listom, namazan trojom (svinjska mast sa dna kante pomiješana sa sitnim čvarcima) ili „uzrnčanom“ mašću, popapričen, šmekao je najbolje na meraji, negdje uz tarabu, kraj kanala, na legama i cebama (ljuljačkama od vrbovih grana i like) luških travnjaka, ispod kubanja klašure, ali uvijek sa crnim glotenim gaćama na sebi i jednako tako čuvenim, jeftinim mornarskim majicama sa prugama. Jer, moraju se nakon jela ruke i obrisati!

Pojavom glota kao osnovnog materijala za izradu muških gaća (i ne samo njih) pređne (lanene) gaće odlaze polako u zaborav, porket se koristi samo za duge muške gaće sa učkurima, svitnjacima, te ženske gaće koje su se šile do kratko ispod ili iznad koljena, a nogavice završavle gumenim steznicima. Gaće od pamučnog crnog štofa koji je brzo izbjeljivao, kao preteče glotenih, šile su se i dalje jer je taj materijal ipak bio jeftiniji.

Tergalke

Tergalke za curice

Tergalke za curice

Od glota su se šile i druge stvari, ženski šorcevi za „fizičko“ u školi u dvije verzije, široj, napumpanoj, sa gumama na nogavicama ili onoj uskoj, seksi, što tada ni ja, a niti one cure koje su ih nosile, nismo znali da se zove „Hot pants“. Od glota su ubrzo pravljene i ženske suknje, zaprezi, suknje. Sitno faltane i upeglane, „polugrađanske“ suknje zvane tergalke, pravljene su naravno od tergala, a prve su probile „zvučni zid“, odnosno počele se, tada još sramno, nositi iznad koljena.

Ovako se nekad "nosilo"

Ovako se nekad "nosilo"

Za razliku od nekadašnjih sukanja do članaka u koje se čak znao uvlačiti i kolut od čelične žice, da budu šire, punije, zvale su se „žicarke“. Kako se u njima sjedalo, nije mi ni dan danas jasno. Moralo se paziti da se suknja ne pokvari, jer samo peglanje faltanih sukanja je bio veliki posao, faltu po faltu prskati vodom, savijati, upeglavati peglama na žaru (grijale se tako da se kroz vratašca u njih ubacivala žara iz šporeta), uvezivati i pobožno odlagati u orman sa mirisnim tkunjama (dunjama), uvezane špagom u rolne, gdje su čekale rijetke prigode da se izvade i obuku. Skupa sa mirisnim, izbjeljenim i uštjerkanim košuljama i bluzama.

Filkino zlato

Pojavom kraćih sukanja, tergalki, debele, od vune ili rodice (umjetne vune) ručno pletene „bobane“ ženske čorape izgubile su svoj smisao. A krpe rodičanke su ostale rezervirane samo za starije žene. Danas ih ne radi više niko, nema ih kupiti „ni za lijeka“. Dugo sam, za jednu zimoježljivu Zasavičanku, kojoj je to velika želja imati, tražio po Posavini jednu novu, pravu, rodičanku. Bezuspješno. Neki su mi, u šali naravno, obećali dati staru, polovnu, bakinu, ali se moram strpiti dok baka umre!

Reklja

Reklja

Poklonio sam joj meksički pončo, sličan nadomjestak za rodičanku, ali iz države i kulture koja do svoje stare tradicije još puno drži. Za razliku od nas koji često sve ono staro, lijepo i toplo, zaboravljamo, pa čak i nipodaštavamo.

U uvjetima života kada se sve odvijalo po onoj „sam svoj majstor“, malo je dolazilo u selo industrijskih, kupovnih stvari. Vješte samouke hasićanke su proizvodile odjevne predmete same. Ovdje bih napomenuo samo neke: šile su reklje, ženske košulje: bjelače, šljokanice, rukave i rukaviće, lajbiće (grudnjake), zelene i ugašene (kafene, smeđe) plišane suknje, muške pantalone i kaputiće… Nakit od „filkinog zlata“, koji je ime dobio po jednoj Pruđanki (Grgićka) koja je takvu bižuterija od imitacije zlata u Šamcu prodavala, odlazi takođe u zaborav.

Mini – Faks!

I pratili su se modni trendovi! Tako je prava pošast mladih djevojaka jedno vrijeme postala kratke, nesto šire (podvirivanje!) haljinice na tregere (danas se to kaže Old School Style), te absolutni hit – uske, poluprovidne mini suknje od platnenih vrećica deterženata za pranje. Ubrzo nije bilo cure čija zadnjica nije bila ukrašena velikim natpisima „Faks helizim“ osječke „Saponie“. „Albus“ i „Plavi radion“ nisu bili u modi i atraktivni, a Dita (Tuzla) sa svojim „Arielom“ nije uspjela svoju, za tadašnje uvjete totalnu reklamu smjesti na najbolja mjesta zgodnih Hasićanki. Kako došle, tako i otišle, vrlo brzo su takve minice izašle iz mode.

Ne smijem se zakleti, ali mislim da ju je prva obukla, inače jedna od najzgodnijih Hasićanki, Jela Luje i Marijana Brandića, i tako obučena jednog nedjeljnog popodneva, kada se omladina inače „išla vozati“, protjerala (muški!) točak (bicikl) od Njevice kod arterca, preko Školišta kod čitaone do Malog i Velikog raskršća i nazad! Vjerovatno je napravila i drugi krug, kroz Blažanoviće, preko ćuprice i škarićki sokak, pa ćuprije na Žendragu i kraj Karalića kuća, ali to nisam mogao znati jer nisam spadao u sretnike koji su imali bicikl i nisam se, kao mnogi, mogao sjuriti biciklom za njom, tako da se oblak podignute prašine te svojevrsne misionarske i vizionarske (!) procesije nadaleko vidio. Takvu halabuku ne izazove danas ni Paris Hilton kada se pojavi na Oktoberfestu u Münchenu!

„Djeca cvijeća“

Kod naših muškadina, pandam kafs-suknjicama, bile su perlonke košulje! One koje sigurno danas niko ne bi obukao niti za snimanje filma! Najjeftiniji, najobičniji perlon koji bi trebao biti što dalje od kože, koristio se za izradu uskih perlonskih košulja pastelnih boja. Rijetki su ih imali. Mirko Ive Blažanović, Carev, Kazimir, imao je perlonku prvi. I to dvije, u dvije boje. I još jednu „šlinganu“, roznu, sa šarenim rupicama. Bio je, naravno odmah glavni, a većina kojima je takva košulja bila velika želja, nije ih nikada ni obukla, jer se brzo saznalo kako one nisu dobre za ljudsku kožu.

To nije sprječavalo naše gastarbajtere da iz Njemačke, uz kao brezga (barska biljka od koje se prave asure) brunjave kose, velike zulufe i švapske šeširiće, donesu i takve, ali kvalitetnije, hippy perlonke (pogledajte stare slike Jimi Hendrixa i festivala Woodstock), drečavih neonskih boja, sa velikim dugim špicastim kragnama (takve nose danas raveri), šivene uz struk, i isto tako šarenim puloverima na V-izrez bez rukava sa vrištećim vodoravnim prugama, a poneki i sa kravatom, koja naravno, kičava kao i sve ostalo, na kockice ili tufnice, paše uz to.

Crvene ili čičkove (narančaste) čorapice, uokvirivale su prve „šimi“ cipele sa plejovima da se bolje čuju kada se u njima hoda, prešpicaste za naše široke i grube seljačke tabane, tako da onima koji su ih nosili, nije bilo većeg meraka, čak ni od zavidnih pogleda susjeda u gumenim „Borovo“ opancima i kaljačama, od toga kada ih, presretni – konačno izuju!

  • Uvod Uvod
  • Hasićka seksualna revolucija Hasićka seksualna revolucija
  • Od Iskrinog gramofona do Gitacorda Od Iskrinog gramofona do Gitacorda
  • Disko "Semafor" Disko "Semafor"
  • Blažanovići Blažanovići
  • "Show Must Go On" "Show Must Go On"
  • Televizor Televizor
  • Slatkovina Slatkovina
  • Komaljike Komaljike
  • Kruv Kruv
  • 1 + 1 1 + 1
  • Hasićko more Hasićko more
  • Đokin kazan Đokin kazan
  • Madagaskar Madagaskar
  • Od anjc! Od anjc!
  • Kršo Kršo
  • Pipika Pipika
  • Prvi učitelj i knez Prvi učitelj i knez
  • Frižider Frižider
  • "Put svile" "Put svile"